Ima li stvari kod vaših roditelja koje vas generalno nerviraju? Kod mene ih je toliko da bih mogla napisati roman o tome. To su sve one male stvari koje niste primjećivali dok ste bili uz njihove skute, ali kad se malo maknete pa sve sagledate iz nekog drugog kuta, počnu vam strašno ići na živce. Ja sam uporno pokušavala ispraviti njihove krive Drine i još uvijek to pokušavam, iako posustajem lagano. Recimo, moj otac je uvijek bio, i još uvijek je, teoretičar i filozof. Praksa= below zero. Tako su kod nas dežurni majstori- susjedi i njegovi frendovi. Sva sreća, prvi susjed je vodoinstalater i centralaš spretne ruke, pa uskoči u pauzama kad nije negdje na terenu. Mom tateku, s druge strane, promijenit gumicu na slavini je science fiction. On će pričati o politici satima, javljati se u sve moguće kontakt emisije gdje se raspreda o pitanjima od državog značaja s nekim provokativnim pitanjima sugovorniku, ali popraviti gurtnu na roleti-jok. Tako se desilo da smo punih 10 godina vezali onu špagu od rolete za cijev od radijatora. Što je najgore, on ima i volju nešto napraviti, nema alata kojeg nema, ali praksa..sve rastavi i ostavi tako mjesecima, a češće i godinama. Najčešće ni ne zna to više sastaviti. Zadnje što je uništio bio je moj aparat za kokice i kalorifer. Njegovih alata ima u podrumu, tavanu, garaži, posvuda. Na autu ne može sa svoje strane otvoriti prozor već nekih 5-6 godina, nekaj je puklo unutra, ali ga to ne dira. Tu i tamo ljeti to spomene. Mama je kronični sakupljač svega i svačega. Flašica od pekmeza, maslina, sokova za razrijeđivanje, garderobe koja je davno dala svoje, cipela iz 70'tih i 80'tih koje su „dobre za vrt“, nova fora su joj one kutije od sladoleda iako od tupperwarea nema što nema. Valjda za slučaj da poklanja kolače susjedama. Iako je to ružno reći za vlastitu majku, ona očajno peče kolače. Jednostavno je antitalent za to. Njene kremšnite se love žlicom po protvanu, njen domaći kruh lomi zube, a još dan danas imam traume od orahnjače koju je ispekla za Božić jedne godine kad je umjesto šećera sasipala sol u nju. Puno puta mi se ponudila nešto skratiti, promijeniti ciferšlus, promijeniti gumbe koji su mi tak tak na novoj šulji, ali na kraju prođe sezona nošenja te odjeće prije nego ona to napravi...Ili je negdje spremi kad će „bolje vidjeti jer se takve stvari ne rade po noći“pa taj komad odjeće misteriozno nestane u bespućima njenog kutka za šivanje.Pričam s frendovima i vidim da nisam usamljen slučaj. Frendičina mama gomila suđe u sudoperu dok ne dotakne gornje elemente u kuhinji (iako korak dalje stoji perilica željna pranja), uništava sve namirnice koje dotakne s naglaskom na karbonirane mesne proizvode, svaki dan se sprema otići u caritas s gomilom robe koju više ne nosi. Sad ju je najurila na more pa sam joj predložila da dođe kod mene i napravi lomaču jer ona živi u stanu, a ja u kući. Od treće frendice mama hrčka lijekove, nema tog kojeg ona nema. Stalno ju neki vrag boli, ima simptome svake boleštine koju netko spomene. Boji se ptičje gripe i infarkta pa ova sad juri s posla prvo k njoj da joj donese nešto za jelo iz trgovine jer ova više ne napušta stan nakon što joj je tip oteo torbicu s penzijom pred par mjeseci. Valjda je stajao iza nje u banci i vidio da je sve digla. Na svu sreću, moji mene ne dave s pitanjima o udaji i djeci jer su previše opterećeni sami sobom, a kakvi jesu, još bi ih i pogubili negdje. Eto, olakšah dušu nakon što sam jedan dan svog dragocjenog vikenda potrošila na bacanje viškova flašica za zimnicu koja nikad neće biti napravljena. Kakvi su vaši?
Post je objavljen 01.07.2006. u 22:34 sati.