31
ponedjeljak
srpanj
2006
Penzioner freshman i socijalna slika lijepe nam naše
Moj očka ošo' u penziju. Konačno, nakon par godina što se vukao po hodnicima Zavoda za zapošljavanje gdje su ga čak i slali na neke tečajeve i testiranja ne bi li ga neki lakomi poduzetnik zaposlio za 2000 kn i mislio da će ovaj skakat do plafona od sreće kud bi s tolikim parama.. Lova još nije sjela, ali je došlo rješenje, ajd' bar nekaj..Čovjek uredno odradio svoje,čak je i bio na višim pozicijama u firmi koja je sredinom 90'-tih punila novinske stupce i televizijske minute zbog pretvorbe. Upitne, naravno. Pune su ga bile novine. Sve mi dođe smiješno kada čitam kako se ovi naši na vlasti uvlače u dupe ovima u EU. Pa tako piše po novinama da bi evropska komisija i naša vrla vlada trebali tijekom ove godine dovršiti nekakav memorandum o socijalnom uključivanju, bez kojeg nas EU ne bu htjela vidjet kao još jednu zvjezdicu na svojoj zastavi. U tom papiru oni će morati kako god znaju uljepšati socijalnu sliku stanovništva, a ta skupina ne obuhvaća samo one dobrovoljne klošare koji vas žicaju po gradu dok ispijate pivu od 30 kn u Bogovićevoj, (not me), nego nažalost ljude koji su uredno plaćali poreze i doprinose tijekom cijelog svog radnog vijeka, a sada kopaju po kontejnerima tražeći plastične boce i limenke koje će oprati doma u kadi i odnijeti do prvog mega-hiper-shopping centra, ne bi li stavili u džep 5 kn da imaju sutra za polubijeli kruh. Ljude koji na plac dolaze prije nego će ovi iz Čistoće oprati šmrkovima ispod klupa i kupe polutrule ostatke nečega što je nekad ličilo na neku vrstu povrća. Svaki put kad takve slike vidim, meni padne roleta i srce mi se stisne, ali opet, ne vidim stvarno ništa lošega u tome da ono što netko baci u smeće, drugi pretvori u novac…Cigići prednjače po tom pitanju, a sve češće se mogu vidjeti i sasvim solidno odjeveni i počešljani ljudi kako roštaju po tim kontejnerima. Samo nek ne razbacuju smeće van kontejnera..Nek zadrže neki nivo ponašanja, kad im već država za koju su se mnogi od njih borili ne omogućuje da prežive sa svojim primanjima od 1- do 1. u mjesecu. Nažalost, penzići nisu sami među najugroženijima: tu su i nezaposleni, mladi bez ikakvog radnog iskustva i mogućnosti za udaljavanje od roditelja i osnivanje vlastitog doma, obitelji bez prihoda koje žive od porodiljnih naknada i naknada s burze i slične skupine..Najsmiješnije i najtragičnije ujedno u cijeloj toj priči je da je socijalna pomoć kod nas između 60-75 Eura mjesečno, a u zemljama EU-a 300-400-čak do 1500. Naknade za nezaposlenost su smiješne, 900-1000 kn i možeš je dobiti samo ako si pred penziju, ko moj freshman do pred neki dan, ili ako si u bivšoj firmi radio dulje od 9 mj. Ista stvar je i s tzv. granicom siromaštva, koja u EU iznosi 240 EUR, a kod nas više od pola penzića ima penzije ispod toga, jer kako navode statističari, prosječna penzija je 214 EUR. To je isto relativno, jer prosječna penzija, kao i prosječna plaća je rastezljiv pojam. Vele na telki da je prosječna plaća 4500-4700, samo nemojte zaboraviti da u taj prosjek ulazi i onaj sa 1800 i onaj sa 25000…U svakom slučaju, mi smo nacija umjetnika preživljavanja, i to debela većina stanovništa..Čak ne vjerujem niti da bi neka nova vlast učinila bilo šta osim napunila vlastite džepove..Ispravite me ako griješim, ali nisam mogla ne nasmijati se iz čistog očaja kad mi je očka jutros spomenuo koliku će penziju imati..Idem sad dalje ubiti dan po beskrajnim hodnicima HZZO-a.
