smotani

nedjelja, 31.07.2011.

U inat svemu... sa osmijehom :)

Tjedni mi nekako brzo prolaze.... tek tu primjećujem da sam rjeđe prepušten svojim uživancijama...ali, ipak, ne dam se... koliko malo, ali svaki dan virnem makar malo u carstvo pisane riječi dragih prijatelja ... a sam... toliko toga bi podijelio s vama – ali, nekako, malo je vremena... no, kako stvari stoje.... od sredine listopada, s jeseni.... bit će lakše... U ovom su se tjednu ispreplela svakakva čuda oko mene... a ona najupečatljivija još uvijek su na površini i moram ih izbaciti van... ne želim da mi kvare raspoloženje.... Naravno, uvijek prvo dobre vijesti... moj gospon Kiro(praktičar) lagano ali sigurno od mene radi drugog čovjeka... i sam ne vjerujem da nema glavobolje (u inat stresovima i pritisku kojem sam izložen), ne vjerujem da nogu tek povremeno osjetim kao dio tijela a ne kao nešto što me sputava i ograničava, da osmijeh – koji neminovno ovakvim stanjem dolazi, ni u najdramatičnijim trenucima ne silazi s lica – jer on uvijek ima razloga za biti.... pa ni kada su mami i meni objavili da će nam za četvrtinu smanjiti plaću.... pogledali smo se i konstatirali ...“ma super – bitno je da imamo di raditi, da nas ima ko cijediti, da imamo kome služiti..a plaća... ona je u današnjem društvu, sama po sebi, Bingo“ .. kako god.... osjećam se ko neki klinac koji iz dana u dan smišlja novu nepodopštinu.. a što li će biti kad prođem cijeli tretman....? jedino, premalo mi vremena za izvedbe mojih nepodopština... no izvedbe poput slaloma do posla postale su mi svakodnevna izvedba... krenem ja na posao... kad...hop.... obavezan smjer...desno... a ja bi ravno.... Primijetio sam prethodna dva tri dana da se Slavonska, u smjeru zapada, proširuje...ali, nikakve naznake nije bilo da će mi osakatiti moje raskršće.... c c c .... okolo, naokolo..... pa kasni Smoto na posao.... iako, iskreno, ni danas kada sam prolazio i okolnim putem išao doma, nisam shvatio zašto je raskršće osakaćeno – na njemu se ništa ne radi ...ali, dobro.... motaju me svi .... pa i novi službeni mobitel ( baš se pitam kako mi tu napravu nisu uzeli kao četvrtinu plaće...a vraćo sam ga..) koji me podsjetio kad sam dobio ovaj s kojim se nikako oprostiti ... rastajem se od cigle koju nisam mogao ni otvoriti za staviti karticu...a sastajem se sa novim...kojeg ne smijem ni pipnuti a već je na internetu....nisam ja za tu tehniku..... kad su me pitali koji tip želim, uz neuspješan povrat te naprave molio sam neki najjednostavniji a dobio malog svemirca kojem ne znam ni isključiti sve što mi ne treba....i zalud informacija da imam 2GB na netu kad sam ja nisam za te male pimplave stvari koje rade na pomisao.... nešto sam prtljo po njemu kad je zvonio i, ne htijući a još manje znajući, odbio stranku koja me u tom trenutku zvala i poslao poruku – „nazvat ću vas kad budem u mogućnosti“ ... nisam ni znal da mi je mob tak pristojan....no ipak, naučio sam se javiti na njega... Od svih dramatičnih vijesti vezanih uz posao ostaje ona pozitiva – posla ima, doduše manje vrednovanog ali, ima ga... i sa osmijehom se spremamo na jedan tulum za pamćenje – tulum rastanka i oproštaja sa dugogodišnjim kolegicama i kolegama – neki će u mirovinu, neki na burzu a neki će ostati na poslu pod uvjetima koje možda ne žele..ali, za prvu ruku – daj kaj daš....dogovor je načelni pao – bit će to kad uhvatim koji dan godišnjeg – naravno, naravno da su mi ga pomakli i da nejdem za tjedan dana – ali, bum.... za dva .... nada umire posljednja.... U petak, opijen svim i svačim, a najviše svojim dobrim stanjem, pobjego na ranč.... Naravno da sam ga, odmah po dolasku, obišao.... bit će posla, bit će – mahune su „poludile“, paradajzeki za njima...a ne kasne ni tikvice..... grašak koji sam, eksperimentalno posadio treći put –niknuo je – baš me zanima kakav bude...ako bude.... No ljepota mojih ružica i dalje me opija.. .i ne samo mene svaki me put dočekaju na nekom novom mjestu, propnu se malo više i lagano „popunjavaju“ moju boltu.... čak me i moja blu mun počastila novim pupom.... ali uz njihovu ljepotu svjedočio sam i buđenju gerbera..... uz male radove u vrtu – berbe i pljevljenje oko radića nakrco sam se paprikama (ne, ne svojima već kupljenima usput od drage obitelji koja se bavi poljoprivredom) koje mi je lakše spremiti na ranču nego doma ( naravno, tamo imam vremena ) ...speko ih i spremio za zimu... mahune sam, još ovu berbu, blanširo i spremio u led...a, slijedeće ću, naravno, kiseliti danas sam, za iskupljenje što sam u petak zaboravio svratiti kumici, spremio njene omiljene male paradajzeke i uz drage joj tikvice svratio pred zgradu kad sam stigao čekala me na pločniku i začuđeno gledala (poslije sam shvatio zašto)... stao sam, ugasio auto, malo smo porazgovarali i krećem ja doma.... palim auto...kad, maše ona meni.... otvorim vrata a mali stampedo ima nekaj za reć „kume.... pa auto ti zvuči kao sportski.. kaj si delal?“ „nisam niš – samo.... izgleda da je probio auspuh pa se čuje“... gleda me onim predivnim očima i tiho doda „znaš, idem ja sad...mislim da je pola Dugava na prozoru i gleda koja to krntija ruži pod njihovim prozorom....“ pogledao sam ju i uz veliki zagrljaj tiho šapnuo „gle, moja krntija je malo starija od tebe....pazi kakva buš ti u škodilakovim godinama“ polagano sam dodao gas i na jedvite jade krenuo.... a auto..a stvarno se čuje – no, i za to ima lijeka – barem meni...pojačam muziku...a ostali..oprostite – uskoro i škodilak ide na servis – do tada nas ....trpite

