Dijanin vodič kroz galaksiju

nedjelja

studeni

2008

"Hoćeš da ti operem šajbu?"

..uz obavezno imitiranje načina na koji to lik izgovara,postao je jedan od mojih omiljenih citata lejtli..otkad sam se nakačila na „Vratit će se rode“ (znam da se piše Vratiće se kod njih, ali, prevela sam na hrvatski, hahahaha). Isto tako, moram vam priznati da jako volim čitati Antu Tomića. I knjige i kolumne. Za razliku od J. February koju, znakovito, nisu niti svrstali među kolumniste na webu Jl-a, ili je meni promaklo, a mislim da ipak nije. Jel namjerno ili ne, nemam pojma. Ipak imam oba oka potpomognuta još sa ponešto stakla s plastikom na nosu. Tomićeve kolumne ne propuštam pročitati kad se dokopam dnevnih novina u mojoj lokalnoj birtiji (eto, i ja stegnula remen, pa ih više ne kupujem), a s obzirom da sam zadnjih mjeseci opako zapustila svoje filmofilske sklonosti, pokušah to ispraviti. Počelo je s tim da sam počela dobivati komentare da nisam normalna jer ne gledam „Rode“ jer su super, a ja nisam ni imala pojma kad to ide jer mi telka služi više kao ukras nego sredstvo za gledanje nečeg zanimljivog. I ne budi lijena, skinula ih ja s neta. I navukla se. Opako. Toliko da sam dok nisam odgledala sve epizode išla spavat u dva ujutro i dizala se za posao ko pretučena. Serija koja je postala kult i u kojoj su vješto izbjegnute bilo kakve nacionalističke konotacije iako je snimljena kod istočnih susjeda. Doduše, u njoj su angažirane i dvije hrvatske glumice, jedna koju svi pamte iz njenog zlatnog doba po golim sisama iz Putovanja u Vučjak i druga koja je trenutno u žiži zanimanja trač časopisa zbog privatnog života, a ne zbog filmova ili predstava. Isto tako, u istoj toj seriji, zanimljiv mi je strašno simpatičan prikaz dva luftbremzera/sitnih švercera s velikim planovima i njihove kvartovske ekipe, naročito lokalnog junkieja, kojeg na kraju ipak pojede droga, valjda zbog toga jer je simpa prikazan pa bi onda to moglo aludirati na činjenicu da je uzimanje droga simpatično, a nije nimalo. U apsolutno nikakvom obliku..Da se vratim na Tomića, njegov „Što je muškarac bez brkova“ i „NNNI“ su jednostavno, predobro ekranizirani i ukoliko ih niste pogledali, svakako to učinite, makar i sa opakim zaostatkom kao ja. U ekranizaciji ovog potonjeg, još sam i dodatno guštala zbog Sergeja Trifunovića ("Jedi govna!-Raaa-zumem!"), koji je stvarno izvrstan u svemu što sam dosad gledala od njegovih filmova, i oku preugodan za moj pojam, pogotovo kad nabaci onaj biserni osmijeh. naughty Uopće se ne bojim da će se i iz ovih ostvarenja celuloidne vrpce kroz nekih 10 godina početi citirati rečenice kao :"I ja bi da karam Vesnu Zmijanac, al' ne ide"- kao što je to slučaj s nekim davno snimljenim serijama i filmovima u kojima prevladavaju oni sa druge strane Dunava. Možda će mi to neki uzeti za zlo, ali činjenica je da su naši istočni susjedi uvijek imali filmove na zavidnoj razini, čak i u doba kad su imali umobolnu inflaciju i kada ih je NATO zasipao koječime s neba. Dovoljno se sjetiti Maratonaca koji se gotovo u cjelini citiraju, a urbane legende su „Laki je malo nervozan“, „ To nije dete, to je kreten“ , „To nije vuruna, to je nasavremeniji krematorijum! „Kume, što to radiš'“- „Vežbamo za film, i ti ćeš to da radiš, samo sutra!“.Imali su i bosanci svog favorita u vidu slavnih-socijalističkih rečenica : „Svakog dana, u svakom pogledu sve više napredujem“ i „Vid' ćune prava pionirska!“, te jedne od mojih favorita koja mi svaki put padne na pamet kad zakoračim u neku od rijeka: „Za mnom, braćo tifusari, preko vode do slobode“, ali za razliku od pokojnog Šovagovića, ja znam plivati i ne utapljam se, a i u zadnje vrijeme, otkako je zahladilo i nastupilo banana stanje u banana state-u, „Gledat ćemo video dok se ne rastope boje“ ili kad otkantavaš tipa:„Zaj.. frajeru, večeras đuskam sama“ ili legendarna daviteljska „Vrati mom Perici uvo!“, ili ona iz „Kako je propao R'n'R“, „Jesi nindža ili mindža?“, te ona legendarna Sonje Savić iz "Anđela": „Nikola, nisam ti ja majka“, „Decoooooooo-oooooo“ iz „'Ko to tamo peva?“ koji isto obiluje izrazima koji su ušli u svakodnevnu upotrebu tipa „Vozi, Miško!“. Od naših filmova nezaboravan mi je „Maršal“- s legendarnim „Druže Tito, nešto bi te pito, di je moje sa tavana žito i DT, život mi je propa, nema trave, šita ni dopa“ i „Druže Tito, ne seri!“ i „Kako je počeo rat na mom otoku“, ali s obzirom da sam ga samo jednom gledala, molim za vašu asistenciju u citatima, osim onog s Aleksom i paštašutom kojeg sam zapamtila...Slobodno se nadovežite, ako se sjetite još kojeg.

