smotani

srijeda, 31.08.2011.

dok ja progledam.... :)

Kako sam već nekoliko tjedana navikao na posao drugim putem, preko Savske, a sve zbog radova na proširenju Slavonske avenije, tako i ovaj tjedan koristim isti, zgužvani pravac kretanja. Doduše, dok su trajali godišnji ( kako kome, jelte molim) protočnost je bila baš onakva kakvu svi priželjkujemo. No, osjetilo se u ponedjeljak da su povratnici počeli raditi pa je i zastoj u Savskoj bio neminovan. I, kako su me razvukli na sve strane, o ovim jutarnjim, prometnim problemima, nije bilo niti riječi.... .naravno, i jučer je mudrijaš krenuo na Savsku...i kod Vjesnika, sjetim se da trebam biti na drugom kraju grada...iskreno, već sam pomalo lud od toga gdje i kada trebam biti – ne pomažu tu više ni alarmi, ni podsjetnici...jedino, korisni su kad vidim da su mi obveze terminski preklopljene a da se od mene očekuje da sa Žitnjaka dođem u Novi Zagreb, ni manje ni više, nego... prije pet minuta Dakle, u zadnji čas se sjetim da moram na Žitnjak i, kod Vjesnika, hop desno...... vozim se onak, jutarnji, penzionerski, uz obaveznu radio Antenu.....i, ostanem bez teksta.... „moje“ raskršće ali i Slavonska su gotovi.... jupi.... moram priznati, prvi, iznenadni luk, bio je izvrstan.... i, sretan ko malo dijete koje ne mora više u školicu koju ne voli ( dakle, ja na Savsku koja me izluđuje) krenuo sam prema odredištu...ali, jes, da ne bi..... nisi više na Slavonskoj i nisu Smotani još svi radovi gotovi Uz malo slalomske vožnje prvo sam obavio Kiru – kad sam već u tom kraju – treba štediti na benzinu, a bome i na vremenu .... koji me svojim „razbacivanjem“ totalno razbudio.... nevjerojatno je kako se poslije tretmana osjećam bistro – samo još da krenem u ribičiju..... I, krenuo sam .... pecao sam na suho, ali, upecao sam veliku (š)tuku koja se tako prilijepila na moju udicu da je bilo za nepovjerovati.... dogodovština koja je kolegicu, vanjsku suradnicu, koštala dnevne doze šale a koja je mene opet oduševila još jednom hladnom, kulerskom reakcijom na koje, iskreno, nisam navikao. Istaknulo me kao glavnog krivca za fjasko u izvršavanju nekog zadatka – koji, usput rečeno, ne da nema veze sa mnom...nego nema veze s nikim od nas...ali, slušao sam pola sata o posljedicama, o mogućim kaznama, još i dodao kako bi ja da sam vlasnik ili koja faca reagirao...no, gospođi ni to nije bilo nimalo čudno već se sa svim pohvalama izrazila spram moje objektivnosti i pristupu.... moja ekipa me gledala i u čudu slušala ....ne vidjevši izlaz iz „situacije“...dok, nakon što sam iscrpio sve moguće kazne, nisam rekao „gospođo...mislim da ste totalno fulali projekt ili ste mene zamijenili sa nekim....ja naime radim......“ gledala me u čudu....pa zar vas nisam prije tjedan dana vidla ovdje? O da, jeste, i to ne samo prije tjedan dana...mjesecima sam već tu...ali, u totalno drugoj priči, potpuno drugog zadatka, i , iz druge firme ..... nevjerica, šok.... nisam znao kako to opisati...ali, potpuno razumijem gospođu...očito ima problema s pamćenjem faca kao i ja .... na kraju, za iskup ovog uzaludnog monologa i prolivene žući, počastio sam ju kavom i pokušao detektirati ko je pravi krivac .... ipak sam ja 007 Naravno da sam jedva čekao doma vidjeti kako sada funkcionira moje raskršće... čak su i skretanje za lijevo produžili... ne bi više trebalo biti gužve... No, dok sam stajao na semaforu, čekao svoj red za pokret, upalo mi je nešto u oko Ako su to doista kamere kako sam ja vidio onda sam stvarno sretan. Nadam se da ih neće koristiti samo za „nasmiješite se, molim“ ... Danas sam pri povratku opet naletio na crveno...što je dobro...malo sam proučio kako ću kad krenem na posao morati pripaziti na novopostavljene „otoke“.... što će, nadam se, spriječiti one „padobrance“ koji su mi se svako jutro preguravali...sada imaju izbor...otok ili škodilak.... Samo da ja ne bi prvi zaletio u taj otok...jer, nekako mi je na putanji koja je prije bila ravno.... A tjedan.... srijeda je već prošla a ja pomalo istrošen, jedva čekam vikend... još ovaj je moj...a poslije.... bojim se da će vikendi za neko vrijeme na stranu... ali, smotat ću ja nekako tih mjesec, mjesec i pol dana....valjda neće duže, jer, tako sam tempirao snagu ...