- 19:00 - Komentari (25) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 25.07.2011.

tjedan velike odluke....

Ovaj je tjedan obilježen velikiiim događajem. A ne...krivo nisam mislio na ....njega ... veliki događaj vezan je uz mene.....konačno sam odlučio napraviti neke pomake na sebi – do sada, sputavan svojim fizijatrima, i nekim svojim ludim idejama nisam htio niti čut a kamoli probat, drugi način, drugi pristup svojim problemima s leđima, kukovima (ili kukama kako je kumica znala reć kad je bila mala ), nogama.... malo sam čeprkao po netu, malo istraživao, upoznao neke „pacijente“, bio na nekim predavanjima ( i da, ko nevjerni Toma sve provjeravao) i...odlučio.... krenuo sam kiropraktičaru.... prvi strah bio je da li će me uopće primiti....zbog oštećenja i „dobrog“ stanja.... uslikao sam se en face i en bočno.... i.... gric, gric.... prošao sam prvu prepreku....na granici prihvatljivosti...uh... porazgovarali smo o svemu.... i, dobio sam dodatnu vjeru.... i isti čas potvrdio svoju odluku...no, sad je trebalo proći onaj drugi dio koji me, više psihološki, plašio od onog prvog.... kad mi zakrene vrat, pa kad mu vrat ostane u ruci... joooj..... a da ipak odustanem? Pumpica je počela užurbano lupati, ni pet pejs mejkera tada ne bi pomoglo....a ja....malo sam se.......no, sada nema uzmicanja....idemo, penji se .... osjetio je i On moj strah ali i vidio moju odlučnost pa je bio nježan .... prošao sam četiri tretmana – mislio sam da su sve kosti već popucale...ali, gle, ima ih još.... kao da rastu nove.... svaki dan je moj tretman vrlo bučan ...ali, ja sam opušten i svjestan da ovu odluku provodim do kraja.....istina, trajat će..... ali već sada imam veliku vjeru... jer, kako ne bi kad sam već osjetio pomake u nozi, kako ne bi kad sam osjetio neke dijelove (palac na nozi) za koji sam mislio da ga ni nemam koliko sam puta s njim opalio u krevet i više ni bol nisam osjećao..a sada – cuka li cuka..... koncentrirana cukanja podsjetila su me koje sam dijelove tijela imao u gipsu, longeti... sav sam scukan ....ali, općenito, ja sam super... glava... kao da je nemam.... tek tu i tamo neka sporadična, normalna bol, za koju se ne bi udostojao niti pomisliti a kamoli popiti tabletu ..... a dnevno sam ih, zbog „neobjašnjivih“ migrena znao popiti...uf, uf..... mislim da će pasti vrijednosti Plivinih dionica – od mene sve manji potrošač... Tako mi je tjedan protekao u maloj prebukiranosti ali i začuđujućoj upornosti – dobro, tek je prvi tjedan prošao..... Vikend sam jedva dočekao – iako su najavljivali kišu naravno da sam zgibao na ranč... malo odmora za dušu, malo radnih aktivnosti i priprema za, vjerojatni, kratki godišnji od tjedan dana ... jupiiiiii uspio sam se izboriti za tjedan dana što će mi, ne sumnjam, jako dobro doći.... jer, trebam popraviti oluk – voda pišti na sve strane a nju treba i te kako čuvati, treba meštra dovući da malo servisira centralno, treba ložu dovuć, treba malo drva pripremiti....... a ima se i kositi, uživati u plodovima vrta.... Mahune su počele svoj ples – prvu sam rundu spremio u led... bit će ih još, ali, bit će i za kiseliti.... paradajzeki, ovi mali, izazivaju me svojom pojavom.... i čim ih naberem ...“nestanu“.... veliki.... i oni su tu negdje, ali, pustio sam ih još malo nek uživaju s frendovima.... Mali rat s ovim oklopnim vitezom bio je zanimljiv... dok sam se mačevao s njim i travkicom u jednom se trenutku propeo...i, samo da je bio malo veći.... ne bi me bilo Ruže me ove godine, doista, vole...... a i ja njih ...i, uživam u njihovim bojama.... I ne, nije mi srce kameno kao ovaj kamenčić koji sam našao.... Možda slabije pumpa, možda je suzno kao ove kapljice.....ali, još uvijek je zadivljeno ljepotom.... Od koje me danas, nešto ranije, potjeralo loše vrijeme a vidim... nastavlja neumorno i dalje padati.....

