smotani
četvrtak, 04.08.2011.
Prijatelju, nedostaješ
|
Još jedan smiraj...još jedno predvečerje bolnog sjećanja. Prijatelju, znaš li da na tebe sve češće mislim, da se sve češće prisjećam naših zadnjih dana, trenutaka.... i, ma koliko htio ili ne, naši posljednji razgovori dobili su svoj svjetionik... tvog sina, koji je bio mali pišulinac dok smo o njemu razgovarali u rovovima, zaklonima, podrumima i često smo, gledajući slike, zamišljali u kakvoj će Domovini odrastati, koje će škole završiti, kakve će želje imati... već tada si imao „planove“ za njega...ali, često smo uz smijeh znali završiti razgovor...ma bit će najbolji.... jer, iskreno, uz onu ljubav koju sam osjetio i kod tebe ali i kod tvoje Drage, nisam niti posumnjao da može biti drugačije... imat će vašu ljubav, imat će vaš oslonac, odrastat će uz predivne roditelje...... No, život je htio drugačije.... odrasta uz majku, predivnu majku....i uz predivne uspomene na tebe..... znaš li da, kada traži i žudi razgovarati o tebi zna reć..“sjećam se....“ ma, znam, sjeća se da smo o tome već razgovarali...ali, toliko je željan oživjeti te kroz te razgovore da ni sam više nisam svjestan da sam mu sve već nekoliko puta rekao.... a on želi još...jer, za njega život nije stao, on je na pragu predivnog života... znam, znam da znaš kako je dobar, kako dobro uči, kako ide, gotovo utabanim putem, sa povremenim preprekama kao i svi u životu...ali, prijatelju, veseli me svaki njegov „zaron“...jer iz svakoga nauči o životu nešto novo... iz svega, baš kao i ti, izvuče ono najljepše.... ljubav – ona mu ne nedostaje ... pun je pažnje i brige za majku, tvoju Dragu, veseli se svakom njenom osmjehu, svakom danu u kojem ne vidi suze... da, još uvijek se bolno sjeća tebe...ali, moram ti priznati... ponekad i suze dođu od smijeha.... ponekad, kad sam i sam u elementu, znam prepričati neke naše zgode – tebi dobro znane – od poderanih hlača do izgubljene tenesice na, još neuređenom i zapuštenom, Bundeku.....i šepavog hoda doma na poprilično hladnom i mokrom asfaltu... da, predivna su to sjećanja koja rado spominjem baš njima .... a mali, čini mi se da ide tvojim stopama – pun je unutarnjeg „nemira“ i čini mi se da vrlo lako zapada u situacije u koje smo i sami, u svojim nestašlucima, znali upadati.... a bili smo, priznajmo, stariji od njega – no, ni to nas nije sputavalo da svoju šaljivu ćud dijelimo s drugima – sjećam se kad si upoznao Dragu – no, ona taj dio u svojem prepričavanju dovodi do usijanja – nedugo smo se dotakli te teme ( ne, ne sumnjaj – povod sam bio ja) i doslovno sam završio na podu od smijeha – sjetio sam se one tvoje face, onog izbezumljenog pogleda i nje, onako „samouvjerene“ i sigurne u sebe .... često si mi uzor ( iako mogao si biti i bolji) u takvim situacijama ... predivno je biti s tvojima i biti s tobom.... predivno je znati da si još uvijek jednako prisutan u našim srcima....i, znam, znam da te brine kako Draga izlazi na kraj sa svime...ali, ne brini.... ima nas, uvijek neko uskoči ako zatreba, uvijek je neko jako pametan kad treba savjet...ali, znaš ti i svoju Dragu .. nesalomljiva je pred svima...... a sama najbolje zna kako joj je – iščitam ponekad to u njezinim očima...i znam, znam da joj je tada dovoljan samo jedan prijateljski zagrljaj i da je kao nova.... i u tom zagrljaju osjetim suze, osjetim kako se cijeli njezin film života vrti....ali, kada se odmakne, kada me poljubi u obraz i tiho prošapće.... hvala ti prijatelju...onda znam ... znam da će uvijek kada zatreba znati kome se javiti – i zato ne brinem.... znam da si uz nju, da joj daješ snagu, a mi smo tu, kao mali potpornji koji rado uskačemo kada treba obaviti neke sitnice.... skrenuo sam...kao i uvijek jer me