smotani
ponedjeljak, 25.07.2011.
tjedan velike odluke....
 Ovaj je tjedan obilježen velikiiim događajem. A ne...krivo  nisam mislio na ....njega ... veliki događaj vezan je uz mene.....konačno sam odlučio napraviti neke pomake na sebi – do sada, sputavan svojim fizijatrima, i nekim svojim ludim idejama nisam htio niti čut a kamoli probat, drugi način, drugi pristup svojim problemima s leđima, kukovima (ili kukama kako je kumica znala reć kad je bila mala  ), nogama.... malo sam čeprkao po netu, malo istraživao, upoznao neke „pacijente“, bio na nekim predavanjima ( i da, ko nevjerni Toma sve provjeravao) i...odlučio.... krenuo sam kiropraktičaru.... prvi strah bio je da li će me uopće primiti....zbog oštećenja i „dobrog“ stanja.... uslikao sam se en face i en bočno.... i.... gric, gric.... prošao sam prvu prepreku....na granici prihvatljivosti...uh... porazgovarali smo o svemu.... i, dobio sam dodatnu vjeru.... i isti čas potvrdio svoju odluku...no, sad je trebalo proći onaj drugi dio koji me, više psihološki, plašio od onog prvog.... kad mi zakrene vrat, pa kad mu vrat ostane u ruci... joooj..... a da ipak odustanem? Pumpica je počela užurbano lupati, ni pet pejs mejkera tada ne bi pomoglo....a ja....malo sam se.......no, sada nema uzmicanja....idemo, penji se .... osjetio je i On moj strah ali i vidio moju odlučnost pa je bio nježan .... prošao sam četiri tretmana – mislio sam da su sve kosti već popucale...ali, gle, ima ih još.... kao da rastu nove.... svaki dan je moj tretman vrlo bučan ...ali, ja sam opušten i svjestan da ovu odluku provodim do kraja.....istina, trajat će..... ali već sada imam veliku vjeru... jer, kako ne bi kad sam već osjetio pomake u nozi, kako ne bi kad sam osjetio neke dijelove (palac na nozi) za koji sam mislio da ga ni nemam koliko sam puta s njim opalio u krevet i više ni bol nisam osjećao..a sada – cuka li cuka..... koncentrirana cukanja podsjetila su me koje sam dijelove tijela imao u gipsu, longeti... sav sam scukan ....ali, općenito, ja sam super... glava... kao da je nemam.... tek tu i tamo neka sporadična, normalna bol, za koju se ne bi udostojao niti pomisliti a kamoli popiti tabletu ..... a dnevno sam ih, zbog „neobjašnjivih“ migrena znao popiti...uf, uf..... mislim da će pasti vrijednosti Plivinih dionica – od mene sve manji potrošač...Tako mi je tjedan protekao u maloj prebukiranosti ali i začuđujućoj upornosti – dobro, tek je prvi tjedan prošao..... Vikend sam jedva dočekao – iako su najavljivali kišu naravno da sam zgibao na ranč... malo odmora za dušu, malo radnih aktivnosti i priprema za, vjerojatni, kratki godišnji od tjedan dana ... jupiiiiii uspio sam se izboriti za tjedan dana što će mi, ne sumnjam, jako dobro doći.... jer, trebam popraviti oluk – voda pišti na sve strane a nju treba i te kako čuvati,  treba meštra dovući da malo servisira centralno, treba ložu dovuć, treba malo drva pripremiti....... a ima se i kositi, uživati u plodovima vrta.... Mahune su počele svoj ples – prvu sam rundu spremio u led... bit će ih još, ali, bit će i za kiseliti....   paradajzeki, ovi mali, izazivaju me svojom pojavom.... i čim ih naberem ...“nestanu“.... veliki.... i oni su tu negdje, ali, pustio sam ih još malo nek uživaju s frendovima....  Mali rat s ovim oklopnim vitezom bio je zanimljiv... dok sam se mačevao s njim i travkicom u jednom se trenutku propeo...i, samo da je bio malo veći.... ne bi me bilo   Ruže me ove godine, doista, vole...... a i ja njih ...i, uživam u njihovim bojama....  I ne, nije mi srce kameno kao ovaj kamenčić koji sam našao....  Možda slabije pumpa, možda je suzno kao ove kapljice.....ali, još uvijek je zadivljeno ljepotom....  Od koje me danas, nešto ranije, potjeralo loše vrijeme  a vidim... nastavlja neumorno i dalje padati..... |