- 07:20 - Komentari (28) - Isprintaj - #

utorak, 19.07.2011.

Vratija se....

Dugo smo ga iščekivali.... ko moreplovca kad ode navigat ( jesam li to dobro rekao, dragi prijatelji s mora?) ... evo, Prvi časnik je izvršio svoju zadaću postavljenu mu od njegova Admiraliteta.... ako ne računam često prekidanje mog dragog Mentalista kojeg volim pratiti, malog povjetarca koji je, tresući rolete, dao naslutiti da je u bližoj okolici neka nevera, ne bi ni primijetio da se vratija.... A je.... vratija se.... Dočekalo ga sinoć, na novom zagrebačkom, mondenom okupljalištu, puno ljudi..... ko pravog Pomorca kad se vraća sa sedmomjesečnog puta..... nisam doduše vidio da su mahali..ali, došli su.... ma kako umorni, ma kako izmučeni od dugog čekanja.... došli su pozdraviti ga.... kao pravog povratnika dočekaše ga sretna i ozarena lica... neka se vratija u mirnu luku, u svoj dom, na svoju grudu..... svuda pođi ali kući uvijek dođi..... Kabinu koju je sedam mjeseci koristija zamijenit će manjom, ali puno dražom, domaćom sobicom... jer, kako je i sam rekao.... vraćam se kući, tu je moj dom.... I što sad? Sada s nestrpljenjem očekujemo, najavljenu, dobro pripremljenu aktivnu obranu.... kako sam malo bavio se i pravom jasan mi je pojam...samo, nekako.... ili sam opet nešto smoto ili..... čini mi se da se ta aktivna obrana prežustro spremala pa su se dogodile i gležanjske povrede... no, uz pomoć štapa, siguran sam, jasnije će se izreći sve što ima...a ko neće slušati..... zna se.... Kažu upućeni da je u svom naviganju nabio dobru formu i kondiciju ... pa mislim da je vrijeme da je i sam počnem nabijati jer... .trebat će živaca, trebat će snage... mijenjati programe kad nas počaste svim i svakakvim vijestima iz nepotvrđenih izvora.... koje, kao slučajno, uvijek procure.... možda je vrijeme da osim krpanja rupa u proračunu počnemo krpati i rupe u komunikacijskim vezama...a mislio sam da je optički kabel postojan...... Kako god.... čini se da će se sada i moja maca moći igrati sa velikim klupkom.... a kad ga ona počne odmotavati.... samo, šteta.... nekako su nam pamučna i ine tekstilne industrije malo zapele u radu.... a evo, stiže novi retro...ovaj, repro materijal....bit će tu, ipak, raznog pletiva.... a tek mustri, pletenica.... A i pomoraca nam je sve manje... baš se pitam..... hoće li još koji baciti sidro u mirnu luku....ma...pitam se i ... hoće li ovaj brod uskoro imati pomoraca za upravljanje..... jer, nekako, ostala mi je u sjećanju ona pomorska....kapetan tone s brodom....hm.... hm... Hvala Vam svima na suradnji .... svima koji ste prvi dio ovog puta priveli kraju.....a vi koji slijedite.... želim vam ....ma samo želim da pošteno i časno, kao pravi mali od palube, odradite sve zadatke..... i da se za par dana opet ne pitam.... kud plovi ovaj brod.... jer, pomoraca je sve manje.....

- 19:55 - Komentari (25) - Isprintaj - #

nedjelja, 17.07.2011.

popustila sparina ;)