- 22:22 - Komentari (19) - Isprintaj - #

nedjelja, 28.08.2011.

...s novim ruhom :))

Srećom, godišnji je bio kratak pa mi nije trebalo puno vremena za vraćanje u formu ... na poslu i dalje punom parom i prepunom satnicom, ali, uz sve one promjene koje mi Kiro nosi, nekako pun elana, smijeha, bez obzira na sve loše što nas prati. Tjedan je proletio i jedva sam dočekao petak i bijeg u svoj nespokoj...ipak, uz svu strku, uspio sam obaviti godišnji servis, popraviti „auspuh“ koji je više nego ispravan – kvaka je bila u elektronici ( ko bi reko da ona može bučiti) – i dobro da zbog svog „znanja“ o autima nisam ostal na cesti...“malo“ mi popeglalo karticu i sad se, sretan ko malo dijete, vozim u tihom škodilaku.... na putu za ranč htio sam se pohvaliti kumici kako ju više ne budem sramotio....ali, odlučio sam ju iznenaditi pa sam to ostavio za danas...... Vikend rezerviran za mali odmor, malo odrađivanje nekih zadataka, ali i druženje s prirodom.... moji maleni miceki nisu me dočekali.... ni njih ni mamu im nisam vidio – sigurno su se negdje pritajili ili su otišli u bolji život... uz ružice koje me ove godine doista vesele spremio sam nekoliko paketića blanširanog radića – umjesto da glođem neku željeznu cijev bolje da pojedem koju porciju ovog zelenja i ojačam u svakom pogledu za ovu finalnu aktivnost na poslu koja predstoji..... ali i za bjesomučno ravnanje hupsera koje moji mali podzemni podstanari neumorno rade – čini mi se da imam jednog koji voli ostavljati svoj osobni potpis .... uvijek mi ostavi neku figuricu....ali, ovaj puta u vrtu pored tikvica.... Jučerašnja večernja „oluja“ poterala me u pidžami na terasu skupljati sve stvari – jastuci s klupica leteli su po celom vrtu i voćnjaku, plastični stolci imali su svoj ples od ograde do ograde – a suncobran, kao da vježba za atletsko prvenstvo, samo što nije poletio ko koplje prema vrtu....... no glasni zvuci „udaraljki“ kojima susjedi tjeraju vepriće i ostale nemani iz kuruze dali su naslutiti da su „nezvani gosti“ u blizini pa sam, poprilično oprezno, spremio samo najnužnije – ostatak sam danas lovio i tražio.... ipak, konačno se dalo lijepo spavati – zrak je strujio kroz prozore i donio malo svježine .... čak se nisam budio ni po čokoladu...... Nakon jutarnje kavice pobro sam paradajzeke a male sam spremio za kumicu ..... kao i iznenađenje sa tihim škodilakom.... kada sam došo do signala nazvao sam ju i reko da ću malo svratiti i da imam nekaj za nju.... nastao je tajac i brzo pitanje... kume, a jesi stigao na servis? Prešutio sam odgovor i rekao da ću ju cimnuti kad budem kod Bile i nek se spusti dole jer nemam vremena se zadržavati.... bude se mama spustila ...kratko je odgovorila.... nasmijao sam se...točno sam vidio onu facu i pitanje iznad glave....i, dok sam prilazio Dugavama kratko sam ju cimnuo..... i, naravno, kako sam i mislio, čekala je kuma... smješkajući izlazio sam iz auta i pozdravljajući ju pitao „kaj, neće sa prdekalom imati posla?