komentiraj (8) * ispiši * #
30
nedjelja
srpanj
2006
Maaaali update
Znam da sam rekla objasnit frku i strku u prošlom postu, ali s obzirom da čitava situacija nije još ad actirana, ostavit ću vas još neko vrijeme u neznanju. Samo mogu reći da sam se još jednom uvjerila da imam prekrasne ljude za prijatelje i da su mi pružili ruku i podršku u pravom trenutku. To je stvarno predivan osjećaj. Nadam se da će se sve završiti na regularan način jer sam učinila stvarno sve što je u mojoj moći da iz najgoreg izvučem najbolje i stvorila si background za daljnje poteze, a životno iskustvo me naučilo da moram misliti 3 koraka unaprijed. Tako sam i postupila. Dat ću vam samo naznaku da se radi o „borbi“ Davida i Golijata. Umjesto da razmišljam o godišnjem, moje misli su na sasvim drugim poljima. Nadam se ne još dugo. Nadam se da ste svi u debelom hladu, s hladnim sokićem ili od frižidera oznojenom pivicom u rukama ili bar u klimatiziranim prostorima. Ako niste, evo vam jedna inspirativna fotka gore da ne dehidrirate od ovih pasjih vrućina..Zašto se uopće kaže pasja vrućina, pa i svim ostalim živinama je vruće? I ljudima. Nema veze..idem po novu mineralnu..
komentiraj (2) * ispiši * #
28
petak
srpanj
2006
Short report
Ovih dana ne pišem ništa, jurim sto na sat, nema gdje me nema, spavam malo, a jedem skoro ništa. Puca me adrenalin, onaj pozitivni, u ogromnoj količini. O čemu je riječ, u idućem nastavku vaše omiljene Lady Di..
komentiraj (5) * ispiši * #
26
srijeda
srpanj
2006
Sređujem stripovske zaostatke
Snoopy strip 1
Snoopy strip 2
Snoopy strip 3
Snoopy strip 4
Snoopy strip 5
komentiraj (4) * ispiši * #
23
nedjelja
srpanj
2006
Pričica o bivšem frajeru i kako oni mogu dobro doći u životu kad se najmanje nadaš
Ima frendica bivšeg...doduše, ima ih više koji su završili s takvim opisom, bilo bi čudno da ih je 1-2 kad pređeš 3 banke, zar ne? Ona ostala bez posla i sumanuto gleda oglase po netu, kadli naleti na oglas gdje njegova firma traži ljude..zove mene, pita za savjet. Rekoh ja, zovi ga i pitaj, kaj te košta. Njoj glupo, izmišlja 100 razloga zašto ne..Ja ponovim oštrije:zovi ga! Njoj neugodnjak, bla bla..Vidim da moje nagovaranje neće uroditi plodom, rekoh, pa onda pošalji sms. I došlo njoj izvješće da je isporučen sms, kadli nakon 2 minute zvoni mob. Gos'n poduzetnik. Njen ex komad. Veli, koka, mrak, ajd, nađemo se sutra na cugi, pa ćemo se dogovoriti, ja bi u svakom slučaju radije nekog koga znam za taj posao, a ti mi stižeš ko naručena. I tako ona dobila solidnu plaću, službeni mobić i auto, pa nek rate za stan i dalje sjedaju. I onda nek mi netko kaže da ima nešto lošeg u ostajanju u dobrim odnosima s bivšima...pogotovo kad imaju poduzetničkog duha. Ne mora sve što nam se čini crno na prvi pogled, a prekidi to obično jesu, završiti loše..Nikad ne znaš kad će ti jedan iz plejade bivših možebitno pružiti ruku, barem figurativno, for old time's sake.
komentiraj (11) * ispiši * #
19
srijeda
srpanj
2006
Truć, trač, bla,bla..