Pakleno vruć tjedan je iza nas. Ne pamtim kada sam ovako teško podnosio vrućinu ali i vožnju u autu.... i imao pun auto praznih boćica od vode... Uz svu jurnjavu uspio sam, po ne znam koji puta, pitati nadređene zakaj mi muški nemremo u bermudama dolaziti na posao po ovakvim toplotnim udarima? Dobio sam očekivani odgovor..... nemere – ne predviđaju to pravila odijevanja na radnom mjestu....hm, ali nigdje nisam niti vidio da predviđaju i temperature „za korištenje“....pa sada razmišljam.... obući neki šosek, suknjicu... ak mogu cure znači ta je odjeća dozvoljena ...a čini mi se da im je lakše nego nama.... hm.... moral bum posudit jednu da vidim kak mi stoji... Zato je četvrtak bio dan koji sam s radošću odrađivao – nakon dva dana jurnjave u autu, raznih enigma od posla, dan sam proveo na radnom mjestu.... na hodniku klima koja se lagano širi sobama tek toliko da imamo razmućenog zraka, u nekom mračnom kutu zgrade gdje sunce rijetko dolazi...bila je uživancija ... doduše, atmosfera, posao... no, sve sam prebacio na vrućinu – nije nam lako a moramo.... Nakon posla.... čak oko 19 sati, išo sam kupiti neki mali bazenčić za ranč...stari se probušio (kriva je ona mala četveronožna ljubimica koju sam vam nedugo pokazao ali i starost) a nekako, mislim da ove godine ne bu mora pa da se, barem malo, ispružim koji put...ali i da kumica, kad svrati na koji vikend, ima gjde prčakati se ..... no, naišao sam na problem.... Nikako da nađem bazen za „muške“.... i kad sam prodavačicu pitao imaju li „bazene za muške“ malo me začuđeno pogledala, dosta izbezumljeno odgovorila.... „tu su vam svi bazeni koje imamo.... kako mislite za muške?“ Pa.... ovdje su nacrtane žene....smijem li se ja u njemu malo odmarati? Dobro, nije mi zamjerila jer i sama je shvatila da sam malo izgubljen u ovom vremenu...ali, nisam mogao odoliti....ma... em žene smiju suknje, em za njih bazen...a miiii? Naravno da sam u petak gibao u svoj raj.... lagani obilazak dao je vidjeti da se biljke, iako pomalo žedne, dobro nose s ovim vremenom. Berba graška je zajamčena ...a drugi vikend, vidim, bit će i mahuna.... mislim da je vrijeme pripremiti teglice za kiseljenje....jer, izgledaju odlično.... Jučer sam uz berbu graška malo i pokosio drugu livadu, sredio vrteka, obišao paradajziće, malo ih uredio posvetio im svoje skrovite misli o grozdu ovom danima sanjam sada ga rukama osvajam pogledom mu nešto želim reći al ljubomoran je susjed, malo veći tad stanem, osvrnem se – lijevo desno dragi moji jel vama ovdje tjesno? No ljepota boja kao da mi zbori Ajde Kiki....daj nas odvoji.... Grozdić sam nježno odvojio U dlanu se mom udomio Otrgnuo sam, najmanjeg u nizu Moram zadovoljiti „paradajz“ krizu A u međuvremenu...pripremao sam svoju bućnicu od tikvica ili...tikvenjaču .... I dok sam čekao da se ista ispeče uživao sam u svojim ružicama..... naravno, i razgovarao s njima.... Ruže svojom ljepotom plijene Radosno glavu izvlače iz sjene A latice što se svojim šarmom šire Kao da pitaju „jesmo li ljepše nego one prije?“ Svaka svoju ljepotu nosi I njime se damski ponosi A ja, voajer u kutu Uživam dodirnuti svaku tu ružu Navečer sam malo zasjeo za lap – što odraditi vikend zadatke, a malo i za svoj gušt... i dok sam tako malo švrljao moja „udomljena“ maca je šarmantno grebla po vratima i uz pokoje dozivanje molećljivim pogledom, žicala klopu, vodu.... iznio sam već spremljenu klopu, počastio je malo mlijekom, vodom – neka bira...nakon klope i kratke zahvale odjurila je u noćni život...no, ne za dugo... nakon kratkog vremena opet je grebala po staklu i dozivala.... izašao sam na terasu i imao što za vidjeti...donijela mi je miša kojeg je svojim znalačkim sposobnostima ulovila na livadi.... samo – nisam siguran da li se došla samo pohvaliti ili i mene počastiti? Detalj koji se provlači kroz tjedan je pačji ples u ponedjeljak oko sedam, pol osam (navečer, naravno) sati na radnom mjestu – kako bi „mama“ rekla – za cirkulaciju....to je kada se prijatelji pobrinu i razbiju monotoniju radnog mjesta ....hvala draga....(zadnji put smo ovakvu ludost napravili nakon Carlinog objavljivanja Karelke i pretty woman) A buba mara i sreća neka nas prate u slijedećem tjednu