“ dok sam vadio paradajzeka i radić nešto me stislo s leđa... mala ljubimica je vrebala i čekala .... kad je skužila da je auto ugašen dojurila je ne znajući da se „više ne čujem“... malo smo porazgovarali, dao joj naručene olovke, flomastere i kemijske ( da, da, spremamo se za školu) i polako se spremao doma..... trebalo je vidjeti tu brzinu kojom je htjela nestati.... ali, bio sam brži, upalio sam auto...a ono ... .tišina.... okrenula se, pogledala me....aaaaaa.... konačno si popravio to prdekalo – dakle, ova njena iskrenost će me dotući – ali, ni to nije sve..... totalni „šok“ je bio kada je čula da sam konačno popravio i klimu - dakle, vrućine su prošle a ja se sada zaintačio srediti i taj nedostatak na tutaču.... i, naravno, morali smo napraviti jedan krug po Dugavama kako bi provjerila klimu... na izlasku mi je rekla „kume, sav si čudan zadnje vrijeme“ poljubila me i zbrisala.... ...nisam baš siguran što je mislila s tom izjavom, ali je istina .....u posljednje sam vrijeme sav sklon promjenama.... što silom, što milom..... sve oko mene se mijenja, ljudi, ćudi, posao, radno mjesto....pa i ja sam.... mijenjam se, u mnogo čemu, na bolje i zbog toga sam neopisivo sretan..... one druge promjene, na lošije, naravno – ne vidim i nema ih .... promjene poput trčanja, bezmigrenskih dana, dobrih raspoloženja koji nisu izuzeci već postaju pravilo, malo ozbiljnijeg pogleda na život...možda i malo odgovornijeg – to još nisam sasvim dokučio- realnijih stavova spram sebi samome...sve me to, nekako olujno, zapuhnulo posljednje vrijeme.... kad sve zbrojim, oduzmem... ostaje ona stvarnost u kojoj jesam i koju treba, zrelo i odgovorno prihvatiti..... zato sam sa oduševljenjem prihvatio ideju drage mi Nise da nešto promijenimo na mojoj stranici.... kada je već blog.hr promijenio naslovnicu a zašto se ne bi i ja malo promijenio.... iako sam rastrgan obvezama, iako još uvijek plovam u nekim snovima, neostvarenim željama, rado sam prihvatio ideju...no, nikako se odlučiti što i kako.... i dok sam ja mozgao Nisa je vrijedno radila...i, kao da je pronikla u moju dušu, kao da je osjetila u kojem sam sad elementu..... jutarnje kavice sada odišu nekim novim štihom.... hvala ti draga Nisa... no, ideje su tek sad počele prštati...samo da me prođe ova gungula a onda.... onda ćeš opet imati posla sa svojim Smotanim.... I, prelijepo je ovaj novi dizajn ali i osjećaje koje budi, opisala draga mi prijateljica Pahuljica... kao da su i njezine riječi opisale ono što u meni tinja, što se nikada nije ugasilo.... „...sviđa mi se ona kava i novine u kutu gore desno.... ...i boja stola kad sunce zalazi... ... i zamišljen čovjek koji snatri nad upaljenom, smotanom cigaretom... ... i starinski papir umrljan kanutom suzom zbog izgubljenih snova.... .... i pomislih, kako bi bilo lijepo dobiti pismo napisano na starinskom papiru, umrljano suzom, ispisano nalivperom, namirisano cigaretom.... ....moram li napisati ili shvaćaš i sam da mi se ovo novo sviđa...da je tako mirno, domaće i odvodi misli u prošlost....ili možda budućnost... .... čudno djeluje ova današnja, jutarnja kava..... .... ostavljam ti osmijeh ispod bijelog, čipkastog suncobrana, uzimam lepezu sjećanja i oblačim bijele, čipkaste rukavice .....s njima neću pokidati niti sna.... .... moj naklon gospodine....cjelovom obavijam sve napisane riječi....“ A ja....ja sam s nalivperom u ruci, zamišljenim pogledom u nebo, odlučio napisati pismo..... koje, vjerojatno, nikada neću poslati.....ali, osjećaji su uz ovog gospona sa šeširom, preplavili moje misli...i, poslao ga ili ne, ostat će zapisano.... možda doista jednom kane suza i razlije tu tintu...... suza....radosnica.......a pismo.... možda ga neću niti trebati slati....možda ću ga moći dati, ili, još bolje, možda ću ga sam moći „izgovoriti“....

