Spašavanje mačića Ryana

Još uvijek sam pod dojmom doživljaja od prekjučer kada sam s mojom frendicom pod kodnim imenom Dani išla kupovati neke poklončiće u Avenue Mall. Uglavnom, proškicale mi ponudu, obavile kupnju i krenule prema mom autu s kojim smo došle do tog hrama minusa na tekućem . Dođemo do auta, a kad tamo kraj zadnjeg kotača stoji mačić star možda dva mjeseca, sličan mom Roccu, fiksira me pogledom i mijauče kao da govori: "dajte mi jesti, gladan sam". Nakon toga počne mi se maziti uz sandalu i ta priča traje idućih 20 minuta. Pomazimo ga, primamo ga obje u ruke, a u istom trenutku smo obje osjetile njegovo, gotovo opipljivo kruljenje u želucu od gladi. Pitaj Boga kad je zadnji put jeo. Netko ga je izbacio na ulicu, takvo milo i umiljato mače, definitivno je izbačeno na cestu, i to prilično prometnu, da se snađe za vlastiti opstanak. Ona ide na more za 3 dana, a ja već imam doma pravo životinjsko carstvo i stvarno ne smijem više dovoditi nove mačke i pse doma jer ipak nisam Brigitte Bardot po prihodima. I tako, dumamo nas dvije hoćemo li zvati azil koji je poslovično pretrpan u ovo doba godine ili će ipak otići k meni na privremeni smještaj...Prolaze ljudi, čudno nas gledaju što mazimo to malo, već pomalo zmazano stvorenje i odjednom se zaustavlja na istom parkingu, gdje se slučajno oslobodilo jedno mjesto, jedan veći auto više klase iz kojeg izlazi muško stvorenje u svojim srednjim tridesetima, dolazi do nas i pita nas za to mače. Mi uglas odgovaramo s facama na granici očaja, da ne znamo što napraviti, da ga ne možemo ostaviti, a da se na broj azila ne javlja nitko. Veli on, ja sam si baš razmišljao da si nabavim mačku, ali ne baš odmah nego negdje u jesen...zapravo, dosta putuje zbog posla i ne može ga uzeti, ali je voljan pokušati, doduše, baš se ne snalazi po Zagrebu jer je iz druge županije što smo i same zaključile po regi, on bi ga uzeo, ali ne zna gdje ima neko mjesto za kupiti hranu i ostale potrepštine za mačka kad dođe u stan...Pada dogovor da idemo u Heinzelovu koja radi još 20 minuta po stvarce potrebne za preživljavanje mačke u stanu. Kupujemo whiskas junior, wc, pijesak, lopaticu za čišćenje istog i zdjelice. Isto tako, događa se ljubav na prvi pogled između novog vlasnika i miceka..Mali ima malu upalu okica, ali nas dvije već znamo što se daje u takvim slučajevima . Micek se u međuvremenu dok je mladi gospodin obavljao svoju kupnju u Av. Mallu izvalio na zadnji sic mog auta i uživao, bez da smo ga mi stavile na taj isti sic...Za vrijeme dok je on obavljao svoje, pomislila sam da se šali i da se sigurno neće vratiti, međutim, kad smo ga vidjele kako se približava, obje smo razvukle najveći mogući kez ko za naslovnicu Glorije. Uglavnom, micek je sjeo s mog zadnjeg sjedišta na njegovo, presvučeno krem kožom u Lexusu, a da je prethodno je krstio upravo kupljenu zdjelicu s whiskasom još na parkiralištu tog centra da ne bude više tako gladan. Usput, sva sreća, pa smo našle neke novine, koje smo mu raširile iste po zadnjem sjedalu novog prijevoznog sredstva, i on je otišao u novi dom. Uglavnom, razmijenili smo brojeve, mačić će od mene dobiti novu grebalicu da ne nastrada namještaj i svakako ga planiram obići tijekom godišnjeg. Eto, drago mi je da s vama mogu podijeliti priču o napuštenom malom stvorenju koja je završila happy endom, a g. Božo iz Varaždina je divno stvorenje s velikim srcem, pa želim da to svi koji me čitate saznate! Danas sam se čula s njim i kaže da je miran, dobar, da su mu okice već bolje i da koristi wc kao da je čitav, doduše kratki život, koristio isti. Eto, ipak ima dobrih i humanih ljudi, pa vam stoga prilažem par fotografija iz te akcije udomljavanja na parkiralištu. Btw, ovo mi je 200-ti post!