Kriteriji odabira

Povela se neki dan priča o tome koliko su nam visoki kriteriji pri odabiru partnera. I naravno, ja stekla status vrlo zahtjevne u tom pogledu. Valjda to dođe s godinama ili jednostavno proživljenim iskustvima, ponajviše onim negativnim ako iz njih izvučemo pouku…Gledajući situacije oko sebe, ima raznoraznih priča: neke prihvate nazad one koji su ih odbacili svojedobno i prijeđu preko svega očekujući drugu bebu nakon što ju je ostavio dok je bila trudna s prvom. Naravno, i prva beba je bila njegova, iako je on trkeljao da će tražiti utvrđivanje očinstva jer je radio u drugom gradu i dolazio povremeno u njeno prigradsko naselje. Tada je za mene izgubio ono malo kredibiliteta koje je stekao. Rijetko kad me prevari ersten Blick. Negdje pred samo rođenje te bebe, odlučio je da će ipak biti uz nju i bebu. Nepotrebno je reći da je ona bila totalno u banani kroz cijelu trudnoću, ali ga je primila nazad pod svoj krov. I eto, žive hapily ever after. Drugoj je bio cilj maknuti se od uvrnute obitelji kojoj on nije nikako legao jer je iz druge države i nije im se fizički svidio. Sjećam se da sam na njihovoj svadbi dobila komentar mladenkine majke da blago meni kad imam tako visokog, zgodnog, pametnog i hiper pažljivog dečka sa super poslom i da njoj nije jasno što je njena kćer vidjela u njemu jer radi u državnoj službi za malu plaću, a k tome još je i viša od njega. U međuvremenu je taj visok i zgodan postao moja sada već daleka prošlost zbog jednog svog poteza, a taj koji se njima nikako nije svidio je jedan od najdivnijih i najangažiranijih očeva koje poznajem. I divan prijatelj, podrška i uvijek spreman pomoći. Njeni mi i dalje grintaju oko njega kad god ulove priliku da ostanemo nasamo, ali gledajući koliko mi je prijateljica sretna, i ja sam sretna radi nje. Da nije sve u vanjskom izgledu, svima je pokazala Susan Boyle. Činjenica je da se roditeljima ne treba dozvoliti da se puno petljaju u veze i brakove svoje odrasle djece, ali očito se neki ne mogu pomiriti s činjenicom da se odluke o braku trebaju donijeti samostalno i da njenih 29 koliko je imala kad se udavala i nisu neke neozbiljne godine. A kako znati da je netko onaj pravi za tebe? Neki ljudi su valjda manje zahtjevni pa prihvate nekog tek toliko da prožive život uz nekog, neki jednostavno ne znaju prepoznati onog pravog u pravo vrijeme pa ga izgube ili zamijene njegovom/njenom boljom ili lošijom kopijom, neki uporno nalijeću na krive, a i ljudi se nakon duljeg vremena u vezi možda i prestanu truditi oko partnera i tada stvari krenu nizbrdo te se uvijek jedna strana preispituje gdje je nestao onaj s početka priče koji je izazivao leptiriće. Neki se rano prepoznaju kao par, nekima trebaju godine pokušaja i učenja na vlastitim greškama, a bez većeg uspjeha na ljubavnom planu…naravno, pritom treba biti maksimalno objektivan prema sebi i uvidjeti da ni mi sami nismo idealni…Uglavnom, mislim da je stav prema onome što očekujemo od svog partnera najbitnija stvar…Ako neki nalete na osobu koja im je draga i simpa, pa se zavaravaju da su je zavoljeli, oni sigurno neće tražiti fatalnu ljubav svog života i srodnu dušu koja će ih oboriti s nogu. Meni je to nekako i tužno i podsjeća me na ovu moju udomiteljicu s početka priče… Zapravo, ti fatalistički nastrojeni romantičari su mi najdraža skupina, nekako sam se i sama smatrala takvom, ali gledajući u globalu, mislim da su i najzahtjevniji što se tiče kriterija, koji se opet s godinama drugačije formiraju…U ranim dvadesetima smo još možda spremni na ustupke i formiranje sebe prema partnerovim željama, a tridesete već počnu donositi neke svoje navike i mušice koje je kasnije sve teže napustiti…Eto, pročitah danas kratki i slatki post kod Brusnice o njenom budućem zakonitom pa me inspiriralo na priču koliko smo zapravo zahtjevni i spremni na nove početke…Nadam se da ste i fatalnog i srodnu dušu našli u istoj osobi, ako niste, ne odustajte…uostalom, proljeće je u punom jeku…