- 20:10 - Komentari (31) - Isprintaj - #

nedjelja, 21.08.2011.

prođe godišnji....

Prošlo je tjedan dana – i brzo i ne.... toliko sam toga u ovih tjedan dana proživio da imam osjećaj..... Smotani, predugo si odmarao....i paučina se na lesi napravila... Uz nove, nepozante, očinske obveze, uspio sam srediti živicu, pokositi i livadu i mislim da će me sada „moja“ kravica spominjati.... nemam pojma kaj bu jela na putu do ispaše Na žalost, od četiri utvrđena ljubimca, jedna je, nadam se i vjerujem, završila u dobrim rukama.... jučer ujutro, kod postrojavanja za doručak falila je mala ljepotica.... Beti... iako plaha, iako me držala na pristojnoj udaljenosti, jako mi nedostaje...ali i njenoj braći i sekama (ne pitajte me ko je ko, nemam pojma)...jer, došli su je tražiti na sam prag kuće... mislim da strah od tate popušta i da se, sve više kužimo... moja, preostala, tri praščića, lijepo napreduju Počeli smo se i uređivati, prati...malo sunčanja za lijepu boju Prva šetnja Smotanog jr. sa tatom..... Malo smo se igrali skrivača Ovaj mali vražićak mi je srcu, jače nego ostali, priraso.. ( a obećao sam da neću raditi razliku među djecom...joojjjj) no, njegove nepodopštine su me, doista, podsjetile na mene...prvo se vješto provlačio A onda je izvirio....I guza je prevagnula ... opal je ko kruškica.... i dok sam mu pomogao izaći, uslijedio je drugi „šok“... mališa je, ni pet ni šest, izvalio se na leđa i...mazi me.... malo sam ga pogladio a onda sam čuo i osjetio ono što mace rade kad su najzadovoljnije...pa kaj tak mali to može delat? Preo je kao prava maca a ja sam uživao ko puran....a onda....lovi meeee ostale dvije mace su nas gledale, pomalo ljubomorne na njega, ali, one su, ipak, malo opreznije.... žele prvo dobro proučiti mene kao takvoga...no, ne sumnjajte, svi me već opsjedaju i stalno mi se motaju pod nogama..... ali, ima jedna predobra vijest.... danas sam, iz daljine, vidio mamu.... polako je sve obišla, pronašla mališane (iako sam ih ja preselio i napravio im malu „kučicu“) , provela je neko vrijeme s njima dok sam joj ja priredio klopu..... izgleda doista iscrpljeno.... popapala je, mrnjauknula nekoliko puta...a ja sam, dosta odrješito, doviknuo...večeras se pojavi doma!! Ja moram delat a ti decu čuvaj prek tjedna! Ostavio sam i kontrolora... Naravno da sam mališanima ostavio dosta vode, razrijeđenog mlijeka, malo zdrobljenih žganaca ( i ja sam to jel ko klinac i nisam loše ispal ) a i mami sam ostavio malo pojačanu hranu da se što prije oporavi..... ah žene...kako me testirala ovih dana.... A ja.. ja sam opet imao priliku vidjeti nešto poučno....nakon punoglavaca opet sam ulovil žabu u drugoj bačvi.... zna ona da ja ne klopam žablje krake, zato je ostavila podmladak Pa sam, onako voajerski, pratio parenje Buba mara – i, samo da znate, proučio sam sve na netu i mogu očekivati puuunooo malih bubamara Jučer smo, konačno, imali oproštajno druženje... uskoro ćemo svaki na svoju stranu i dogovor je bio ovaj rastanak obilježiti (ma ko da nama treba razloga za druženje)... skupili smo se svi...čak i naše porodilje i svi, naravno, s obiteljima.... i mali me kumić počastio svojim prisustvom.... pišulinac raste ... uživao sam u njegovom društvu, igri, puzanju ili nečem sličnom, ali i presvlačenju pelena – morao sam provjeriti jesam li zaboravio.... ( uf, sreća da macama ne trebam mijenjati pelene) Kako nas je bilo poprilično organizirali smo i naše „susrete“ – bilo je tu, na brzinu smišljenih igara, povlačenja konopa – koje, ovdje bar smijem prigovoriti, nije bilo pošteno! Pa je li pošteno da žene povlače protiv nas? Nije, i ja kažem...... zato je i nepošteno da su one pobijedile ( dečki, lepo sam reko, više gemišta) no, kako god, koliko god letova i padova bilo, sve je prošlo bez većih ozljeda ..ali, pao je i dogovor – mi nećemo čekati dvadeset i više godina za obnoviti ove susrete (iako nisu Jadranski) – oni postaju tradicionalni sa istim igrama svake godine .. .dobro, već su poneki klinci kolegica smislili nove igre, ali, vijeće mudraca će odlučiti pristajemo li na to ili ne... Sve u svemu, jedan od najkraćih godišnjih u mom radnom vijeku ( ne računajući ratne godine kada ga nisam niti imao) ali, jedan od onih koje ću pamtiti po mnogim lijepim trenucima... Sutra.... sve ispočetka.... do slijedećeg vikenda, nekog drugog godišnjeg... dogodine.....

- 18:50 - Komentari (34) - Isprintaj - #

srijeda, 17.08.2011.

Moj "čopor" :)

