smotani

nedjelja, 28.08.2011.

...s novim ruhom :))

Srećom, godišnji je bio kratak pa mi nije trebalo puno vremena za vraćanje u formu ... na poslu i dalje punom parom i prepunom satnicom, ali, uz sve one promjene koje mi Kiro nosi, nekako pun elana, smijeha, bez obzira na sve loše što nas prati. Tjedan je proletio i jedva sam dočekao petak i bijeg u svoj nespokoj...ipak, uz svu strku, uspio sam obaviti godišnji servis, popraviti „auspuh“ koji je više nego ispravan – kvaka je bila u elektronici ( ko bi reko da ona može bučiti) – i dobro da zbog svog „znanja“ o autima nisam ostal na cesti...“malo“ mi popeglalo karticu i sad se, sretan ko malo dijete, vozim u tihom škodilaku.... na putu za ranč htio sam se pohvaliti kumici kako ju više ne budem sramotio....ali, odlučio sam ju iznenaditi pa sam to ostavio za danas...... Vikend rezerviran za mali odmor, malo odrađivanje nekih zadataka, ali i druženje s prirodom.... moji maleni miceki nisu me dočekali.... ni njih ni mamu im nisam vidio – sigurno su se negdje pritajili ili su otišli u bolji život... uz ružice koje me ove godine doista vesele spremio sam nekoliko paketića blanširanog radića – umjesto da glođem neku željeznu cijev bolje da pojedem koju porciju ovog zelenja i ojačam u svakom pogledu za ovu finalnu aktivnost na poslu koja predstoji..... ali i za bjesomučno ravnanje hupsera koje moji mali podzemni podstanari neumorno rade – čini mi se da imam jednog koji voli ostavljati svoj osobni potpis .... uvijek mi ostavi neku figuricu....ali, ovaj puta u vrtu pored tikvica.... Jučerašnja večernja „oluja“ poterala me u pidžami na terasu skupljati sve stvari – jastuci s klupica leteli su po celom vrtu i voćnjaku, plastični stolci imali su svoj ples od ograde do ograde – a suncobran, kao da vježba za atletsko prvenstvo, samo što nije poletio ko koplje prema vrtu....... no glasni zvuci „udaraljki“ kojima susjedi tjeraju vepriće i ostale nemani iz kuruze dali su naslutiti da su „nezvani gosti“ u blizini pa sam, poprilično oprezno, spremio samo najnužnije – ostatak sam danas lovio i tražio.... ipak, konačno se dalo lijepo spavati – zrak je strujio kroz prozore i donio malo svježine .... čak se nisam budio ni po čokoladu...... Nakon jutarnje kavice pobro sam paradajzeke a male sam spremio za kumicu ..... kao i iznenađenje sa tihim škodilakom.... kada sam došo do signala nazvao sam ju i reko da ću malo svratiti i da imam nekaj za nju.... nastao je tajac i brzo pitanje... kume, a jesi stigao na servis? Prešutio sam odgovor i rekao da ću ju cimnuti kad budem kod Bile i nek se spusti dole jer nemam vremena se zadržavati.... bude se mama spustila ...kratko je odgovorila.... nasmijao sam se...točno sam vidio onu facu i pitanje iznad glave....i, dok sam prilazio Dugavama kratko sam ju cimnuo..... i, naravno, kako sam i mislio, čekala je kuma... smješkajući izlazio sam iz auta i pozdravljajući ju pitao „kaj, neće sa prdekalom imati posla?