smotani

nedjelja, 31.07.2011.

U inat svemu... sa osmijehom :)

Tjedni mi nekako brzo prolaze.... tek tu primjećujem da sam rjeđe prepušten svojim uživancijama...ali, ipak, ne dam se... koliko malo, ali svaki dan virnem makar malo u carstvo pisane riječi dragih prijatelja ... a sam... toliko toga bi podijelio s vama – ali, nekako, malo je vremena... no, kako stvari stoje.... od sredine listopada, s jeseni.... bit će lakše... U ovom su se tjednu ispreplela svakakva čuda oko mene... a ona najupečatljivija još uvijek su na površini i moram ih izbaciti van... ne želim da mi kvare raspoloženje.... Naravno, uvijek prvo dobre vijesti... moj gospon Kiro(praktičar) lagano ali sigurno od mene radi drugog čovjeka... i sam ne vjerujem da nema glavobolje (u inat stresovima i pritisku kojem sam izložen), ne vjerujem da nogu tek povremeno osjetim kao dio tijela a ne kao nešto što me sputava i ograničava, da osmijeh – koji neminovno ovakvim stanjem dolazi, ni u najdramatičnijim trenucima ne silazi s lica – jer on uvijek ima razloga za biti.... pa ni kada su mami i meni objavili da će nam za četvrtinu smanjiti plaću.... pogledali smo se i konstatirali ...“ma super – bitno je da imamo di raditi, da nas ima ko cijediti, da imamo kome služiti..a plaća... ona je u današnjem društvu, sama po sebi, Bingo“ .. kako god.... osjećam se ko neki klinac koji iz dana u dan smišlja novu nepodopštinu.. a što li će biti kad prođem cijeli tretman....? jedino, premalo mi vremena za izvedbe mojih nepodopština... no izvedbe poput slaloma do posla postale su mi svakodnevna izvedba... krenem ja na posao... kad...hop.... obavezan smjer...desno... a ja bi ravno.... Primijetio sam prethodna dva tri dana da se Slavonska, u smjeru zapada, proširuje...ali, nikakve naznake nije bilo da će mi osakatiti moje raskršće.... c c c .... okolo, naokolo..... pa kasni Smoto na posao.... iako, iskreno, ni danas kada sam prolazio i okolnim putem išao doma, nisam shvatio zašto je raskršće osakaćeno – na njemu se ništa ne radi ...ali, dobro.... motaju me svi .... pa i novi službeni mobitel ( baš se pitam kako mi tu napravu nisu uzeli kao četvrtinu plaće...a vraćo sam ga..) koji me podsjetio kad sam dobio ovaj s kojim se nikako oprostiti ... rastajem se od cigle koju nisam mogao ni otvoriti za staviti karticu...a sastajem se sa novim...kojeg ne smijem ni pipnuti a već je na internetu....nisam ja za tu tehniku..... kad su me pitali koji tip želim, uz neuspješan povrat te naprave molio sam neki najjednostavniji a dobio malog svemirca kojem ne znam ni isključiti sve što mi ne treba....i zalud informacija da imam 2GB na netu kad sam ja nisam za te male pimplave stvari koje rade na pomisao.... nešto sam prtljo po njemu kad je zvonio i, ne htijući a još manje znajući, odbio stranku koja me u tom trenutku zvala i poslao poruku – „nazvat ću vas kad budem u mogućnosti“ ... nisam ni znal da mi je mob tak pristojan....no ipak, naučio sam se javiti na njega... Od svih dramatičnih vijesti vezanih uz posao ostaje ona pozitiva – posla ima, doduše manje vrednovanog ali, ima ga... i sa osmijehom se spremamo na jedan tulum za pamćenje – tulum rastanka i oproštaja sa dugogodišnjim kolegicama i kolegama – neki će u mirovinu, neki na burzu a neki će ostati na poslu pod uvjetima koje možda ne žele..ali, za prvu ruku – daj kaj daš....dogovor je načelni pao – bit će to kad uhvatim koji dan godišnjeg – naravno, naravno da su mi ga pomakli i da nejdem za tjedan dana – ali, bum.... za dva .... nada umire posljednja.... U petak, opijen svim i svačim, a najviše svojim dobrim stanjem, pobjego na ranč.... Naravno da sam ga, odmah po dolasku, obišao.... bit će posla, bit će – mahune su „poludile“, paradajzeki za njima...a ne kasne ni tikvice..... grašak koji sam, eksperimentalno posadio treći put –niknuo je – baš me zanima kakav bude...ako bude.... No ljepota mojih ružica i dalje me opija.. .i ne samo mene svaki me put dočekaju na nekom novom mjestu, propnu se malo više i lagano „popunjavaju“ moju boltu.... čak me i moja blu mun počastila novim pupom.... ali uz njihovu ljepotu svjedočio sam i buđenju gerbera..... uz male radove u vrtu – berbe i pljevljenje oko radića nakrco sam se paprikama (ne, ne svojima već kupljenima usput od drage obitelji koja se bavi poljoprivredom) koje mi je lakše spremiti na ranču nego doma ( naravno, tamo imam vremena ) ...speko ih i spremio za zimu... mahune sam, još ovu berbu, blanširo i spremio u led...a, slijedeće ću, naravno, kiseliti danas sam, za iskupljenje što sam u petak zaboravio svratiti kumici, spremio njene omiljene male paradajzeke i uz drage joj tikvice svratio pred zgradu kad sam stigao čekala me na pločniku i začuđeno gledala (poslije sam shvatio zašto)... stao sam, ugasio auto, malo smo porazgovarali i krećem ja doma.... palim auto...kad, maše ona meni.... otvorim vrata a mali stampedo ima nekaj za reć „kume.... pa auto ti zvuči kao sportski.. kaj si delal?“ „nisam niš – samo.... izgleda da je probio auspuh pa se čuje“... gleda me onim predivnim očima i tiho doda „znaš, idem ja sad...mislim da je pola Dugava na prozoru i gleda koja to krntija ruži pod njihovim prozorom....“ pogledao sam ju i uz veliki zagrljaj tiho šapnuo „gle, moja krntija je malo starija od tebe....pazi kakva buš ti u škodilakovim godinama“ polagano sam dodao gas i na jedvite jade krenuo.... a auto..a stvarno se čuje – no, i za to ima lijeka – barem meni...pojačam muziku...a ostali..oprostite – uskoro i škodilak ide na servis – do tada nas ....trpite

- 19:00 - Komentari (25) - Isprintaj - #