31
subota
siječanj
2009
Aidan nije izmišljeni lik
Onomad kad se Sex i grad prvi put emitirao na televiziji i doživio svoj bum kod ženskog življa, nisam ga gledala redovito jer sam imala 3 puta tjedno aerobic u kasnijem terminu ili njemački, pa dok sam se dovukla doma i prošetala psa obično bi i završio. 
Onda su počele reprize, a s obzirom da baš i ne gledam tv, nije mi se dalo loviti gdje sam ono stala i što sam propustila nego su mi to tu i tamo prepričavale cure na kavi ako bi se povela tema o tome. Onda sam pred nešto manje od godinu dana skinula sve sezone s neta i stala negdje na sredini...Par mjeseci kasnije je došao film u kina i totalno me razočarao, silnom ljigom između likova, gotovo neprepoznatljivošću dotadašnjih obrazaca ponašanja svih likova i preserancijom razno raznih markiranih stvari koje su sponzori gurali u prvi plan jer je valjda bila stvar prestiža koju marku trenirke ili tenesica će Miranda obući za jutarnji jogging. Iskreno, nije mi nikad bilo jasno zašto je Carry ostavila jackpot od muškarca, dobrog, nježnog i romantičnog Aidana radi njoj fatalnog Mr. Biga, tipične muške švalerčine, koji baš i nije bio uvijek med i mlijeko prema njoj, ali je imao onaj švalerski šarm i par krasnih romantičnih poteza kada bi zasrao stvar. Niti prema svojoj supruzi kojoj se više ne sjećam imena, ali s kojom se bio oženio eto tako iz hira dok je prvo spomenuta tulila i naricala za njim nije bio svetac. Ali ne radi se sad tu samo o njoj i toj seriji... Općenito gledajući, dobra većina žena kad tad u životu ima potrebu biti s bad guyom, (bad guy-barem u jednom segmentu njegovog karaktera, frajerom koji se razbacuje svojim ljubavnim i inim postignućima, ne mislim sad da su nužno kamatari ili mafijaši). Kao da uživaju u tome da budu nesretno zaljubljene, a ako im netko dade cijelog sebe, to im ne odgovara jer valjda nisu spremne na toliku količinu pažnje ili im je to jednostavno-prenaporno, papkasto ili jednostavno nisu zaljubljene jednakim intenzitetom u njega pa mu ne mogu uzvratiti. Ili jednostavno nisu nikada doživjele da ih netko u potpunosti doživljava, podržava, prati što govore i osjećaju, ima strpljenja za sve njihove ispade i da im je u svakom trenutku dobar vjetar u leđa, najbolji prijatelj i ljubavnik kakvog mogu samo poželjeti (ovo potonje u idealnoj konstelaciji zvijezda). Zapravo, većina muškaraca i nije takva da pokazuje da mu je partnerica primarna osoba u životu nakon dužeg perioda veze, vole se frajerisati i nalaziti aktivnosti koje ne uključuju oboje, (govorim u globalu, čast izuzecima), ali kad im i takav primjerak naleti, onda se u ženskom, čudnovato koncipiranom mozgu pojavi neki razlog zašto im takav tip muškarca ne odgovara. Uglavnom, sve što je siroti Aidan u seriji htio je da se skrase, a ona je stalno ponavljala da nije spremna na to, da bi se na kraju desila slabost na njenog fatalnog Biga i ošlo sve k vragu. Muškarci, pogotovo s ovih dinaridskih krajeva vrlo često na prvo mjesto stavljaju svoje društvo, lokalne birtije, izlaske, nogomet s dečkima, „prijateljice“ i prijateljice, a oni koji se drže za maminu suknju i tvrde i u srednjim tridesetima da njihova mama kuha i pegla košulje najbolje su specijalni slučajevi koji zaslužuju zaseban post. Počnu shvaćati svoje partnerice zdravo za gotovo i prestanu se truditi oko njih. Uglavnom, S & C mi je bio najdraži kada se odigravala priča između mršave kolumnistice i Aidana Shawa, odnosno Johna Corbetta čije lice mi se urezalo u mali mozak još u „Životu na sjeveru“ i otada traje moja „zaljubljenost“ u njega. 