Žensko sam, ali ima nešto što mi se kod ženskog roda kao takvog nimalo ne sviđa. U firmi gdje radim, recimo da smo pol-pol. Ali ima jedna stvar koju mrzim. Tračanje. Ali ono tračanje tipa, danas glasnije podrigneš, sutra o tome bruji cijela firma. A situacija je baš takva. Od muhe ispadne slon. I to klonirani slon, s nadodanim kljovama. Bojim se da takve stvari počinju u glavama onih koji baš i nemaju prevelikih obaveza jer ih prebacuju drugima ili im takve stvari čine neku vrstu bolesne satisfakcije. Podmetanja i nakon toga pravljenje ludim- jednako odvratna stvar. Upravo iz tog razloga, drago mi je što u mom uredu, osim mene, nema druge ženske osobe. Muški ako ti imaju nešto za reći, bilo pohvalno ili zamjerku, uglavnom to naprave drito u facu i to je ono što mi se sviđa. Nema okolišanja i nema zakulisnih igrica. Isto tako, rijetko će muško-muškom stisnut kajlu, dok je to kod žena skroz normalno. Za par stotina kuna više, glumit će undercover špijuna i izvještavat tko kupuje auto, tko čita online novine i koliko je dugo tko sjedio na wc-u ili produžio ručak. Akonto sposobnosti i znanja, nije više bitno koliko znaš, nego koliko viriš iz nečije guzice. Nažalost. Ljudi su spremni gazit preko leševa, samo da bi njegov/njezin rodijak došao umjesto «nevaljalca» ili da bi učvrstio svoju preplaćenu poziciju s obzirom da takvi najčešće imaju falingu bilo u obrazovanju, upitnom iskustvu ili nečem trećem. Imam osjećaj da bi takvi prošli pored mrtvog čovjeka na cesti. Žalosno. Malo sam pod dojmom jedne ružne situacije pa sam tužna jer me boli nepravda i kad vidim dokle ljudi mogu ići kad vide da im netko može parirati u pravom smislu te riječi. 
U takvoj situaciji zapravo je jako riskantno stati na stranu onog kojem je nanesena nepravda, svi ko nojevi zabiju glavu u pijesak jer se boje za sebe i svoj posao i zaključe da se ne valja s rogatim bosti. Ostaje gorak okus nakon svega i vjera u onog gore da sve vidi i da prije ili kasnije, sve dođe na svoje. Post posvećujem osobi s kojom sam radila zadnjih par godina i kojoj želim da što prije nađe nešto novo, još bolje plaćeno i manje stresno.
komentiraj (4) * ispiši * #
17
ponedjeljak
srpanj
2006
Kad odrastem + neki novi klinci
Sjetih se jedne zadaćnice koju sam pisala na gornju temu u 4. razredu osnovne. Svi su pisali kako žele biti glumci, balerine, doktorice, učiteljice, odvjetnici jer im je i tata to, jedino sam ja zabrazdila. Ja sam napisala da bih htjela biti istraživač. I to onog tipa ko Željko Malnar kad je bio u najboljoj formi za lutanje po svijetu. Dala sam mašti na volju, pa sam slikovito opisala jahanje na devama i spavanje u pustinji ispod provizornih beduinskih šatora, lutanje kroz džunglu, borbu sa anakondama i slično. I naravno, kao i sve ostale moje sastavke, i ovaj su pročitali pred cijelim razredom. 
U međuvremenu nisam nit džungle nit pustinje vidjela, ali me želja za istraživanjem nepoznatih dijelova svijeta nikada nije pustila. Vjerojatno ni neće. Jedino što mi onaj materijalni faktor i malo godišnjeg kojeg mogu dobiti u komadu ne dopušta lutanje po svijetu. Elem, kada zapravo postajemo odrasli?