- 20:05 - Komentari (21) - Isprintaj - #

nedjelja, 10.07.2011.

prozujo vikend...

Konačno sam za vikend zbriso u svoju oazu... i, iako sam očekivao šumu striborovu, nisam mislil da je baš tak sve zaraslo...... Skoro me šlag trefil kad sam ugledo vrt gdje bi trebale biti mahune, grašak, paprika, kelj i još more sitnica.... eh, pogubile mi se malo te sitnice Prošetao sam, utvrdio da je sve čist pristojno i da, naravno ima posla.... i odmah se primio flakserice jer su, moji dragi livadski stanari zvani krtice, takva čuda napravili da mi se ni dalo prvo ravnati njihove hupsere pa onda sa kosilicom.... nekak mi je bilo lakše zet flaksu a usput sam i razbil te male bregeke..... ( a sebe zaprašil...) Srećom, sada je dan dugi i stigao sam sve oko kuće pokositi.... Jučer ujutro, nakon kavice, ušao sam u okršaj sa gornjim vrtom.... znam...znam da bi tu negdje trebale biti mahune....aha... detektirao sam ih i... nakon nekoliko sati – jer, naravno, zbog vrućine sam radio češće pauze, ugledao sam malo reda u dijelu vrta ..... Hm... a di su mi paprike?.... i dok sam gledao male stabljike pomislio sam... ma ne budeš ti Smoto ove godine ni okusio svoje paprike.... ali, kad sam ih malo oslobodio imao sam što vidjeti....već mi se jedna smiješi... Sve u svemu, gornji sam vrt poprilično uredio, a doljnji.... njega sam na brzaka, oslobodio travnate napasti kako bi paradajzići imali dovoljno sunca.... i svi se zacrvenili kao ovaj.... Ove su me godine, samonikli, mali paradajzići iznenadili svojim urodom.... koji je, čini mi se, bolji od onih na posađenim.... kako god, neću oskudjevati sa malim slatkišima... a i onim drugima Naravno da sam jučer imao susret sa starom znanicom... zapravo, nemam pojma da li je to ona stara ... jer, nekako je tanja a čini mi se i manja, a i koža joj je nekako sređenija... možda se sprema za more pa pazi na liniju... uglavnom, ja u garažu po neku alatku..a ona...stoji na vratima, kao da kuca da joj otvorim i pustim je van – jer, otvor kroz koji inače giba bio je začepljen šlaufom koji sam izvadio za zalit vrt.... i dok smo se oboje par sekundi, bez treptaja gledali...ja sam se prvi sabro i zbriso... po fotoaparat... a ona, ko zna kako je izbezumljena ostala kad nije znala ni izaći nego je, dok sam se vratio, pokušavala se opet sakriti u neki čošak i od tamo me kao voajer promatrati... E neš... ovaj sam se puta zaintačio...ideš van.... uzel sam grablje, smoto ju oko zubaca i prenio na drugu livadu.... i tak tam nejdem ovaj vikend.... aliii... nek se sakrije do drugog vikenda jer stižem sa flaksom.... (doduše, koliko rupa ima to joj ne bu problem) A ugledao sam i neku čudnu „zvijer“ – nekako, sliči mi na mog kopnenog imenjaka po horoskopu..... Danas sam nabrao torbu jabuka ( „mama“ buš mi pitu delala?) vidio da orasi dobro napreduju i da će moje vjeverice imati kaj papati za zimu..... A ruža koja je u petak bila pup Jučer poluotvorena Danas se otvorila svom svojom veličinom Kako sam u povratku doma namjeravao svratiti Ei i odnjeti malo „preraslih“ tikvica za bućnicu od tikvica iliti tikvenjaču ( jer, ja nemam kad delati) .....a usput i malo drugih plodova palo mi na pamet da mami i njoj složim po jedan buketić.... Ei buketić peršina A mami... buketić celera.... A ja....iako su temperature bile poprilično visoke, osvježen, skuren po ramenima i radno ispunjen baš kao i moje radilice idem u osvajanje novog, neizvjesnog, tjedna

