Moralne dileme korisnika državnog BMW-a

Oni koji me redovito prate kuže da se na ovom blogu ne „dere“ baš o dnevno političkim temama, nego više o malo vedrijim temama. Zadnjih dana, da ne velim tjedana, nažalost, sve sam, samo ne dobre volje. Osjećam se stravično nemoćno i jadno, a tome nije kriv dolazak jeseni, nego nedostatak sredstava za preživjeti. Namjerno nisam upotrijebila izraz sredstava za život. Dapače, dobivam poriv nekog zadaviti golim rukama i započet terapiju vrištanjem negdje u planini. Naravno, neću postat daviteljica, spriječili bi me zaštitari dotičnog i spremili u pržun, a opet s druge strane, nije tako ni loše bit u kavezu. Na toplom si, čitaš Kafkin Preobražaj, Bespuća povijesne zbilje ili Golu istinu, kulturno se uzdižeš kad ti dođe zavijat Magazin ili putujuća kazališna družina, istražuješ sklonost prema vlastitom spolu, malo guliš krumpire i tučeš meso batićem za kolegice ubojice, čedomorke ili dilerice ili variš radijatore za Lipovicu i jebe ti se živo jel ti došla opomena za struju,plin ili smrdljivu Bandićevu prćiju zvanu Holding koji nam je lijepo zbrojio vodnu naknadu, čistoću i vodu na jednu uplatnicu iznosa u mom slučaju od cca 700 kn. Da, imam velik stan, ali u njemu živim solo i ne vidim logike da plaćam duplo više za smeće od četveročlane obitelji koja radi troduplo smeća više od mene koja sve živo recikliram i odvajam i koje k tome moram nositi 100 m niz ulicu jer je moja ulica slijepa i u nju ne ulazi kamion za smeće jer se nema gdje okrenuti. Toliko o usluzi, a da ne spominjem, da imaju strašan poriv skupljati smeće baš između 7,15- 8,00 kad ekipa ide na posao i rade još veću gužvu nego što bi inače bila. Uglavnom, kuća je bila uvijek skup hobi, samo otkad su poslali špijune po kvartovima da usklade kvadrature kuća s računima, meni se spustila roleta zbog režija. Da su bar tak ekspeditivni kad istražuju sukobe interesa i sumnjive satove i nekretnine ili kako jedan kvadrat Zetove kućice na mom lokalnom kvartovskom terminalu može koštat umobolnih 5000 EUR, a izgleda ko kiosk za peep show i kak je baš kum od vrlog nam majora dobio posao. Sasvim slučajno, u toj sam branši zadnjih 5 godina i jako dobro znam kako se namještaju natječaji posvuda i kako rade telefoni i nalaženja u birtijama i restoranima gdje jedna ruka drugu mije. Draga mi je jedna činjenica lejtli, a to je da mi je sestra dobila radnu dozvolu na 5 godina u stranoj zemlji. Otišla je na vrijeme. I zauvijek. Imate jedan mozak manje na ukupnoj kilaži. Ja sam ovdje, navršila sam 30 i koju bliže četrdesetoj pred par dana i jedna sam od onih koja nijedan jedini mjesec ove godine nije dobila plaću na vrijeme. Radim u firmi srednje veličine prema onim njihovim nomenklaturama Državnog zavoda za statistiku. Uglavnom, cijele dane i dobar dio ranih večernjih sati provodim u uredu vjerno služeći svekolikoj dobrobiti tvrtke u kojoj radim. Ali moj trud nije nagrađen niti do 30-og u mjesecu, a kamoli do 15-tog. Nikad ništa nisam zeznula jer sve imam u malom prstu, izmislite li da trebate produžiti registraciju vašeg Porschea u Miamiju, a da to napravite odavde, ja ću vam to napraviti. I sredit građevinsku dozvolu i sve poticaje za ulaganje u zaostali kraj gdje gradite, da, da, i hendlat arhitekte i načelnike općina i sjedit s njima na ručkovima i pričat o tradicijama tog kraja. Umjesto normalnog godišnjeg, dvaput sam bila pozvana doći riješiti nešto jaaaako hitno usred prve polovice osmog mjeseca, ponuđena mi je i naknada za put nazad, ali ne i isplaćen regres za taj isti