Jel to kalendarskim slijedom, pa kad navršiš 18 pa si sad sam svoj čovjek? Možda, ali ne u neovisnoj nam državi koja tako silno želi u EU. Kad se zaposliš, skućiš, oženiš, dobiješ dijete? Kod mene to baš i nije tako. Unatoč materijalnoj neovisnosti, ne želim da ono dijete u meni odraste. Navodno takve ala ja koji briju na haj-lajf su svrstali u neku grupu koja i kad pređe 30-tu hoda po koncertima, oblači se casual (dobro, tu je bitan i kodeks oblačenja u firmi, koji kod mene u firmi i nije naglašen) i non stop šalabajza okolo. Bez daljnjega, život i godine nas donekle uozbilje, ali ići na neko turbo uozbiljavanje i furanje na tradiciju zbog godina za mene bi bilo smrt.Znam da ću uvijek kupovati posteljine i veš na Snoopyće, ovce, nositi čarape sa plišanim svinjskim glavama, imati organizer iz morning gloryja, nositi šlape u obliku psa bajkera i furat kikice, makar za po doma. U jednom od zadnjih naleta kupovanja skoro sam ubola torbicu u obliku psa s remenom za nosit u ruci. Odustala sam kad sam skužila da unutra stane samo mobitel i novčanik. Bez obzira tko što mislio o tome, ja se ne dam smesti i dalje špijam po dječjim odjelima pokušavajući naći neku guba stvarcu. A jedan od neostvarenih snova mi je kupnja choppera. Kupit ću ga jednog lijepog dana pa vam mahnem u prolazu. Skužit ćete me po Grunf naočalama. Ipak sam ja generacija koja je gutala Alan Fordove i Lunov Magnus strip. Nije da potjecjenjujem današnje vrijeme, ali činjenca je da se djeca više ne igraju na igralištu u mojoj ulici, bar ne svakog dana kao mi nekad, eventualno vikendima na sat, dva ih se može vidjeti na biciklima ili se dva, tri puta spuste sanjkama niz ulicu zimi i zbrišu na toplo. I onda se njihovi starci čude otkud u njima toliko agresive, a ako igra neku krvavu igricu na PS-u, šta će ga drugo pucat? Imam osjećaj da smo mi bili manje opterećeni time da li ćemo zmazati obleku, pokupiti krpelja u travi, šta će reći mama ako zakasniš kući i da smo se znali bolje zabavljati. Roditelji su nas vodili u prirodu, na roštilje, u toplice, a ne u shopping centre gdje smo morali sjediti na mjestu i dosađivati se dok tata i mama mjerkaju prolaznike.Sve si mislim da će današnji klinci imati u sjećanjima samo shopping oaze, a ne pikulanje, razmjenu raritetnih stripova i beskonačne igre gumi gumija.
komentiraj (4) * ispiši * #
10
ponedjeljak
srpanj
2006
Sezona g.o.-a
Obožavam ljeto. Ne volim zimu ni u kojem obliku, osim gledati snijeg kroz prozor s guzom na radijatoru. Svi me nešto pitaju kad ću na godišnji, ja odgovaram, kad se svi vrate. Svi će biti puni elana i nabrijani na nove radne pobjede, a ja ću podviti rep i lagano viknut s vrata: adios amigos. 
Konkretnih planova još nemam, spominje se neko jedrenje pa ću vidjeti koliko će interesenata na kraju ostati. Volim se voziti po gradu i doći s jednog na drugi dio grada za 10 minuta, nema mi većeg gušta svu bezveznu papirologiju po MUP-u, katastru i sl. dobiti za manje od 15 min. čekanja. Možda i uspijem pogledati koji film, ionako ih samo gomilam, jer će ionako svi biti negdje na morskome plavom žalu i s nikim neću imat popit pifce za žifce. Kad su odmori u pitanju, ne volim ići na ista mjesta godinama, pokušavam što više toga obići. Uglavnom, aktivni odmor sa puno šalabajzanja okolo, fotkanja pejzaža u cik zore, a ne samo prženje na plaži, to mi je nekak penzionerski. Istina je, uz bajnu ponudu kod nas, drugo ti i ne preostaje, osim eventualnog ukracaja na neku brodicu i izlet na obližnji otočić. Već par godina se spremam skupiti hrabrosti i upisat tečaj ronjenja. Bungee ne bi skakala ni za koje pare. Tu sam papčina totalna. Eto, vi koji idete skoro, lijepo se provedite, a ja ću napuhat onaj plastični bazenčić, toćat noge i grickati roštilje vikendom.
