Kad odrastem + neki novi klinci

Sjetih se jedne zadaćnice koju sam pisala na gornju temu u 4. razredu osnovne. Svi su pisali kako žele biti glumci, balerine, doktorice, učiteljice, odvjetnici jer im je i tata to, jedino sam ja zabrazdila. Ja sam napisala da bih htjela biti istraživač. I to onog tipa ko Željko Malnar kad je bio u najboljoj formi za lutanje po svijetu. Dala sam mašti na volju, pa sam slikovito opisala jahanje na devama i spavanje u pustinji ispod provizornih beduinskih šatora, lutanje kroz džunglu, borbu sa anakondama i slično. I naravno, kao i sve ostale moje sastavke, i ovaj su pročitali pred cijelim razredom. U međuvremenu nisam nit džungle nit pustinje vidjela, ali me želja za istraživanjem nepoznatih dijelova svijeta nikada nije pustila. Vjerojatno ni neće. Jedino što mi onaj materijalni faktor i malo godišnjeg kojeg mogu dobiti u komadu ne dopušta lutanje po svijetu. Elem, kada zapravo postajemo odrasli?
Jel to kalendarskim slijedom, pa kad navršiš 18 pa si sad sam svoj čovjek? Možda, ali ne u neovisnoj nam državi koja tako silno želi u EU. Kad se zaposliš, skućiš, oženiš, dobiješ dijete? Kod mene to baš i nije tako. Unatoč materijalnoj neovisnosti, ne želim da ono dijete u meni odraste. Navodno takve ala ja koji briju na haj-lajf su svrstali u neku grupu koja i kad pređe 30-tu hoda po koncertima, oblači se casual (dobro, tu je bitan i kodeks oblačenja u firmi, koji kod mene u firmi i nije naglašen) i non stop šalabajza okolo. Bez daljnjega, život i godine nas donekle uozbilje, ali ići na neko turbo uozbiljavanje i furanje na tradiciju zbog godina za mene bi bilo smrt.Znam da ću uvijek kupovati posteljine i veš na Snoopyće, ovce, nositi čarape sa plišanim svinjskim glavama, imati organizer iz morning gloryja, nositi šlape u obliku psa bajkera i furat kikice, makar za po doma. U jednom od zadnjih naleta kupovanja skoro sam ubola torbicu u obliku psa s remenom za nosit u ruci. Odustala sam kad sam skužila da unutra stane samo mobitel i novčanik. Bez obzira tko što mislio o tome, ja se ne dam smesti i dalje špijam po dječjim odjelima pokušavajući naći neku guba stvarcu. A jedan od neostvarenih snova mi je kupnja choppera. Kupit ću ga jednog lijepog dana pa vam mahnem u prolazu. Skužit ćete me po Grunf naočalama. Ipak sam ja generacija koja je gutala Alan Fordove i Lunov Magnus strip. Nije da potjecjenjujem današnje vrijeme, ali činjenca je da se djeca više ne igraju na igralištu u mojoj ulici, bar ne svakog dana kao mi nekad, eventualno vikendima na sat, dva ih se može vidjeti na biciklima ili se dva, tri puta spuste sanjkama niz ulicu zimi i zbrišu na toplo. I onda se njihovi starci čude otkud u njima toliko agresive, a ako igra neku krvavu igricu na PS-u, šta će ga drugo pucat? Imam osjećaj da smo mi bili manje opterećeni time da li ćemo zmazati obleku, pokupiti krpelja u travi, šta će reći mama ako zakasniš kući i da smo se znali bolje zabavljati. Roditelji su nas vodili u prirodu, na roštilje, u toplice, a ne u shopping centre gdje smo morali sjediti na mjestu i dosađivati se dok tata i mama mjerkaju prolaznike.Sve si mislim da će današnji klinci imati u sjećanjima samo shopping oaze, a ne pikulanje, razmjenu raritetnih stripova i beskonačne igre gumi gumija.