Mislila sam tada gledajući u ekran, (mislim da je to bila druga sezona serije), čovječe, kakvo savršenstvo od frajera; tako je dobar, topao karakter, topao pogled, zgodan, pametan, sposoban, nježan, brižan, romantičan, ma savršen.... Eh, što bih dala da mi jedan takav naleti u stvarnom životu...naravno, te epizode sam odgledala u jednoj samosažaljevajućoj solirajućoj oj-joj fazi kada obično posvećujem pažnju knjigama tipa chic lit & selfhelp tematike, nepogledanim filmovima koje se spremam sto godina odgledati, serijama, goblenima, vezu, značkama, salvetama, markicama, telefonskim karticama i inim hobijima. Prošlo je od tada dovoljno vremena, prestala sam uopće razmišljati o toj svojoj tajnoj želji, zamrznula sam svoj ljubavni život za neko drugo vrijeme, živjela dan za danom, uglavnom se orijentirala na posao i ono malo vremena što mi ostane iza njega, družila se, smijala i veselila se s dragim ljudima vikendima, ali nisam nikada izgubila nadu da tamo negdje u nekom kutku postoji ON i da ću ga kad tad upoznati. I onda se pojavio ko meteor. Moj Aidan koji se tako ne zove u stvarnosti me oborio s nogu pri prvom susretu. I prekrasno mi je. Sve frca od leptirića iako je kalendarski zima..Kao podsjetnik na tu sezonu, eto filmića kojeg je netko vrijedan napravio od isječaka iz serijala, a ja vam ga podastirem uz ljigavu popratnu pjesmicu jer mi je lejtli sve kao na filmskoj vrpci (dobro, ne razbijam vaze ko ona na kraju isječka, nadam se da do toga neće niti doći...) :
komentiraj (32) * ispiši * #
21
srijeda
siječanj
2009
Albumi sa sličicama
Ja sam prilični nostalgičar. Čuvam poveću hrpu kutija svega i svačega na tavanu, ali za jednu stvar mi je posebno žao što sam je bacila. Datirala je otprilike iz 1981.-1982. kad poneki od vas još nisu bili ni u planu, a ja sam bila nešto manja djevojčica s kikicama, suknjicom na falte sa škotskim uzorkom, onom torbom sa svjetlećim očima prenatrpanom za moja slabašna dječja pleća i imala sam onu debelu pernicu na Sport Billyja koju mi je donijela teta iz Njemačke zbog koje su mi poneke zavidne curice trgale špice na bojicama i krale flomastere. S obzirom da sam bila predsjednik razreda dobar dio svog školovanja, bilo bi vrlo nezgodno da sam im nešto napravila zauzvrat. Ta stvarca za koju mi je žao je kompletno ispunjen album Ljubav je... iliti Love is.. koji je na jako dražestan način prikazivao par u liku dječaka i djevojčice i simpatičnim malim životnim situacijama objašnjavao što je to ljubav između dvoje ljudi. Eto, danas sam naletila na neke od tih sličica u bespućima interneta i drago mi je da nije zaboravljen. Ako se dobro sjećam, i njega je izdavala ona izdavačka kuća iz Gornjeg Milanovca, gradića tamo negdje u Srbiji punog sličica i stripova, Mikijevog i Politikinog zabavnika. Neko vrijeme kao mala sam čak mislila da je onaj trezor Baje Patka s velikim znakom dolara lociran baš tamo... Nije bilo ni mobitela ni playstationa ni Max tv-a, igrale smo se gumi gumi, davile se u čokoladnim bananicama i sladoledima punjenim jagodom i jedva čekale da izađe taj Politikin da izrezujemo iz njega papirnate lutkice koje bi zalijepile na karton i pričvrščivale im odjeću koja je bila na istoj strani objavljivana...čak smo i same radile kreacije i onda ih presvlačile..Skupljala sam ja i Sarah Key i neke tamo nogometaše, (pojma nemam više koje, ali pretpostavljam da se radilo o Dinamu iz 1982.) i Životinjsko carstvo, ali ovaj album mi je baš bio onako, prirastao srcu. Ako ga netko nađe u bespućima svog tavana ili podruma, bila bih jako zahvalna da ga bar dobijem na listanje. Evo nekoliko slika tako da oni neupućeni znaju o čemu pričam, a ostalima da se podsjetite kak ste u stvari zašli u srednje godine. Barem kalendarski.