Dani na godišnjem polako, ali sigurno, bježe.... Nakon jurišničkog pohoda kumice, kumova i još nekih prijatelja dan je proletio baš kao i ovaj skakavac koji me opsjedao neko vrijeme i nikako da mi se makne s puta Nakon uspješnog roštilja, pečene kuruze, palo je malo brčkanje u bazenu, malo nogometa nas odraslih, ali i lijepe pjesme koja me podsjetila na, ne tako davna, druženja. Danas, iako je to rjeđe, ipak uspijevamo opustiti se, prepustiti lijepome i nahraniti dušu. Doduše, nedostaju neki prijatelji, ali, možda jednom....ko zna, okupimo se opet u starom čoporu..... Noći punog mjeseca izmame me svaku večer gledati te igre sjena i uvijek vidim neke nemani vani u obliku brezinih grana, neošišane živice.....no, sinoć sam hrabro kročio na terasu i gledao te „nemani“.....pogled mi se zadržao na livadi od koje me dijeli tek prirodna živica ... i kao da sam vidio neke sjene u pokretu...pratio sam ih pogledom i pomislio kako imam bujnu maštu...a kako je bilo, doista, svijetlo, vidio sam te sjene i u susjedovom kukuruzu...par trenutaka nakon toga začuli su se čudni prasci ( nisu od puške), lupe lonaca (ili slično) i strašna galama.....da li sam se uplašio? Neeeee..već sam bio pod plahtom u krevetu....jutros sam saznao da su veprići napravili malo reda u kuruzi ... dakle, doista sam nešto vidio.... No, kako ne bi bilo zabune, odlučio sam živicu malo pošišati... i napraviti malo bolji pogled.... A dok sam šišao...čuo sam neki tanki, nježni zvuk...okrenem se lijevo, desno... pogledam gore..... Dakle, u sekundi je, ne plašeći me se, ovo malo stvorenje bilo tik uz moju nogu...iskreno, ne izgleda mi baš najbolje..... tek tada sam ugledao drugu treća je prozujala ko da ima feferon vriti....zbrisala je pored mene i ugnjezdila se na zavidnom mjestu Shvatio sam da je „moja“ maca o kojoj sam već govorio, postala majka i da je male ostavila u mojoj blizini....valjda misli da budem dobar tata, ko zna.....Kako su od mene te male spodobe stvarale bedaka jer nikako nisam otkrio otkuda dolaze a još manje koliko ih je, odlučio sam se malo pozabaviti njima...sakrio sam se i virio kroz prozor ko neki voajer....aha...imam vas..... Mislim da ih je pet ili šest ili me i dalje motaju....ali, otkrit ću ovih dana...jedino, mamu im još nisam vidio pa sam se malo zabrinuo...... Ipak, ovaj mali čopor draži mi je od onog noćašnjeg... I dok sam ih tako vrebao, otkrio sam da ću i žabe uskoro imati oko kuće – bačva s kišnicom ima nekoliko generacija punoglavaca A da bi i krtice, uskoro, mogle i glavu proviriti osim što mi ostavljaju neponovljive skulpture, mogle bi Sve u svemu, uz predivno vrijeme, uz malo odmora i hlađenja u bazenu, uz male radove oko kuće, vrijeme provodim u brzom regeneriranju sivih stanica....jer, pola je godišnjeg iscurilo.... Jedino, malo me ljuti mobilni net koji, čim maca skoči na drvo, puca.... digitalna TV koja, svako toliko smrzne signal i onda se pitam....pa kak može tak dugo stajati na jednoj nozi....ipak, ima to i svojih prednosti..... i telefon ima slab signal ......to se zove godišnji I, razveselila me moja noćna frajla koju sam lani „maznuo“ susjedu na Pagu.... od nekoliko sjemenki procvala je, za sada, samo ova...ali, osmjeh je zatitrao

- 22:20 - Komentari (22) - Isprintaj - #

nedjelja, 14.08.2011.

a sada...odmor :)

Konačno sam i ja dočekao, makar tjedan dana, godišnji. Istina, jedva sam čekao petak jer sam niz s početka tjedna nastavio zaglavljivanjem u liftu, „gubljenjem“ kruha na putu kući i još nekim sitnim nepodopštinama. Petak je bio melem na ranu – dan koji sam trebao biti leteći na poslu ali već jednom i pol nogom na godišnjem. Zbog opasnosti da ne zaglavim dugo, na posao, naravno, nisam ni išao – vrijeme do polaska na ranč proveo sam u završnim pripremama, kupnji još nekih sitnica, a pri samom polasku sam kupio paprike, patliđane – za ajvar i malo nakiseliti paprika. Kako mi vrijeme baš nejde na ruku mislio sam – sad ili nikad..... Jučer sam nakiselio paprike A danas, danas sam bio malo vrjedniji i, ajvar je gotov No, uz ove zimničke aktivnosti uspio sam vrijeme posvetiti i sebi. U petak sam se pripremio gledati suze Sv. Lovre – ali, mjesec, koji je već u poslijepodnevnim satima izvirio, dao je naslutiti da ću slabo moć vidjeti na osvijetljenom nebu Što je noć više padala mjesec je sve više svijetlio svojom svjetlošću Pa sam se malo igrao i škicao s njim kroz borove grane Ružice, ove godine, nikako da se umore I ne samo one, moja prijateljica nikako ne može proć a da ne svrati na moju livadu i uz bezbrižno sočnu klopu koju sam joj, proljetnim košenjem osigurao Pogledom mahne I dođe me pozdraviti A i ja sam danas, konačno, isprobao novi bazen – i, moram priznati, uopće nije loš Danas sam našao i vremena proučiti ono što sam o stršljenima uspio „naučiti“ u posljednjih nekoliko dana – naime, jednom sam već skoro zapalio kuću zbog njih pa bi sada volio, naučno, sudiozno, priči rješavanju ovog problema. Dok sam čitao kako na ulazu u svoju „kuću“ imaju stražara, koji, po potrebi, u slučaju ugroženosti, odmah dozove i do desetak vojnika spremnih do zadnjeg daha braniti svoj dom, mislio sam – ma da, kak da ne..... danas sam, u kratkim pauzama, bacio pogled prema njihovom „gnijezdu“ ....i, doista, jedan stražar, prikovan je i ne miče se – pokušao sam ga malo omesti gađajuć ga trulom jabukom, ali, bezuspješno..... nije se niti pomakao... a ja, ja ko ja – morao sam provjeriti je li to čudo uopće živo, pa sam, dugim štapom, malo mahnuo – u sekundi se stvorilo nekoliko vojaka koji su, dosta dezorganizirano, krenuli na mene...naravno, zabarikadiro sam se u kuću dok frajeri ne smire strasti.......izašao sam van – a čuvarkuća i dalje u svojoj pozi..... Mislim da ću pričekati jesen za riješiti se ovih divnih stvorenja – rastjerali su mi sve oprašivače cvjetova pa ove godine, prirodnim putem, imam vrlo malo oplođenih cvjetova tikvica – opet sam se moro igrati naučnika i kistom, s cvijeta na svijet, izigravati neku radilicu.... No, kako god, pravi tjedan godišnjeg još nije počeo a ja sam, planiranu zimnicu, spremio ...i sada, sada se mogu preorjentirati na druge posliće ...i, naravno, odmor...za sutra je već kumica najavila dolazak na roštilj i sve ostale aktivnosti koje idu kad su oni tu.....