- 20:50 - Komentari (38) - Isprintaj - #

srijeda, 06.07.2011.

šepavi mrav...

Malo me ukočilo pa polako pišem...ali, nema veze, bar nećete trebati žurit čitati Tjedan je započeo...umorno.... kako sam ponedjeljak dočekao budan, opijen svim uzbuđenjima prethodnog dana.... jedva sam dočekao ić na posao... nekako sam tumarao po sobi ko neki zombi... i jedva, jedva sam dočekao podne i „uredsku“ feštu koja, iako je bila iznimno kratka, bila je slatka ... a kako ne bi... kad vam za rođendan uz novi pisaći set poklone i kuharsku kapu.... uz, epopeju moje drage „divljakuše“.... „ novi pisaći set ti je da nas se sjetiš na novom radnom mjestu a kapa... kuharska kapa... ona ti je da te uvijek podsjeti i da ne zaboraviš zakuhati... onako kako samo ti znaš...“ Naravno da kapa ima simboliku zbog nekih situacija i lavina koje sam, naročito zadnje vrijeme, zakuhao..a tak je to... kad te lupaju sa svih strana, kada se povučeš sa svih bojišnica onda ti ostaje ona koja ti je jedina preostala, na kojoj se moraš boriti i izboriti makar za opstanak, za egzistenciju... makar na poslu... i dobro je imati barem tu bojišnicu – ne stignem razmišljati o porazima, ne važem ko je što i kako rekao, ne odgonetavam kako je rečeno bijelo a bilo je crno - preusmjerio sam sve snage baš tu... na poslu...a kao da sam i imao izbora koliko smo desetkovani... i, kada otkriješ masu nelogičnosti, otpora...onda, bez obzira na cijenu, uhvatiš se u koštac s njima... ma znam ja da se sa rogatim ne treba bosti...ali, kako su i meni narasli rogovi posljednjih mjeseci vrijeme je da se naučim služiti s njima – a jok.... nisam mislio na rogove nekakvog šefa..a jok...mislio sam na rogove života.... Iako sam rakonja po hokoroskopu ova tvrdoglava, bikovska uloga, kao da mi je legla... , kao da je isplivala ona zagorska krfca „sve bum vas tužil“ , kao da je došlo do izražaja ono značenje u čestom prozivanju moje majke „ma tvrdoglavi magarac“, a oklop...onaj rakovski oklop...pao je.... doduše, puno ranije...i kako sam, ovako ogoljen, otvoren za sve udarce, kao da tražim onaj koji će jače boljeti od onih koje život nanese...... kao da dinstam i dokuhavam cijelo vrijeme...a. stvari su sve samo ne bolne... izazovu one poneki bijes, ljutnju, totalnu nevjericu pa i smijeh...ali, ne bole..... ne bole možda zato što sam od svojih rana ojačao ili....ili su prethodne toliko jake da drugu bol i ne osjetim? Nemam pojma....ali, izgleda mi kao da se zabavljam dok drugi čupaju kosu....a je li zabava i po 14 sati biti u poslu? Ma je..... ako tako prihvatimo..je. ako vidimo tome kraj...je..... ako znamo rezultat...e to ipak ne znam – ali, kažu.... bit će kraja.... i nadam se da kraj neće biti tek korak do očaja... da ćemo, ipak, moći prošetati......a opet, kako sam i rekao, jako dobro dođe okupirati ovo malo mozga što mi je ostalo, ne misleći na one rane.... Dakle, doista sam skrenuo.... Brzinski slavljenički gablec, brzinska primopredaja darka i... juriš na posao.... no, ništa me nije uspjelo razbuditi...baš ništa.... tupo sam gledao u papire pred sobom a misli su odlutale.... i ko zna do kada bi ja tako „lepršao“ da nije uletila guzdarica „hitno....trebam te.... dođi....“. pogledao sam „mamu“ i vidio ogroman upitnik iznad njene glave.... polako, kako samo to ja znam, krenuo sam van.... „kaj sam opet zabrljo?“. Dočekala me sa smiješkom..“sjedni“ .....sjelo drvo na drvo (doista sam bil pospan ko klada) započela je.... „gle, znaš.... trebalo bi hitno pripremiti......“ ajde dobro... nije grijeh.... sa poslom se mogu nositi.... preuzeo sam zadatke i krenuo van...kad.... „ček, ček... a nemožeš sam tak otići“.... uzela je neki paketić, prilazila...i...“pa daj da te za uha navučem..“ hm.... e pa sad.... pala je čak i čestitarska pusa - inače..... nikad, baš nikad...u svih devet godina koliko se znamo nisam primio njenu čestitku...pa sad nek ne budem puran......kako je i red... otvorio sam paketić...a ono.... novi pisaći set .. bate, kaj ove moje misle da idem u kadrovsku delat i pisat rješenja o otkazima?? Konačno, do odlaska ima još vremena.... Naravno da nisam ostao duže od sedam na poslu – pa bil sam pospan.... No, valjda zbog prevelike zezancije kako me već dugo leđa nekako služe, jučer sam osjetil tupu bol.... malo teže ustao, još teže se istuširao...a najteži dio je bio sa predhistorijskim lapom i njegovom težinom dotaljigati do auta... u ovakvim situacijama mi stvarno dođe da sam sport bili i da izvadim neki mali autić iz torbice..... no... dok sam ulazio...bol je ojačala... prvo što sam pomislio da je od Ee prešlo na mene .... no, nekako sam, uz medicinu, preživio dan ... nebo je slutilo na nevrijeme.... naravno, moje dame u ljetnim haljinicama i, dakako, bez kišobrana ... popalile su mi svih pet iz auta a ti smoto...... po najvećem pljusku, lijepo, lagano, s noge na nogu od parkinga do doma.... da mi je bar šampon za tuširanje tu.... zaboravio sam kako je lijepo šljapati po kiši.... i bol zamijenio mokrim oduševljenjem ..... prisjetio sam se kad sam, ko klinac ( a kao da sam sad odrastao) obožavao skakutati po lokvicama, kako je majka uvijek ospice dobivala kad sam došao kući, kako sam nove tenesice sredio prvoga dana..... ( a nisam kriv kaj je kiša pala...) No, kako god, navečer sam, uz pojačanu medicinu, zalego na masažer.... joj koja milina... sva sreća da ima tajmer jer...zaspao sam ko klada...... Naravno da bol nije niti danas prošla...ali, ufural sam se..... tabletice, manje trkavele i... nekak se da.... samo da mi još ne jašu za vratom sa nekakvim suludim zadacima.... a lepo sam im reko...hipodrom vam je prek Save pa tam jašite...... Ipak, ma koliko dinamično....ostaje vremena i za moje misli..... koje eto, danas ne mogu uputiti kome želim (imam zabranu.....)..... ali, zapisat ću ih ovdje... sretan ti rođendan, draga Račice .. .a jesmo mi rakovi pomalo čudni..... nikak da u ritmu odradimo dva napred jedan nazad...ili obratno...uvijek smo u nekom raskoraku.... baš... baš kao i život..... A čini mi se da je raskorak nastao i u firmi..... no, to je već stara stvar...samo, nemam pojma ko bu uspio duže stajati u tom raskoraku...ja idem malo prileć i poravnat se....a oni ... nek vježbaju....ja i tak uvijek kasnim, ko šepavi mrav.....

- 19:05 - Komentari (23) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 04.07.2011.

Vatreno slavlje :)