- 07:20 - Komentari (28) - Isprintaj - #
|
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
O blogu
Kada sam se prestao okretati Koraci su postali laki... Nisam prestao misliti... Niti želim zaboraviti.... Samo.... želim živjeti.... Neka niko ne dira u naš mali dio svemira....   kavu/e molim:) Vas je bilo... Od drage Mirjam... Kada Vas neko podari svojim strpljivo prikupljanim raznim dijelovima jedne cjeline, kada u njemu probudite želju da umjesto u svom domu ovdje ostavi svoj trag začinjen tim predivnim snažnim mislima ali i nečim iskreno toplim, ljudskim, prijateljskim... kada Vam uz taj komentar još doda „... prisjetih se i potražih nešto....što sam spremala za post........i nisam stigla.... a, evo, neka je tu.....kod dragog odmotanoga smote.....našega Kikija.....;-)“- tada Vam je srce, ma koliko „bolesno“ veliko da primi svu tu prijateljsku ljubav....a opet... tako malo i neiskusno da istom snagom to širi dalje... tada, možda postajem „nemoćan“ ali...postajem i odlučan..... slijedit ću draga Mirjam, i ne samo ove, tvoje predivne misli, citate koje tako brižno prikupljaš i podsjećaš nas na njih – kao i na ovaj na koji sam gotovo zaboravio a kojeg iskreno želim živjeti, biti dio tog predivnog zapisa..... Otvoren si za sreću svoje obitelji, za sreću svojih znanaca i prijatelja. Oni trebaju tebe, tvoju dobrotu, tvoj osmijeh, tvoje srce. Ako si sebičnjak i misliš jedino na sebe, zapravo si suvišan i samo na teret drugima, a možda i sebi samomu. Nemoguće je da sebičnjak bude sretan. /Phil Bosmans/ /hvala Mirjam/ Khevenhiller (mojoj majci) Nigdar ni tak bilo da ni nekak bilo. pak ni vezda ne bu da nam nekak ne bu. Kajti: kak bi bilo da ne bi nekak bilo, kaj je bilo, a je ne, kaj neje nikak bilo. Tak i vezda bude da nekak ne bude, kakti biti bude bilo da bi biti bilo. Ar nigdar ni bilo da ni nišće bilo, pak nigdar ni ne bu da niščega ne bu. kak je tak je, tak je navek bilo, kak bu tak bu, a bu vre nekak kak bu! Kajti nemre biti i nemre se zgoditi, da kmet ne bi trebal na tlaku hoditi. Nigdar još ni bilo, pak nigdar nemre biti, da kmet neje moral na vojščinu iti. Kajgod kadgod bilo, opet je tak bilo, kak je bilo, tak je i tak bude bilo. Kak je navek bilo, navek tak mora biti, da muž mora iti festunge graditi, bedeme kopati i morta nositi, z repom podvinutim kakti kusa biti. Kmet nezna zakaj tak baš mora biti da su kmeti gladni, a tabornjiki siti. Ar nigdar ni tak bilo da ni nam tak bilo, pak nigdar ni ne bu da kmet gladen ne bu, kajti nigdar ne bu na zemlji ni na nebu, pri koncu pak Turčin potukel nas se bu. A kmetu je se jeno jel krepa totu, tam il v katedrale v Zagrebu, gde drugog spomenka na grebu mu ne bu neg pesji brabonjek na bogečkem grebu. ( Miroslav Krleža ) ..... i... meni..... |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||