Sto godina nisam objavila nikakav strip sa Snoopyjem, pa eto jednog tematskog.
komentiraj (9) * ispiši * #
01
subota
srpanj
2006
Poslijeratne generacije
Ima li stvari kod vaših roditelja koje vas generalno nerviraju? Kod mene ih je toliko da bih mogla napisati roman o tome. To su sve one male stvari koje niste primjećivali dok ste bili uz njihove skute, ali kad se malo maknete pa sve sagledate iz nekog drugog kuta, počnu vam strašno ići na živce. Ja sam uporno pokušavala ispraviti njihove krive Drine i još uvijek to pokušavam, iako posustajem lagano. Recimo, moj otac je uvijek bio, i još uvijek je, teoretičar i filozof. Praksa= below zero. Tako su kod nas dežurni majstori- susjedi i njegovi frendovi. Sva sreća, prvi susjed je vodoinstalater i centralaš spretne ruke, pa uskoči u pauzama kad nije negdje na terenu. Mom tateku, s druge strane, promijenit gumicu na slavini je science fiction. On će pričati o politici satima, javljati se u sve moguće kontakt emisije gdje se raspreda o pitanjima od državog značaja s nekim provokativnim pitanjima sugovorniku, ali popraviti gurtnu na roleti-jok. Tako se desilo da smo punih 10 godina vezali onu špagu od rolete za cijev od radijatora. Što je najgore, on ima i volju nešto napraviti, nema alata kojeg nema, ali praksa..sve rastavi i ostavi tako mjesecima, a češće i godinama. Najčešće ni ne zna to više sastaviti. Zadnje što je uništio bio je moj aparat za kokice i kalorifer. Njegovih alata ima u podrumu, tavanu, garaži, posvuda. Na autu ne može sa svoje strane otvoriti prozor već nekih 5-6 godina, nekaj je puklo unutra, ali ga to ne dira. Tu i tamo ljeti to spomene. Mama je kronični sakupljač svega i svačega. Flašica od pekmeza, maslina, sokova za razrijeđivanje, garderobe koja je davno dala svoje, cipela iz 70'tih i 80'tih koje su „dobre za vrt“, nova fora su joj one kutije od sladoleda iako od tupperwarea nema što nema. Valjda za slučaj da poklanja kolače susjedama. Iako je to ružno reći za vlastitu majku, ona očajno peče kolače. Jednostavno je antitalent za to. Njene kremšnite se love žlicom po protvanu, njen domaći kruh lomi zube, a još dan danas imam traume od orahnjače koju je ispekla za Božić jedne godine kad je umjesto šećera sasipala sol u nju. Puno puta mi se ponudila nešto skratiti, promijeniti ciferšlus, promijeniti gumbe koji su mi tak tak na novoj šulji, ali na kraju prođe sezona nošenja te odjeće prije nego ona to napravi...Ili je negdje spremi kad će „bolje vidjeti jer se takve stvari ne rade po noći“pa taj komad odjeće misteriozno nestane u bespućima njenog kutka za šivanje.Pričam s frendovima i vidim da nisam usamljen slučaj. Frendičina mama gomila suđe u sudoperu dok ne dotakne gornje elemente u kuhinji (iako korak dalje stoji perilica željna pranja), uništava sve namirnice koje dotakne s naglaskom na karbonirane mesne proizvode, svaki dan se sprema otići u caritas s gomilom robe koju više ne nosi. Sad ju je najurila na more pa sam joj predložila da dođe kod mene i napravi lomaču jer ona živi u stanu, a ja u kući. Od treće frendice mama hrčka lijekove, nema tog kojeg ona nema. Stalno ju neki vrag boli, ima simptome svake boleštine koju netko spomene. Boji se ptičje gripe i infarkta pa ova sad juri s posla prvo k njoj da joj donese nešto za jelo iz trgovine jer ova više ne napušta stan nakon što joj je tip oteo torbicu s penzijom pred par mjeseci. Valjda je stajao iza nje u banci i vidio da je sve digla. Na svu sreću, moji mene ne dave s pitanjima o udaji i djeci jer su previše opterećeni sami sobom, a kakvi jesu, još bi ih i pogubili negdje. Eto, olakšah dušu nakon što sam jedan dan svog dragocjenog vikenda potrošila na bacanje viškova flašica za zimnicu koja nikad neće biti napravljena. Kakvi su vaši?
komentiraj (13) * ispiši * #
