sjenovita strana mog uma

subota, 06.08.2011.

Post-morski memoari

Bila sam na moru desetak dana....gotovo odsječena od interneta. Slušala mrvicu drukčiju mjuzu, jela malo drukčiju hranu i osjetila mrvu drukčiju klimu. :))
Obožavam more...i točka.

Obožavam se voziti. Vožnja me tjera na razmišljanje, pokreće moj žrvanj. Čudna stvar...al stvarno se obožavam voziti, biločim i bilokuda, to mi je terapija od stresa. definitivno je. Mnogima je to mučno i dosadno, a ja se volim poput psa zavaliti i gledati u daljinu, prepustiti se i začas me evo u čarobnom svijetu ideja,čuđenja i napretka....napretka...zaista...
Čovjek je stvoren da bi stalno napredovao....a ljudi se vole praviti bedasti do samog kraja...pa se pitam hoće li se baš i praviti, do samoga kraja....ludi....toliko ljudi negira da postoji nešto veće od njih,da postoji povijest i prirodni zakoni, da je čovjek tu da bi težio napretku.
Ljudi se prave blesavi koliko god dugo mogu, to je nešto vrlo specifično za ljudsku vrstu.
Ne traže rješenje.

Definitivno bi mi trebao neki mini laptop, da ga mogu nositi sa sobom i recimo držat ga u đepu. Pogotovo dok se vozim. Čudno, al fakat....čim sjednem u kakvo vozilo, moje oči se napnu same od sebe, mozak proradi...zato mi tu pomogne mobitel, stalno zapisujem neke misli, dolaze mi na um neki uvodi, postovi mi se skiciraju u glavi, teme nižu. I kako da ja sad ispričam o čemu sam sve mislila zadnja 2 tjedna...?

Već sam kao dijete htjela biti psihijatar. Ali spoznah s godinama da psihijatrija nije ono što bi trebala biti. Voljela bi biti psihijatar, u nekom boljem svijetu. Ili živjeti u svijetu gdje neće biti potrebe za psihijatrom.
Sve se može riješiti dogovorom i iskrenim razgovorom. ali kao što nesporazumi nisu u svojoj biti nesporazumi već nehtjetrazumi....ljudi žele čim duže živjeti u prividima, ne rade na njima, guraju od sebe svakog tko im svjesno ili nesvjesno upućuje na promjenu. Pokušavaju zaustaviti ludi kotač karme, držat ga čim duže zaustavljenog. Ali kad tad se stvari počnu pokretati, najčešće zbog nekog uljeza, često u obliku djeteta koje sve razumije ili nešto slično tome...

Trudim se , koliko mogu, da na pitanja nađem odgovor iznutra. Ko mrav, svjesna svoje male veličine, svjesna sam i svoje uloge u tom velikom mravinjaku. Kao mrav skupljam odgovore, i iako svjesna da sam dio nečeg većeg, svjesna sam i da kao dio nečega moram doprinijeti nečemu, odraditi svoj dio koji mi je namijenjen.... Mnogi ljudi znaju tu priču o mravinjaku, ali se baš iz tog razloga ponašaju kao da se mogu opustiti da ih struja nosi. Socijalno zabušavanje,jel.(to je psih.termin ima ga u udžbeniku iz psih..za srednje škole; sjećam se sličice veslača maratona, u grupi je teško skužit tko se šverca, malo prečesto uzima break)
Dakle sama tražim svoje odgovore, trudim se ne zabušavati, ali ne samo zato što osjećam da nesmijem, nego zato što mi je život sam po sebi ovakav neizdrživ i besmislen.
Užasavaju me grupacije, ja glasam za pluralizam i u povezivanju putem pozitive....a ne putem....nekih zajedničkih predrasuda i nekih ograničavajućih interesa.
Tolerancija je ipak, govorim iz vlastitog iskustva, stvar svijesti i samokontrole. Nije lako biti indiferentan prema raznim deformacijama oko sebe, zaista nije...ali svijest pomaže. Tko je svjestan , taj zna da su loše misli u nama stalno, jer je priroda svijeta takva. Ili je na nama ili je pod nama. Sve to je ljudima srodno, ali čim čovjek odbije vidjeti da je sličan ostalima, prestaje njegova sposobnost da to razumije i isto tako kontrolira kod sebe.... To neko licemjerje oko nas...i posvuda.

Ali, situacija je, malo pomalo popravlja po tom pitanju, jer imam osjećaj da je ljudima već dosta tog smrada koji širi licemjerje...zažele se svježeg zraka...
Zajeb jest taj, da ljudi naviknu živjeti u smradu, stvaraju u smradu, pa se nakraju poistovjete s tim smradom....
Isto kao što sam ja tek što sam udahnula aerosol i miris borovine i bevande skužila kako ja zapravo dok sam u Zg udišem smog i automobilske pare svaki dan, i da mi je vjerojatno kičma spuštena, a dah plići. (evo dok ovo pišem u Zg sam)


Nadam se da sam ipak uspjela bar malo pomoći nekima s kojima sam u životu iskreno razgovarala. Čak mislim da nema druge svrhe u životu nego to. Da pomogneš nekome da otvori sebe.
Iskrenost je lijek za sve.
Jako mi je drago kad osjetim pravi kontakt sa nekim, a još više kad otkrijem nekog tko kontrustruktivno razmišlja, ali je pristisnut od strane nekog , nečeg, ili jednostavno, nije imao s kime podijeliti svoje misli.
Vidim što ga, ili ju pritišće, zato jer je i mene nešto pritiskalo...ali treba prevladat tu napetost i biti oštar u tome.
Izgovaranje istine pomaže....

Vidim da ima po blogu a i posvuda, političkih tema. Meni se baš iskreno .... što će reći Jadranka Kosor i di će toćati noge ovo ljeto.
Znam da je prljavština svuda oko nas, i voće je potrebno oprat prije jela, i misli su nam prljave. I tako dalje. To je tako. Dobro i zlo je oko nas, posvuda, jedno bez drugog nejde...tko tvrdi suprotno, taj ništa ne kuži.
Evo jedne lipe pjesme znakovitih stihova....podsjeća me na ovo ljeto...

Trag u pijesku

<	kolovoz, 2011					>
P	U	S	Č	P	S	N
1	2	3	4	5	6	7
8	9	10	11	12	13	14
15	16	17	18	19	20	21
22	23	24	25	26	27	28
29	30	31

Prosinac 2013 (2)
Veljača 2013 (1)
Siječanj 2013 (1)
Prosinac 2012 (4)
Studeni 2012 (2)
Listopad 2012 (5)
Rujan 2012 (4)
Kolovoz 2012 (2)
Srpanj 2012 (10)
Lipanj 2012 (1)
Svibanj 2012 (4)
Travanj 2012 (4)
Ožujak 2012 (10)
Veljača 2012 (1)
Siječanj 2012 (1)
Prosinac 2011 (1)
Studeni 2011 (2)
Listopad 2011 (3)
Rujan 2011 (3)
Kolovoz 2011 (2)
Srpanj 2011 (9)
Lipanj 2011 (7)
Svibanj 2011 (4)
Travanj 2011 (6)
Ožujak 2011 (4)
Veljača 2011 (4)
Siječanj 2011 (6)
Prosinac 2010 (4)
Studeni 2010 (6)
Listopad 2010 (4)
Rujan 2010 (4)
Kolovoz 2010 (6)
Srpanj 2010 (10)
Lipanj 2010 (15)
Svibanj 2010 (13)
Travanj 2010 (5)
Ožujak 2010 (10)