komentiraj (28) * ispiši * #
04
nedjelja
siječanj
2009
Smoke gets in your eyes
Nova je došla, doba odupiranja globalnoj krizi, krizi identiteta, politike, morala i potrošnje, probavljanja klope koju ste smazali za praznike, pa eto da krenemo u vedrom tonu s nečim što je vezano uz probavu zadnje navedenog-hrane..."Vi prdnuste!..Hvala što primijetiste!"...rekli bi oni skloni sprdnji među nama na ovu temu. Na ovom blogu su dosad bile obrađivane manje (i više) ozbiljne teme vezane uz svekoliki bitak i opstanak čovječanstva poput rovarenja po nosu dok čekate u koloni buljeći u automobile vaših supatnika, ali, koliko me sjećanje služi, ova nikada do sada. A prilično je osjetljive prirode, naročito kad je osjetilo njuha u pitanju. Možda ova tema nije bila spominjana dosad i samom činjenicom da je stvar prilično neugodna sama po sebi. I smradna, bez obzira da li se desi bez popratne zvučne kulise nakon veće količine mitraljezne sorte graha s rebricama ili kobasicom koju ste krknuli na planincah, a ja se kao pravi lokalpatriot referiram na onu sa Sljemena, Japetića ili Glavice. Osim toga, doba je zimske hrane, graha, sarme, repe, bunceka, čvaraka, prezvušta, krvavica (ovo dvoje zadnjeg ne konzumiram) i inih delikatesa. Isto tako, s obzirom da ste se sigurno htjeli isprsit većim odojkom od susjeda, sad ćete ostatak mjeseca biti na čušpjazima zbog stezanja remena. A poznata je činjenica da variva sadržavaju često taj nezgodni grah i kiseli kupus koji izaziva metanske paljbe kad krene probava. Sa stajališta zdravlja kažu da je to dobro i zdravo, ali zna biti nezgodno ako ste u društvu. S druge strane, vrlo je nezgodno tako nešto zataškavati jer može završiti pogubno po vaš donji veš. Čak i na toaletima, (a svi ovi novi poslovni i shopping centri imaju toalete koji su samo pregrađeni onim pločama koje ne dotiču plafon),se uredno naslušate svakakvih milozvučja iz susjedne kabine, htjeli ne htjeli, dok obavljate što već trebate obaviti u toaletu...Na post me ponukala tvrdnja moje frendice kako njena sestra nikada do sad, a njen bračni staž seže dobro desetljeće unazad, ako ne računamo 8 godina predbračnog uhodavanja, nije ispalila tihomira pred svojim zakonitim. Ja sam, narafski, ostala zatečena tom činjenicom, jer jedno je isfuravat se da si dama, ali i dame moraju probavljati hranu koja i nije uvijek sushi i dva lista salate. Osim toga, s tim čovjekom dijeli životni prostor, zajedničko dijete, krevet, par nekretnina i pokretninu i još štošta, a brate mili, nema šanse, da te ne stisne takvo što u 18 godina čak i da imaš neobranjivu Bastilju, (koja je pala ionako sama po sebi), u crijevima, a drugo zato što ne kužim lažne moralne norme koje se nameću u takvim situacijama.....Ako s nekim dijeliš svo slobodno vrijeme, ako zna tvoje najveće tajne i slabosti, poznaje tvoje tijelo do najsitnijeg madeža, čemu suzdržavanje od nečeg takvog banalnog kao što je prdac-smrdac???? Prva moja reakcija na tu njenu rečenicu je bila: Daaaj, ne kaaakiiiii...a kad sam vidjela ozbiljnu facu, zbunjeno se po glavi počesah, ter zaključih da fakat žena govori istinu....I tada se zamislih. Ko profesor Baltazar..Koliko glumimo jedni pred drugima? Koliko nas takvo što zbližava ili udaljava? Znam, reći ćete, stvar je prilično banalna, ali...Baš me zanima vaše mišljenje...Da li takvo što radite pred svojim dragim/dragom? Nazovimo ovaj post nekakvim mojim malim istraživanjem koliko ste se spremni opustiti pred svojim partnerom? Očekujem iskrene komentare (kojih neće biti više od 5-6) i koje ću pročitati samo ja i nekolicina posjetitelja namjernika....
komentiraj (38) * ispiši * #