- 23:40 - Komentari (19) - Isprintaj - #

utorak, 09.08.2011.

jedan od "onih" dana :)

Tjedan je počeo...blago rečeno.... zanimljivo... Kako posljednje vrijeme spavam malo duže, kvalitetnije....tako je svako jutro prava noćna mora za ustajanje – doduše takav sam uvijek ujutro..... i, još pomalo snen, dođem u firmu, parkiram, izlazim..a ono... kanonada uvreda na račun mog, skoro, desetogodišnjaka...pih, lako je tebi, draga „mama“ prigovarati za moj auspuh kad si se ponovila novim tutačem ( doduše, bilo je to prije tri, četiri godine a?)..... no, siguran sam, ako je do tada još dremuckala tada se sigurno razbudila.....ja ne, jer i tako unutra niš ne čujem ....muzika koja od jutra donosi dobro raspoloženje i dalje je svirala u mojoj glavi...samo sam vidio da mi je nešto, široko otvorenih ustiju, govorila.... "dobro jutro i tebi!" I , krenuo je jutarnji muving – trči u drugu sobu, napravi ono, daj ovo... u jednom trenutku, ulazeći u sobu, noge su se smotale i letio sam ko betmen po sobi – ko ju tako dugu stvori? Ko je maknuo onaj stol – nemam se za kaj primiti..... i „u prolazu“, u tom letu, pokušao sam se „zaustaviti“ uz pomoć stolice..... genijalna ideja!? Stolica ima kotačiće i lepo se koturala za mnom.... i, kad sam konačno, aterirao, prizemljio se....točka na I bila je stolica....jer, naravno, kao nešto najvoljenije nisam je ispuštao iz ruke.... kad je prošlo hopsanje stolice po mojoj glavi, prsima, nogama – morala je, kao prava ljubav moga srca, izmijeniti sve poze, nastao je tajac.... tišina...sve se smirilo...od maloprijašnjeg monologa koji je zvučao kao ono grebanje prilikom spuštanja kotača na avionu, od jednog glasnog aaaaa moje cimerice .... nastupila je gromoglasna tišina – mislim da se čuo i galop žohara negdje iza ormara..... polagano sam pomaknuo jednu pa drugu nogu...miču se, dobro je... sa stolicom prek ruke ( da, još uvijek ljubljenu držim u strasnom zagrljaju) pomaknem prste, malo ruku – jednu pa drugu...ok je, sve na broju....glavu sam lagano okrenuo na jednu pa na drugu stranu.... činila mi se cijela vječnost dok sam prozivao dijelove tijela...ali, prošla je tek koja sekunda...dovoljna da je cimerica već stajala nad mojim, totalno rastepenim tijelom, da je „mama“ uletila u sobu, ponovno protestirajući, „kristuš jedan, pa kaj je sad?“.... i kada sam konačno shvatio što se dogodilo počeo sam se smijati ko luđak...naravno, i moje drage cure nisu zaostajale ...vjerojatno je to ličilo na pravi dernek kada je, desetkovani ostatak hodnika, doletio pred sobu ....doduše, malo su ostali bez teksta...ja na podu, stolica u zagrljaju, a smijeh se ori na sve strane......i, čarobno pitanje „pa kaj dela?“ ... nisam mogao odoliti...“vježbam – jutarnja gimnastika, nisam stigao doma“ ...pa stvarno... nemam pojma kaj bi delal na podu u ovoj pozi, sa stolicom u naručju....osim..vježbao..... naravno da su moje cure imale sto i jednu za dodati, naravno da se od smijeha nisam mogao dići....i, badave sam pružao ruku ( onu u kojoj nije bila „ljubljena“ ) prema „mami“ da me digne....osim kaj je htela sesti na moju ljubljenu ( a to joj nikako nisam mogao dozvoliti..ona je...ipak...moja!) njen zarazni smijeh nije dozvoljavao ni meni samom da poduzmem neke aktivnosti u tom pravcu..... na kraju, sela si je pored mene na pod....dok ju nije huja prošla..... a onda, vrlo oprezno i nježno, odbacila je moju dragu .... stolicu sa mene (moram priznati da je baš bila strastvena..... zagrljaj ili bolje rečeno klinč u koji me uhvatila bilo je nešto najjače što sam posljednjih godina osjetio na sebi), i uz još uvijek vidan osmijeh, pomogla mi u pridizanju.... iskreno, bojao sam se ustati – jer, sve bu me bolilo – no, izgleda da je smijeh, unaprijed, sve izliječio....osim pokoje masnice (to je od drage), male šljive pod okom ( ipak je dobro ne nositi uvijek očale hihi) sve je super prošlo...... no, cjelodnevna tema svih komunikacija bio je...“betmen“..... da mi se ovo dogodilo prije dva tjedna – vjerojatno bi danas jaukao od bolova – ovako, jedino kaj mogu reć – bio je to vrlo dug i uspješan let...... No, kako je danas već drugi dan ovoga tjedna ...valjalo je očekivati neki novi potez..i, naravno, dogodio se...... to je kad pokušavam dva posla raditi odjednom.... lepo sam si skuho kavicu, pripremio sve za jutarnji raport a dok sam ga čekao, usput sam, pripremao materijale za neki sastanak i, dakako, pijuckao kavicu....zazvonio je telefon.... hm..... srećom......kava se već malo ohladila..... uzeo sam šalicu, prinio uhu i.......ne, neću reći što sam tada izgovorio umjesto.......jaaaa saaaaam ...dakle, da mi je neko to pričao vjerojatno bi mu rekao ti si lud..ali, to sam ja...pa ću reć..a stvarno sam smotan! Onako nakavenisan, odradio sam jutarnji raport i najavio gibanje s posla.... pa ček, ček...imaš sastanak!... da, znam, javi da ću malo kasniti..... odjurio sam doma, na brzaka se istuširao, oprao kosu i, ispod čekića, ( po drugi put danas) krenuo u nove radne pobjede..... Konačno sam stigao doma....izgleda da je ovo „onaj“ tjedan, a danas je..:“jedan od onih dana“.... uspio sam se zaliti i kokakolom.... Mislim da je vrijeme da da više niš ne delam..ko zna kaj bi se još moglo danas dogoditi.... ali, idem još smotati koju cigaretu za sutra – valda bum to napravil kak treba A ovu pjesmu, sa puno inspiracije uz pratnju smijeha i dodatak „a draga pjeva“, otpjevala mi je „mama“ dok sam u zagrljaju ljubljene stolice ležao na podu – meridijan 16,1 kota..... hvala „mama“ – iako, nikad neću shvatiti kako tako brzo možeš „muzički“ djelovati?