promišljanja o tebi uvijek odvedu u nekom drugom pravcu.... htio sam ti reći o tvom malom svjetioniku .... onaj mali pišulinac se zaljubio... prijatelju...on se stvarno zaljubio.... i predivno ga je gledati kako je ushićen, kako je sretan.... predivno ih je vidjeti kad odlaze u kino, šetnju.... osjeti se „ono nešto“ ... ma da, znam, to je prva prava ljubav..... morao sam upoznati njegovu ljubav, inzistirao je.... osjećao sam se počašćeno.... i predivna je djevojka.... kada sam sa Dragom razgovarao o njegovom „novom dijelu života“ bila je toliko sretna, toliko razdragana.... obožava tu djevojku, a i ona nju.... zamolila me za neke „muške“ razgovore s malim...pa smo se sjetili moje zgode sa majkom kada me pokušala uputiti u život.... sa rizikom da će sve ispasti „lakrdija“ poveo sam „ozbiljan“ razgovor sa tvojim sinom...i, znaš što? Uživao sam u tom razgovoru... ne, ne trebaju njemu nikakve instrukcije... u današnje vrijeme sve su informacije dostupne, sve se zna..ali, osjetio sam, trebao mu je razgovor sa prijateljem... i, zahvalan sam mu što me tako doživljava.... i sad se, siguran sam, pitaš „ma kaj je to od tebe mogo naučiti?“ ma znaš ti... samo sam mu rekao da mora uvijek biti pažljiv, nek uvijek u njemu bude taj romantičar koji se iscrtava u očima ( a to si ti kriv, to su tvoji geni) i neka uvijek pazi na voljeno biće ... nisam puno mudrijao...završili smo na nekim našim situacijama, životnim situacijama – poput one kada si se spremao zaprositi Dragu..... do detalja sam mu sve rekao ... uživao je.... bio je ponosan na svog tatu.... baš ste mi pravi romantičari...a Draga ona sve to poprati pogledom, osmjehom i pokojom riječi..... njena odobravanja su me oduvijek fascinirala – ništa, baš ništa nije trebala reći – dovoljno je bilo pogledati joj u oči...... Prijatelju.... ove sam godine odlučio malo drugačije biti s tvojom obitelji na sutrašnji dan..... htio sam u drugom ozračju prisjetiti se onog nesretnog metra koji nas je dijelio, naših posljednjih trenutaka, mojih laži da će sve biti u redu ......i siguran sam da si sretan zbog toga.... iako sam ti danas, razgovarajući s tobom u tvom novom domu, rekao planove, moram ti reći da su tvoji oduševljeno prihvatili.... sutra, nakon Mise, nakon molitve i razgovora s tobom, doći će na ranč...dogovorili smo malo druženje, opuštanje... naravno..... nisam zaboravio ni ljubav tvoga sina - i ona dolazi.... dolaze i naši zajednički prijatelji – svi koji se redovito okupljamo sa tvojom obitelji....i, siguran sam da će ovaj malo drugačiji dan biti još više ispunjen tobom, još više ćemo u opuštenoj atmosferi imati prilike sjetiti se, prisjetiti se mnogih naših nepodopština..... i da, sjetit ću se opet tog prokletog metra.... Prijatelju, ma koliko vremena prošlo.... ja još uvijek ne vjerujem da te nema, ne vjerujem da sam tvoju glavu držao u svom krilu, ne vjerujem ...... ne vjerujem koliko je velik i proklet taj jedan metar i što sve može odnijeti u životu...... uz tvoje najmilije sve je stvarno, istinito....ali, kada pogledam sada odraslog pišulinca vidim nešto u njegovim očima... ponekad, kada me pogleda, imam osjećaj da si to ti..... hvala ti prijatelju što si me toliko „zbližio“ sa svojom Dragom, što si me doživljavao kao iskrenog prijatelja i to prenio na nju, hvala ti jer..... upravo zbog tog prijateljstva imam čast gledati odrastanje tvog sina, imam čast svjedočiti mnogim lijepim ali i sjetnim trenucima, imam čast biti, na ma koji način, dio njihova života.... hvala ti prijatelju na toj časti......jer onaj osjećaj gorčine, krivnje što sam te pustio na „svoje“ mjesto teško može što isprati...ali, sreća koju osjećam uz tvoje najmilije melem je na moje rane, znam da nikada nisu pomislili ono što ja stalno mislim....... i što će me stalno proganjati..... I, kako sam ti i obećao, ponio sam gitaru.... želim tvome sinu pokazati kako smo šašavi bili, želim mu prezentirati onu našu pjesmu...i, siguran sam, ni Draga neće moć ne pridružit nam se.... njima je to iznenađenje...a mi ostali... malo smo, priznajem, vježbali... a ipak su mi, prijatelju, malo zakržljali prsti..... ipak sam i riječi zaboravio.... doista želim prijatelju tvojoj obitelji pružiti jedan drugačiji ovaj dan..... i ja, i svi mi..... Prijatelju, nedostaješ........ Hvala ti ...... A ovu smo pjesmu, zajedno, ni sam ne znam koliko puta pjevušili....samo da ne čujemo buku oko nas........ i svaki put kad ju čujem vidim nas dvoje kako teatralno skidamo šljemove, širimo ruke i pjevamo iz sveg srca.... a srce...ono se stegne, misli polete i oživljavaju zadnji razgovor...........mjere pogledom onaj prokleti metar...... |
- 20:00 - Komentari (17) - Isprintaj - #
|
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
O blogu
Kada sam se prestao okretati Koraci su postali laki... Nisam prestao misliti... Niti želim zaboraviti.... Samo.... želim živjeti.... Neka niko ne dira u naš mali dio svemira....   kavu/e molim:) Vas je bilo... Od drage Mirjam... Kada Vas neko podari svojim strpljivo prikupljanim raznim dijelovima jedne cjeline, kada u njemu probudite želju da umjesto u svom domu ovdje ostavi svoj trag začinjen tim predivnim snažnim mislima ali i nečim iskreno toplim, ljudskim, prijateljskim... kada Vam uz taj komentar još doda „... prisjetih se i potražih nešto....što sam spremala za post........i nisam stigla.... a, evo, neka je tu.....kod dragog odmotanoga smote.....našega Kikija.....;-)“- tada Vam je srce, ma koliko „bolesno“ veliko da primi svu tu prijateljsku ljubav....a opet... tako malo i neiskusno da istom snagom to širi dalje... tada, možda postajem „nemoćan“ ali...postajem i odlučan..... slijedit ću draga Mirjam, i ne samo ove, tvoje predivne misli, citate koje tako brižno prikupljaš i podsjećaš nas na njih – kao i na ovaj na koji sam gotovo zaboravio a kojeg iskreno želim živjeti, biti dio tog predivnog zapisa..... Otvoren si za sreću svoje obitelji, za sreću svojih znanaca i prijatelja. Oni trebaju tebe, tvoju dobrotu, tvoj osmijeh, tvoje srce. Ako si sebičnjak i misliš jedino na sebe, zapravo si suvišan i samo na teret drugima, a možda i sebi samomu. Nemoguće je da sebičnjak bude sretan. /Phil Bosmans/ /hvala Mirjam/ Khevenhiller (mojoj majci) Nigdar ni tak bilo da ni nekak bilo. pak ni vezda ne bu da nam nekak ne bu. Kajti: kak bi bilo da ne bi nekak bilo, kaj je bilo, a je ne, kaj neje nikak bilo. Tak i vezda bude da nekak ne bude, kakti biti bude bilo da bi biti bilo. Ar nigdar ni bilo da ni nišće bilo, pak nigdar ni ne bu da niščega ne bu. kak je tak je, tak je navek bilo, kak bu tak bu, a bu vre nekak kak bu! Kajti nemre biti i nemre se zgoditi, da kmet ne bi trebal na tlaku hoditi. Nigdar još ni bilo, pak nigdar nemre biti, da kmet neje moral na vojščinu iti. Kajgod kadgod bilo, opet je tak bilo, kak je bilo, tak je i tak bude bilo. Kak je navek bilo, navek tak mora biti, da muž mora iti festunge graditi, bedeme kopati i morta nositi, z repom podvinutim kakti kusa biti. Kmet nezna zakaj tak baš mora biti da su kmeti gladni, a tabornjiki siti. Ar nigdar ni tak bilo da ni nam tak bilo, pak nigdar ni ne bu da kmet gladen ne bu, kajti nigdar ne bu na zemlji ni na nebu, pri koncu pak Turčin potukel nas se bu. A kmetu je se jeno jel krepa totu, tam il v katedrale v Zagrebu, gde drugog spomenka na grebu mu ne bu neg pesji brabonjek na bogečkem grebu. ( Miroslav Krleža ) ..... i... meni..... |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||