Iako nisam planirao nikakvo „obilježavanje“ današnjeg, zapravo sad već jučerašnjeg, dana dogodilo se nešto što niti u najluđim snovima nisam mogao pomisliti a kamoli poželiti.... Nedjeljno, slavljeničko, jutro je započelo uobičajeno, kavica, malo vijesti, ranoranioci – telefonski čestitari, odlazak po Eu koju sam vodil na pikaču, usput kratka nabavka njoj i meni potrebitih stvari... ručak koji je njena majka spremila rado sam ponio doma ( jer, naravno, nisam tada bio gladan) i, kako je i red, za svoj rođendan, nastavio mrčiti po nekim radnjama koje do sutra moraju biti gotove – no, moram priznati, nije da me je išlo – štrajko sam na svakom koraku.... Oko osam sati nazvala me „mama“ uz ispriku ako me probudila....“ma daj, kaj ti je, pa spremam se u deset na vatromet.....“ – poslije sam shvatio zašto taj poziv...ma koja provjera jednog maila.... Oko deset sam krenuo prošetati do nasipa i pogledati vatromet... kako sam na netu otkrio da će biti dvije rapsodije.... krenuo sam na prvu sa namjerom, ako vrijeme bude dobro, malo prošetati i dočekati i drugu..... Ma što ja namjeravao, sve je ispalo totalno drugačije Dok sam se „penjao“ na nasip čuo sam svoje ime...okrenuo se... a ono, kolegica, frendica s posla sa femili... nakon kratkog razgovora shvatio sam da će se okupiti „naša“ ekipa.... sve mi je bilo pomalo čudno...zakaj baš tu? Kaj niste išli malo niže ili s one strane..... no, sve je u sekundi razriješeno... naumile su – a one kad naume i ostvare, nać se na nasipu i mene, makar za uši, dovuć tamo... kada me ugledala podivljala je od veselja jer, sve su pripremile samo je bio problem mene dovuć...a ono, ničim izazvan, pojavio sam se.... i nije prošlo par minuta okupilo nas se petnaestak ...što kolegice, što njihovo „prateće osoblje“ – muževi i djeca – koji su, punih ruku došlo na nasip.... kola, fanta, piva i kolači za tren su prekrili stol a mi smo se razmilili po okolnim klupicama – dakle, ovo nisam, doista, mogao ni pomisliti...... i dok je, ne tako daleko, čula se muzika, uz smijeh, šalu, poneku strelicu ( a kako bi bez toga) čekali smo prvu rapsodiju a nje nema pa nema... opet sam nekaj smotal sa svojim (dez)informacijama... no, kako god, mi smo se družili, kratili vrijeme do vatrometa ma kad on bio... u jednom trenutku ugledao sam „tatu“ kako iz pravca parkinga donosi.... tortu.... i dok je on prilazio plam dviju svjećica istoga broja lelujale su u, do tada mirnoj, noći...a onda...onda je „mama“ povela a ostali popratili izvedbu rođendanske popevke..... i to jedne od meni najdražih kako god zvučala u ovo doba noći ... .rasplakala me je izvedba mojih najdražih s kojima provodim najveći dio dana..... i, dok su odzvanjali njihovi glasovi, zamislio sam, baš kao klinac, želju i puhnuo u dva plamićka.... Nakon pjesme svako je uzeo komadić već narezane torte.... razgovor, šala, druženje se nastavilo.... pa sam i saznao kako im je palo na pamet da se ovdje nađu... Odgovor je bio kratak i jasan ... „mama“ je jutros vidla ovdje, na blogu, da sam sinoć svratio na nasip i, nije trebalo puno....ideja, organizacija, sve je bilo, kako kaže, u pola sata riješeno... jedino je „tata“ morao u nabavku po pijaču a ona je složila i, meni omiljenu, pitu od jabuka..... a evo, ni ja im nisam radio problema i, ne znajući pojavio sam se na tulumu, dobrovoljno....zaboravio sam kako smo se nekada, doista u pet minuta, dogovorili za druženje.... danas, kada smo svi malo, zbog situacije, odsutni, ovo je bilo pravo osvježenje..... da, moj je ročkas posljednji koji ćemo, i kao kolege, provesti zajedno.... zato je ovo još vrednije, još draže i srcu slađe.... toliko da sam nakon dugooo vremena, popio i cijelu pivu .... pa ne slavi se istoznamenkasti ročkas svake godine (jedina je prednost... sad nemrem, barem godinu dana, smotati brojke i muljati s godinama) Ništa, baš ništa nam nije moglo pokvariti ovo kratko ali slatko druženje..... pa je i doček vatrene rapsodije došao „ko iz topa“ - baš si mislim...kak je gruvalo možda je fakat bilo i iz topa.... I naravno da smo ostajali na momente bez daha....što od dima, mirisa...ali i od predivne ljepote na nebu Nikada nisam, a ne vjerujem niti da ću, ovako proslavio rođendan ... ne samo nenadano, nego toliko lijepo i spontano a nadasve... toplo i iskreno..... toliko je malo potrebno za ispunjenost, zadovoljstvo....a opet, ponekad mi se čini tako nedostižno..... no, nije...nije nedostižno... ova večer to potvrđuje I što reći..... HVALA VAM! Ovo je, moram priznati, bio jedan od onih ročkasa koje ću pamtiti po lijepom ..... i možda moj i je posljednji u ovakvom, kolegijalnom, sastavu..ali, drage moje, ni Vi mene, a bome ni ja Vas..... nećemo se riješiti...nikada! I, ne mogu a da se „tateku“ ne zahvalim kaj je bil tak dobar ekonom..... Hvala ti! Trenutno sam, pun dojmova, topline, opijen tom našom povezanošću..... još uvijek sam u nekom transu... ili je to od pive? Nisam ni sanjao kako je dobro obilježiti ročkas na nasipu.... još kad ti i vatromet prirede ...

- 01:48 - Komentari (21) - Isprintaj - #

nedjelja, 03.07.2011.

Živjeli ;)