Par scena iz "Karaule"

"Maršal"

Insert iz "Roda"

Scena sa šajbom..

komentiraj (33) * ispiši * #

srijeda

studeni

2008

Moralne dileme korisnika državnog BMW-a

Oni koji me redovito prate kuže da se na ovom blogu ne „dere“ baš o dnevno političkim temama, nego više o malo vedrijim temama. Zadnjih dana, da ne velim tjedana, nažalost, sve sam, samo ne dobre volje. Osjećam se stravično nemoćno i jadno, a tome nije kriv dolazak jeseni, nego nedostatak sredstava za preživjeti. Namjerno nisam upotrijebila izraz sredstava za život. Dapače, dobivam poriv nekog zadaviti golim rukama i započet terapiju vrištanjem negdje u planini. Naravno, neću postat daviteljica, spriječili bi me zaštitari dotičnog i spremili u pržun, a opet s druge strane, nije tako ni loše bit u kavezu. Na toplom si, čitaš Kafkin Preobražaj, Bespuća povijesne zbilje ili Golu istinu, kulturno se uzdižeš kad ti dođe zavijat Magazin ili putujuća kazališna družina, istražuješ sklonost prema vlastitom spolu, malo guliš krumpire i tučeš meso batićem za kolegice ubojice, čedomorke ili dilerice ili variš radijatore za Lipovicu i jebe ti se živo jel ti došla opomena za struju,plin ili smrdljivu Bandićevu prćiju zvanu Holding koji nam je lijepo zbrojio vodnu naknadu, čistoću i vodu na jednu uplatnicu iznosa u mom slučaju od cca 700 kn. Da, imam velik stan, ali u njemu živim solo i ne vidim logike da plaćam duplo više za smeće od četveročlane obitelji koja radi troduplo smeća više od mene koja sve živo recikliram i odvajam i koje k tome moram nositi 100 m niz ulicu jer je moja ulica slijepa i u nju ne ulazi kamion za smeće jer se nema gdje okrenuti. Toliko o usluzi, a da ne spominjem, da imaju strašan poriv skupljati smeće baš između 7,15- 8,00 kad ekipa ide na posao i rade još veću gužvu nego što bi inače bila. Uglavnom, kuća je bila uvijek skup hobi, samo otkad su poslali špijune po kvartovima da usklade kvadrature kuća s računima, meni se spustila roleta zbog režija. Da su bar tak ekspeditivni kad istražuju sukobe interesa i sumnjive satove i nekretnine ili kako jedan kvadrat Zetove kućice na mom lokalnom kvartovskom terminalu može koštat umobolnih 5000 EUR, a izgleda ko kiosk za peep show i kak je baš kum od vrlog nam majora dobio posao. Sasvim slučajno, u toj sam branši zadnjih 5 godina i jako dobro znam kako se namještaju natječaji posvuda i kako rade telefoni i nalaženja u birtijama i restoranima gdje jedna ruka drugu mije. Draga mi je jedna činjenica lejtli, a to je da mi je sestra dobila radnu dozvolu na 5 godina u stranoj zemlji. Otišla je na vrijeme. I zauvijek. Imate jedan mozak manje na ukupnoj kilaži. Ja sam ovdje, navršila sam 30 i koju bliže četrdesetoj pred par dana i jedna sam od onih koja nijedan jedini mjesec ove godine nije dobila plaću na vrijeme. Radim u firmi srednje veličine prema onim njihovim nomenklaturama Državnog zavoda za statistiku. Uglavnom, cijele dane i dobar dio ranih večernjih sati provodim u uredu vjerno služeći svekolikoj dobrobiti tvrtke u kojoj radim. Ali moj trud nije nagrađen niti do 30-og u mjesecu, a kamoli do 15-tog. Nikad ništa nisam zeznula jer sve imam u malom prstu, izmislite li da trebate produžiti registraciju vašeg Porschea u Miamiju, a da to napravite odavde, ja ću vam to napraviti. I sredit građevinsku dozvolu i sve poticaje za ulaganje u zaostali kraj gdje gradite, da, da, i hendlat arhitekte i načelnike općina i sjedit s njima na ručkovima i pričat o tradicijama tog kraja. Umjesto normalnog godišnjeg, dvaput sam bila pozvana doći riješiti nešto jaaaako hitno usred prve polovice osmog mjeseca, ponuđena mi je i naknada za put nazad, ali ne i isplaćen regres za taj isti godišnji, a slobodni dan koji sam zatražila prošli tjedan puuuno prije tog dana bio je prekinut zvonjavom službenog mobitela bar 7 puta počevši od 8 ujutro tako da sam na kraju priče u trenirci (iz čistog protesta) došla riješiti neriješivo mojim kolegama i bijesna ko ris otišla kući presvući se kako bih stigla na vrijeme na koncert po onom armagedonu od kiše 140 km od doma.Tek toliko za ilustraciju nabacih zadnju rečenicu, ne očekujem tapšanje po ramenu radi toga, samo lovu na vrijeme, a nje nema. Ovo što je večeras izjavio naš vrli Ivek mi je degutatno i odvratno. Oni će ograničiti rast plaća i mole poslodavce da to isto učine i da ne isplaćuju božićnice. On očito nije svjestan jedne ružne istine, a to je da bi svi nešto prebijali, nitko nikome ništa ne plaća, državne institucije odugovlače s plaćanjima prema manjim firmama, ove srednje firme koje kak tak stoje, ne plaćaju manjima i stvar dobiva predivnu formu domino efekta. Ne uplaćuju se ni plaće, ni porezi ni doprinosi, ni PDV jer se zaustavlja tok novca, a to vjerujte mi, nema ama baš nikakve veze s burzom u Tokiju ili bilo gdje u svijetu. A svi se pravdaju time da globalna recesija i pad burzi nema upliva na nas. Bar je tak reko netko od glavonja nedavno. A sad je Iveku najednom ta ista recesija kriva za buduća otpuštanja. Ja se otkaza ne bojim, samo se bojim da li ću biti plaćena za svoj rad i imat za najosnovnije. Eto, da zornije predočim, mene dnevno zove 4-5 firmi da bi nešto višestruko kompenzirali, a kad nema para, nema ni za plaće. E, pa, dragi Ivek, ako vama ne treba vaša božićnica, meni treba i onaj bon za iskoristit kod vašeg imenjaka. Kupit ću si jest za cca 8 dana u vrijednosti tih cca 60 EUR-a. S obzirom da imam preko nekoliko kućnih ljubimaca, njihova klopa će vjerojatno više koštat nego moja, ali šta ćete, volim životinje, one moraju jesti također, znate, dobila ja ili ne dobila plaću. Bojim se uopće pomisliti što bi tek bilo da imam djecu. Hvala vam unaprijed. Do tada živim u nadi da ću možda bar zadnje četiri plaće u ovoj godini dobiti koliko-toliko na vrijeme, ali to se vas ne tiče, vi samo znate raditi sebi u korist. Stegnite malo remene vašim glavešinama smanjivanjem izdataka za njihove žderačine, pijačine i slične domjenke i odlaske na svjetska prvenstva u nogometu na državni račun, a ne sitnoj raji kojoj dva mjeseca kasni plaća ionako zbog toga što im vaša ministarstva ne plaćaju za davno i korektno odrađeno. Hvala vam na pažnji i da ne mislite da je malo modificirani naslov bio uzaludan evo stihova jednog eminentnog benda iz Gajnica kojeg iznimno cijenim (i radi kojeg sam se prilično onomad nasmrzavala na Jarunu), za našu vrlu kliku s Markovog trga:

Tri sata popodne pokazuje moj Rolex
Na semaforu stojim, a pored mene bus
Kao u zoološkom vrtu gledam izumiruću vrstu
Izgužvana lica zure mi u bemburu

Sa Ray-Banom na nosu žalim frustriranu masu
Njihov me pogled baca u bad
Zato okrećem glavu na drugu, ljepšu stranu
Jer duša mi ne podnosi tužne prirode

Sutra sam već u crkvi na malom pranju savjesti
Jer moje veze sežu ravno do neba
U navali humanosti pomolit ću se za sve njih
A nakon toga slijedi tečaj tenisa

Ne mogu ih gledati više, uključujem air-condition
Polako, da me vide pice iz busa
Konačno spas, zeleno je dodajem gas i nestajem
A gomila me gleda kao zločinca

Penzići novi i penzići polovni
Doživotne žrtve javnog prijevoza
Blesave od znojenja u kutiji
Još samo dva radna vijeka do fićeka.

Gomila plazi po bljuzgavoj stazi
I s gađenjem gleda metak sto prolazi.

Over & out.

komentiraj (31) * ispiši * #

utorak

studeni

2008

Eto jednog zanimljivog muškarca...

Otkad sam prvi put pred par godina vidjela ovo stvorenje, ne izlaze mi iz glave ni njegov lik, ni njegova djela. Radi se o Criss Angelu, glupo mi je uopće reći iluzionistu jer ovo što radi više nema veze sa zdravim razumom i protiv svih zakona fizike. Lik je nevjerojatan, što predobrim izgledom, što onim što radi. Navodno je već sa 9 godina svojoj mami omogućio da leti po stanu. Kako sve to izvodi nemam pojma, ali malo mi je pao u očima kad sam pročitala da je prohodao s Holly Madison, ravno dvije minute nakon što je prekinula s djedicom Hefnerom. Dok se neka od naših telki ne sjeti otkupiti i prikazati njegov show, evo vam par primjera što čovjek radi. I naravno, ne pokušavajte to kod kuće. smijeh

Za početak hod po vodi...