godišnji, a slobodni dan koji sam zatražila prošli tjedan puuuno prije tog dana bio je prekinut zvonjavom službenog mobitela bar 7 puta počevši od 8 ujutro tako da sam na kraju priče u trenirci (iz čistog protesta) došla riješiti neriješivo mojim kolegama i bijesna ko ris otišla kući presvući se kako bih stigla na vrijeme na koncert po onom armagedonu od kiše 140 km od doma.Tek toliko za ilustraciju nabacih zadnju rečenicu, ne očekujem tapšanje po ramenu radi toga, samo lovu na vrijeme, a nje nema. Ovo što je večeras izjavio naš vrli Ivek mi je degutatno i odvratno. Oni će ograničiti rast plaća i mole poslodavce da to isto učine i da ne isplaćuju božićnice. On očito nije svjestan jedne ružne istine, a to je da bi svi nešto prebijali, nitko nikome ništa ne plaća, državne institucije odugovlače s plaćanjima prema manjim firmama, ove srednje firme koje kak tak stoje, ne plaćaju manjima i stvar dobiva predivnu formu domino efekta. Ne uplaćuju se ni plaće, ni porezi ni doprinosi, ni PDV jer se zaustavlja tok novca, a to vjerujte mi, nema ama baš nikakve veze s burzom u Tokiju ili bilo gdje u svijetu. A svi se pravdaju time da globalna recesija i pad burzi nema upliva na nas. Bar je tak reko netko od glavonja nedavno. A sad je Iveku najednom ta ista recesija kriva za buduća otpuštanja. Ja se otkaza ne bojim, samo se bojim da li ću biti plaćena za svoj rad i imat za najosnovnije. Eto, da zornije predočim, mene dnevno zove 4-5 firmi da bi nešto višestruko kompenzirali, a kad nema para, nema ni za plaće. E, pa, dragi Ivek, ako vama ne treba vaša božićnica, meni treba i onaj bon za iskoristit kod vašeg imenjaka. Kupit ću si jest za cca 8 dana u vrijednosti tih cca 60 EUR-a. S obzirom da imam preko nekoliko kućnih ljubimaca, njihova klopa će vjerojatno više koštat nego moja, ali šta ćete, volim životinje, one moraju jesti također, znate, dobila ja ili ne dobila plaću. Bojim se uopće pomisliti što bi tek bilo da imam djecu. Hvala vam unaprijed. Do tada živim u nadi da ću možda bar zadnje četiri plaće u ovoj godini dobiti koliko-toliko na vrijeme, ali to se vas ne tiče, vi samo znate raditi sebi u korist. Stegnite malo remene vašim glavešinama smanjivanjem izdataka za njihove žderačine, pijačine i slične domjenke i odlaske na svjetska prvenstva u nogometu na državni račun, a ne sitnoj raji kojoj dva mjeseca kasni plaća ionako zbog toga što im vaša ministarstva ne plaćaju za davno i korektno odrađeno. Hvala vam na pažnji i da ne mislite da je malo modificirani naslov bio uzaludan evo stihova jednog eminentnog benda iz Gajnica kojeg iznimno cijenim (i radi kojeg sam se prilično onomad nasmrzavala na Jarunu), za našu vrlu kliku s Markovog trga:

Tri sata popodne pokazuje moj Rolex
Na semaforu stojim, a pored mene bus
Kao u zoološkom vrtu gledam izumiruću vrstu
Izgužvana lica zure mi u bemburu

Sa Ray-Banom na nosu žalim frustriranu masu
Njihov me pogled baca u bad
Zato okrećem glavu na drugu, ljepšu stranu
Jer duša mi ne podnosi tužne prirode

Sutra sam već u crkvi na malom pranju savjesti
Jer moje veze sežu ravno do neba
U navali humanosti pomolit ću se za sve njih
A nakon toga slijedi tečaj tenisa

Ne mogu ih gledati više, uključujem air-condition
Polako, da me vide pice iz busa
Konačno spas, zeleno je dodajem gas i nestajem
A gomila me gleda kao zločinca

Penzići novi i penzići polovni
Doživotne žrtve javnog prijevoza
Blesave od znojenja u kutiji
Još samo dva radna vijeka do fićeka.

Gomila plazi po bljuzgavoj stazi
I s gađenjem gleda metak sto prolazi.

Over & out.