Eto...finila je i ta štorija.... završio je tjedan, završila je enigma sa još par nepoznanica (nepovoljno, a kako drugačije), finila je i štorija sa pregovorima, jedino...nikako da posao dođe kraju – čini mi se da, što više mrčim ( ma iskreno, ove spetljancije ni ne znam kako bi više nazvao), više me muče i sve manje sam kod zdrave pameti... zato ne čude poneki urnebesni ispadi, koji, ako ništa drugo, barem podare malo veselja ... Jučer sam, smotan kakav jesam, išao napraviti kavu..i, kako je „mama“ žicala da joj donesem i sok napravio sam si baš lepoga posla.... pripremio sam sok, izvadio čašu...ali, da ne gubim na vremenu uzmem onu ručku od aparata da natrpam kave i stavim ju „curiti“ ....a ono...umjesto kave u „ručicu“ sam, mrtav hladan, stao nalijevati sok...... trebam li reći da sam baš lijepo oprao element, pod, a poslije posla...i hlače..... Nije to, naravno, bilo sveu.... zadivljen jednom svojom tablicom, šokiran njezinim podacima, igrao sam se malo grafovima na tu temu..... igrao se bojama ( a to je, doista urnebesno), dodavao neke svoje komentare.. a namjera je bila staviti to na moju „ploču“ na kojoj stoji puno simpa stvari – a ovaj graf – bio mi je više nego simpa – naravno, najbitniji su komentari poput „ požuri druže, brže još brže..“ ili „trči mama Kukunka..“ ili „oj drugovi jel vam žao, rastanak se primakao“ – bilo je tu još komentara u stilu moje ironije... isprintao sam ju, ponosno nakelio na ploču...i, zaboravio izbrisati iz fajle...pa je, dragom poslovodstvu, uz izvještaj otišao i grafički prikaz...... srećom, u cijeloj ovoj mračnoj situaciji nije nas duh napustio pa je i moj gaf iliti graf ( na sreću) primljen .... a primljen je .... neki dan sam, na nekom druženju, poprilično namučio svoje inokolege... čini mi se da mi još danas nisu oprostili moje ljute papričice, moj šarmantni engleski koji sam, specijalno za njih vježbao...... ne, garant mi nisu oprostili jer... jučer su me zatrpali svojim zahtjevima....a rok....rok je ponedjeljak..... iako im je cilj bio oneraspoložiti me za vikend nisu uspjeli...sa punim razumijevanjem za njihove žurne zahtjeve rekao sam im da su, vjerojatno u žurbi, previdjeli da sam im sve to i mnogo više, dostavio još u ponedjeljak.... pa sam, uvažavajući i njihovu smotanost, ponovio slanje...... isprika....ma koja isprika.... ipak, stigao sam ja i do moje Ee.... malo je bolje, ali, još uvijek buba, još uvijek prima pikaču.... ali, sada je već „mobilna“ pa uz našu pomoć dotaljiga, na svoje dvije uz pomoć auta i mog ramena, do ambulante..... a evo, finila je još jedna godina... dolazi dan koji je mojoj majci označavao nešto veliko, nešto sveto... dan kada je neki mali pišulinac gromoglasnom dernjavom izašao iz zaštićenog majčinog krila .... dan koji je ona tako radosno čekala a ja...ma ko pita mene..... manje više, zadnji mi mjeseci nisu nešto uspješni, ali.... sada znam da bi majka našla sto i jednu da mi dokaže da je sve u redu, da se život sastoji od borbe, ljepote, trnovitog ali slatkog puta... znam da bi joj postavio jedno pitanje na koje bi, kao majka, kao žena, našla odgovor a ja bi opet shvatio da nisam najbolje shvatio, postupio...zato, zato majko neću ništa niti pitati... držat ću se one tvoje „sve će doći na svoje...“ ali, ja neću biti tamo da to dočekam... kad jednom svi nešto shvatimo obično je to pogrešan trenutak i, shvatio sam, da više ne želim shvatiti, čitati nečije „skrivene“ misli, tumačiti „da“ u „ne“ jer..meni je uvijek „da“ .... „da.“.. ne to nikada neću savladati ... – i znam, sada bi ušli u ring sa riječima, pa i cijelim epopejama ...zato, majko, završit ću..... sretan ti ovaj dan i...hvala ti.... hvala ti na svakoj sekundi koju si provela uz mene, hvala ti na svemu što si učinila i...i dalje se nadam da još uvijek nisam razočarao te.... da još uvijek negdje u meni čuče ona svijetla koja si upalila..... možda se neka i gase, ali majko, nikada – nikada neću iznevjeriti ono najtoplije što si u meni upalila .. .e to, to nikome neću dozvoliti da povrijedi.... mene može, to sam navikao, ali sve čemu si me učila, sve za što si se borila, tebe...e to ne dam nikome da povrijedi – poštenje je ono što sam dobro ogradio i, ma koliko me udarali, ma koliko me povrijedili, ponizili, nikada mi u njega neće dirnuti, nikada neću poželiti „vratiti“, nikada tim oružjem neću niti uzvratiti niti povrijediti..... ma kako me na to „tjerali“ ... možda ja nisam „nivo“ tim i takvima, ali, iskreno, nisu niti oni meni.... ma kako možda ovo zvučalo, svoje životne stavove ne mogu i ne želim mijenjati a onima koji se sa svojima ne znaju nositi najlakše je bijes prebaciti na druge...i ne primjećuju da s vremenom svi odlaze ..... bojim se da je kasno za promjene.... sa stavom ali i izgovorenim riječima treba se znati nositi.... pa ću se i ja majko, sa svojim stavom, nositi a riječi.... primit ću izgovorene dostojanstveno..a onaj ko ih je izgovorio neka se nosi s njima – pa ne bum valda i to?...... u predvečerje dana koji je tebe učinio sretnom a mene stvarnim, ne želim to ničime kvariti.... a nas dvoje sa svim prijateljima, u ovaj noćni čas, nazdravimo životu....i, ponovnom susretu........ gle, i vatromet su mi priredili s one strane Save ( jel moš verovat da sam u ovo doba bil na nasipu?) ..a kažu, i sutra će.... na kraju još jednog Tvog i mog dana.... nek se pamti a bumo si i zatancali, majko.. onako kako smo, u prolazu znali.... Živjeli!

- 00:00 - Komentari (11) - Isprintaj - #