smotani

utorak, 09.08.2011.

jedan od "onih" dana :)

Tjedan je počeo...blago rečeno.... zanimljivo... Kako posljednje vrijeme spavam malo duže, kvalitetnije....tako je svako jutro prava noćna mora za ustajanje – doduše takav sam uvijek ujutro..... i, još pomalo snen, dođem u firmu, parkiram, izlazim..a ono... kanonada uvreda na račun mog, skoro, desetogodišnjaka...pih, lako je tebi, draga „mama“ prigovarati za moj auspuh kad si se ponovila novim tutačem ( doduše, bilo je to prije tri, četiri godine a?)..... no, siguran sam, ako je do tada još dremuckala tada se sigurno razbudila.....ja ne, jer i tako unutra niš ne čujem ....muzika koja od jutra donosi dobro raspoloženje i dalje je svirala u mojoj glavi...samo sam vidio da mi je nešto, široko otvorenih ustiju, govorila.... "dobro jutro i tebi!" I , krenuo je jutarnji muving – trči u drugu sobu, napravi ono, daj ovo... u jednom trenutku, ulazeći u sobu, noge su se smotale i letio sam ko betmen po sobi – ko ju tako dugu stvori? Ko je maknuo onaj stol – nemam se za kaj primiti..... i „u prolazu“, u tom letu, pokušao sam se „zaustaviti“ uz pomoć stolice..... genijalna ideja!? Stolica ima kotačiće i lepo se koturala za mnom.... i, kad sam konačno, aterirao, prizemljio se....točka na I bila je stolica....jer, naravno, kao nešto najvoljenije nisam je ispuštao iz ruke.... kad je prošlo hopsanje stolice po mojoj glavi, prsima, nogama – morala je, kao prava ljubav moga srca, izmijeniti sve poze, nastao je tajac.... tišina...sve se smirilo...od maloprijašnjeg monologa koji je zvučao kao ono grebanje prilikom spuštanja kotača na avionu, od jednog glasnog aaaaa moje cimerice .... nastupila je gromoglasna tišina – mislim da se čuo i galop žohara negdje iza ormara..... polagano sam pomaknuo jednu pa drugu nogu...miču se, dobro je... sa stolicom prek ruke ( da, još uvijek ljubljenu držim u strasnom zagrljaju) pomaknem prste, malo ruku – jednu pa drugu...ok je, sve na broju....glavu sam lagano okrenuo na jednu pa na drugu stranu.... činila mi se cijela vječnost dok sam prozivao dijelove tijela...ali, prošla je tek koja sekunda...dovoljna da je cimerica već stajala nad mojim, totalno rastepenim tijelom, da je „mama“ uletila u sobu, ponovno protestirajući, „kristuš jedan, pa kaj je sad?“.... i kada sam konačno shvatio što se dogodilo počeo sam se smijati ko luđak...naravno, i moje drage cure nisu zaostajale ...vjerojatno je to ličilo na pravi dernek kada je, desetkovani ostatak hodnika, doletio pred sobu ....doduše, malo su ostali bez teksta...ja na podu, stolica u zagrljaju, a smijeh se ori na sve strane......i, čarobno pitanje „pa kaj dela?“ ... nisam mogao odoliti...“vježbam – jutarnja gimnastika, nisam stigao doma“ ...pa stvarno... nemam pojma kaj bi delal na podu u ovoj pozi, sa stolicom u naručju....osim..vježbao..... naravno da su moje cure imale sto i jednu za dodati, naravno da se od smijeha nisam mogao dići....i, badave sam pružao ruku ( onu u kojoj nije bila „ljubljena“ ) prema „mami“ da me digne....osim kaj je htela sesti na moju ljubljenu ( a to joj nikako nisam mogao dozvoliti..ona je...ipak...moja!) njen zarazni smijeh nije dozvoljavao ni meni samom da poduzmem neke aktivnosti u tom pravcu..... na kraju, sela si je pored mene na pod....dok ju nije huja prošla..... a onda, vrlo oprezno i nježno, odbacila je moju dragu .... stolicu sa mene (moram priznati da je baš bila strastvena..... zagrljaj ili bolje rečeno klinč u koji me uhvatila bilo je nešto najjače što sam posljednjih godina osjetio na sebi), i uz još uvijek vidan osmijeh, pomogla mi u pridizanju.... iskreno, bojao sam se ustati – jer, sve bu me bolilo – no, izgleda da je smijeh, unaprijed, sve izliječio....osim pokoje masnice (to je od drage), male šljive pod okom ( ipak je dobro ne nositi uvijek očale hihi) sve je super prošlo...... no, cjelodnevna tema svih komunikacija bio je...“betmen“..... da mi se ovo dogodilo prije dva tjedna – vjerojatno bi danas jaukao od bolova – ovako, jedino kaj mogu reć – bio je to vrlo dug i uspješan let...... No, kako je danas već drugi dan ovoga tjedna ...valjalo je očekivati neki novi potez..i, naravno, dogodio se...... to je kad pokušavam dva posla raditi odjednom.... lepo sam si skuho kavicu, pripremio sve za jutarnji raport a dok sam ga čekao, usput sam, pripremao materijale za neki sastanak i, dakako, pijuckao kavicu....zazvonio je telefon.... hm..... srećom......kava se već malo ohladila..... uzeo sam šalicu, prinio uhu i.......ne, neću reći što sam tada izgovorio umjesto.......jaaaa saaaaam ...dakle, da mi je neko to pričao vjerojatno bi mu rekao ti si lud..ali, to sam ja...pa ću reć..a stvarno sam smotan! Onako nakavenisan, odradio sam jutarnji raport i najavio gibanje s posla.... pa ček, ček...imaš sastanak!... da, znam, javi da ću malo kasniti..... odjurio sam doma, na brzaka se istuširao, oprao kosu i, ispod čekića, ( po drugi put danas) krenuo u nove radne pobjede..... Konačno sam stigao doma....izgleda da je ovo „onaj“ tjedan, a danas je..:“jedan od onih dana“.... uspio sam se zaliti i kokakolom.... Mislim da je vrijeme da da više niš ne delam..ko zna kaj bi se još moglo danas dogoditi.... ali, idem još smotati koju cigaretu za sutra – valda bum to napravil kak treba A ovu pjesmu, sa puno inspiracije uz pratnju smijeha i dodatak „a draga pjeva“, otpjevala mi je „mama“ dok sam u zagrljaju ljubljene stolice ležao na podu – meridijan 16,1 kota..... hvala „mama“ – iako, nikad neću shvatiti kako tako brzo možeš „muzički“ djelovati?

- 20:10 - Komentari (29) - Isprintaj - #