- 20:10 - Komentari (29) - Isprintaj - #

nedjelja, 07.08.2011.

malo drugačiji vikend...

Malo drugačiji vikend od uobičajenih. Osim što je trajao duže bio je poseban na poseban način... Dan Domovinske zahvalnosti, sjećanje na dragog prijatelja, uz njegovu obitelj i naše drage prijatelje, ove sam godine obilježio na drugačiji način. Vjerojatno je krivo i moje opće stanje koje me posljednje vrijeme pomalo zbunjuje....kada sam predložio ostalima svi su prihvatili....samo, svi su sumnjali da će i Draga prihvatiti...... jer, ona taj dan, iako mnogi su joj takvi, želi biti što bliže svom voljenom.... kada sam ju u četvrtak nazvao, predložio malo drugačiji dan...zastala je...osjetio sam suze ali sam mudro šutio...putio sam je.....tiho, gotovo šaptom je rekla....OK...može...ali, poslije mise i poslije Mirogoja.....naravno, nisam ni mislio odmah ujutro.....i iako je odmah pitala što treba donijeti, treba li što skuhati, iako sam osjetio dozu oduševljenje, iskreno, bojao sam se da će, kad je obuzmu osjećaji...javiti da ne dolazi......svaku sumnju otklonila je kratka poruka...krećemo.... dio ekipe veće je bio tu, neki će doći kasnije a neki s njom.... bio sam pomalo smušen...jer, htjeli smo drugačije .... I taman dok su dolazili, po drugi smo put uvježbavali jednu našu izvedenicu..... pogledali smo se.....zastali...a ona, izlazeći iz auta, sa jednim predivnim osmjehom, tiho je rekla...nastavite, molim vas......bilo je malo teško....ali, to smo i tako planirali...jer u toj je pjesmi, njen Dragi a naš prijatelj imao „posebnu rolu“.....teško je njega zamijeniti...ali, potrudili smo se.... u jednom je trenutku prišla, stavila ruku na moje rame i tiho mi šapnula....hvala ti....često se sjetim ove pjesme i drago mi je da sam ju opet čula...i, znaš, skoro si dobar kao on.... – naravno, mislila je i na sviranje gitare ali i na pokušaj „preuzimanja“ njegovog dijela...no, koliko se god trudio....prijatelju, nedostaje mi naše zajedničko sviranje, tvoje vratolomije, ti......i tek nedugo sam nakon dugo vremena počeo malo prebirati žice....ali uvijek, baš uvijek, sjetim se tebe..... Nakon, neplaniranog dočeka, malo smo se opustili..... krenuli su razgovori, uobičajeni, što ima novog, kako je ko..... prijatelju, tvoj sin je s velikim oduševljenjem uz svoju ljubav, uživao u svim prisjećanjima koje smo, sada u jakom sastavu, sa puno smijeha i pokojom suzom, evocirali... čak se i Draga prisjetila nekih situacija koje smo mi, velike face, htjeli prešutiti,, ( a tako je svaki puta..uvijek se sjeti nečega što bi mi rado zaboravili..) Iznenađenje je bila i mala kumica koja je planirala vikend provesti kod neke prijateljice....ali, kad je vražičak izletio iz auta odmah su se sve nemani u okolini prestrašile..... kumeeeeee evo i meneeee .... sve u svemu, predivan dan, ispunjen predivnim prijateljima i uspomenama ....iako, iako sam već bezbroj puta ponovio njegove posljednje riječi....opet sam morao, Dragoj i sinu, ponoviti ih...“reci im da ih volim i ljubim....i nađi im se pri ruci ako zatreba“ Bio je to ispunjen dan....ponosom, sjetom, tugom ali i radošću.... Bližila se večer, polako su svi odlazili....ali, vražičak je imo nekaj za reć...“kume, mogu li ja ostati s tobom?