“ dok sam vadio paradajzeka i radić nešto me stislo s leđa... mala ljubimica je vrebala i čekala .... kad je skužila da je auto ugašen dojurila je ne znajući da se „više ne čujem“... malo smo porazgovarali, dao joj naručene olovke, flomastere i kemijske ( da, da, spremamo se za školu) i polako se spremao doma..... trebalo je vidjeti tu brzinu kojom je htjela nestati.... ali, bio sam brži, upalio sam auto...a ono ... .tišina.... okrenula se, pogledala me....aaaaaa.... konačno si popravio to prdekalo – dakle, ova njena iskrenost će me dotući – ali, ni to nije sve..... totalni „šok“ je bio kada je čula da sam konačno popravio i klimu - dakle, vrućine su prošle a ja se sada zaintačio srediti i taj nedostatak na tutaču.... i, naravno, morali smo napraviti jedan krug po Dugavama kako bi provjerila klimu... na izlasku mi je rekla „kume, sav si čudan zadnje vrijeme“ poljubila me i zbrisala.... ...nisam baš siguran što je mislila s tom izjavom, ali je istina .....u posljednje sam vrijeme sav sklon promjenama.... što silom, što milom..... sve oko mene se mijenja, ljudi, ćudi, posao, radno mjesto....pa i ja sam.... mijenjam se, u mnogo čemu, na bolje i zbog toga sam neopisivo sretan..... one druge promjene, na lošije, naravno – ne vidim i nema ih .... promjene poput trčanja, bezmigrenskih dana, dobrih raspoloženja koji nisu izuzeci već postaju pravilo, malo ozbiljnijeg pogleda na život...možda i malo odgovornijeg – to još nisam sasvim dokučio- realnijih stavova spram sebi samome...sve me to, nekako olujno, zapuhnulo posljednje vrijeme.... kad sve zbrojim, oduzmem... ostaje ona stvarnost u kojoj jesam i koju treba, zrelo i odgovorno prihvatiti..... zato sam sa oduševljenjem prihvatio ideju drage mi Nise da nešto promijenimo na mojoj stranici.... kada je već blog.hr promijenio naslovnicu a zašto se ne bi i ja malo promijenio.... iako sam rastrgan obvezama, iako još uvijek plovam u nekim snovima, neostvarenim željama, rado sam prihvatio ideju...no, nikako se odlučiti što i kako.... i dok sam ja mozgao Nisa je vrijedno radila...i, kao da je pronikla u moju dušu, kao da je osjetila u kojem sam sad elementu..... jutarnje kavice sada odišu nekim novim štihom.... hvala ti draga Nisa... no, ideje su tek sad počele prštati...samo da me prođe ova gungula a onda.... onda ćeš opet imati posla sa svojim Smotanim.... I, prelijepo je ovaj novi dizajn ali i osjećaje koje budi, opisala draga mi prijateljica Pahuljica... kao da su i njezine riječi opisale ono što u meni tinja, što se nikada nije ugasilo.... „...sviđa mi se ona kava i novine u kutu gore desno.... ...i boja stola kad sunce zalazi... ... i zamišljen čovjek koji snatri nad upaljenom, smotanom cigaretom... ... i starinski papir umrljan kanutom suzom zbog izgubljenih snova.... .... i pomislih, kako bi bilo lijepo dobiti pismo napisano na starinskom papiru, umrljano suzom, ispisano nalivperom, namirisano cigaretom.... ....moram li napisati ili shvaćaš i sam da mi se ovo novo sviđa...da je tako mirno, domaće i odvodi misli u prošlost....ili možda budućnost... .... čudno djeluje ova današnja, jutarnja kava..... .... ostavljam ti osmijeh ispod bijelog, čipkastog suncobrana, uzimam lepezu sjećanja i oblačim bijele, čipkaste rukavice .....s njima neću pokidati niti sna.... .... moj naklon gospodine....cjelovom obavijam sve napisane riječi....“ A ja....ja sam s nalivperom u ruci, zamišljenim pogledom u nebo, odlučio napisati pismo..... koje, vjerojatno, nikada neću poslati.....ali, osjećaji su uz ovog gospona sa šeširom, preplavili moje misli...i, poslao ga ili ne, ostat će zapisano.... možda doista jednom kane suza i razlije tu tintu...... suza....radosnica.......a pismo.... možda ga neću niti trebati slati....možda ću ga moći dati, ili, još bolje, možda ću ga sam moći „izgovoriti“....

- 20:10 - Komentari (31) - Isprintaj - #