“ ...naravno, kumovi nisu imali ništa protiv i tako sam, neplanirano, dobio i društvo za vikend......čim su svi otišli napravila je plan za subotu.....“budeš mi pohao tikvice? Ja bum ih ubrala.....“ „bumo rezali živicu? Vrbe? A da napravimo kocke od vrba?...:“ previše je to bilo želja za zapamtiti a kamoli za ostvariti...zato smo, u subotu, krenuli redom.... Malo smo frizirali vrbe..... malo smo uredili cvijeće i ostale biljke.....pobrali mahune i radić, pohali tikvice A najviše me raspametio moj blu mun koji je, svojim mirisom i ljepotom, plijenio pažnju U međuvremenu smo malo igrali i badminton, malo lovice, malo proučavali prirodu (to ona stručnim okom gleda i uči me koji je koji poljski cvijet) Navečer je, umorna i zadovoljna, zaspala prije neg je legla.... prvi je puta, tu na kući, moja velika kumica spavala sama...doduše, u petak je rekla „probala bum sama spavati“....i, proba je uspjela....ne treba joj više kum u blizini, već je, za promjenu, moram braniti iz prizemlja....“ti spavaj dole ako neko naiđe da me braniš“ Danas smo, nakon što smo sve pospremili, krenuli doma.....čim sam upalio auto vidio sam njezin pogled u retrovizoru...nije trebala sekunda da progovori „pa kaj još nisi popravio to prdekalo?“ nasmijao sam se, pojačao muziku... i krenuli smo doma....negdje kod Bile kod Dugava rekla mi je...ne moraš me doma vozit..iskrcaj me negdje usput....pogledam ju začuđeno i taman da ću nešto reć...a ona doda „ pa ljudi imaju popodnevni odmor a tvoj auspuh bu pol Dugava zbudil“..naravno da sam ju iskrcao pred kućom gdje ju je „preuzela“ kuma.... nakon što me izljubila tiho je rekla...pitaj tatu on ima dobrog majstora.....stvarno mala odrasta – počela mi je opasno „spuštati“.... Iako je bilo planirano da sam slijedeći tjedan na godišnjem....ništa od toga....nadam se, onom slijedećem tjednu.... kako god, ovaj, malo produženi vikend, napunio mi je baterije – i emotivno i u svakom drugom pogledu..... A nisam zaboravio ni svog gospon Kiru....on uživa na godišnjem a ja...ja uživam u svemu onome što je do sada od mene napravio....ne mogu a ne reć.... ne veselit se....noga.... to moje sputavalo kao da drugačije diše, kao da konačno živi moj život a ne ja njezin.... čak je dozvolila i ples s kumicom na travi, u prirodi..., a glava....ona doista sada radi punom snagom...ne gubi energiju na boli, ne gubi se u nekim vrtlozima, ruke...rade punom parom i ne bune se, ne trnu, ne grče se, dišem punim plućima i kao da su sve zdravstvene teme pale u drugi plan...tek povremeno peckanje u leđima podsjeti me da se treba malo i poravnati......iskreno, toliko sam sretan da se bojim radovati...ali, ne mogu izdržati, radujem se ovom novom stanju i zahvaljujuć njemu čini mi se da je i osmjeh prisutan od buđenja do večeri... A ovu pjesmu stavljam zbog tvog Malog.... i on je nama priredio iznenađenje.... uz predivne pjesme kojima nas je počastio ovu je odsvirao na tebi omiljenom instrumentu, gitari...i otpjevao sa toliko emocija da smo svi....zapeli...., malo ju je „preuredio“ i prilagodio Vama dvojci....pokušao sam ga pratiti, ali kad je došao do dijela „..onda je došla devedeseta.........“ pustio sam ga ..jer, pjevao je Tebi......

- 18:50 - Komentari (23) - Isprintaj - #

četvrtak, 04.08.2011.

Prijatelju, nedostaješ

- 20:00 - Komentari (17) - Isprintaj - #