sjenovita strana mog uma

ponedjeljak, 16.08.2010.

Zakržljala sam. Možda me samo hvata samoprijezir, kojem ne mogu otkriti uzrok, ali osjećam da ima veze baš sa blogom. Možda je došao trenutak kad mi počinje smetati moja prevelika iskrenost. Jeli se isplati biti iskren danas? U ponekim kulturama i manjim sredinama se drži da je to grijeh, oholost kojim dovodiš u opasnost svoje bližnje i opstanak familije.

Svjesna sam da moje misli i moja iskrenost vrlo često znaju zvučati kao vapaji i kao mladenački i kao zanesenjački...i često puta se udaljim sa zemlje i približavam nekim čudnim sferama, ali te sfere su ipak ljudske i svakome (ajde ne baš svakome) poznate...kužite. Ovo je mjesto gdje uranjam u to nešto, međupolje između sna i jave, i gdje mogu sagledati stvari sa jedinstvene točke.
Zapravo, većina misli i utisaka se 'kristalizira' tijekom dana...u raznim situacijama...cijeli dan.

Stvarno bi rado da se mogu distancirati i zauzeti poziciju koja će biti nepristranija, i onako više cool, kada pišem o svemu tome, ali to je vjerojatno nemoguće,još nisam oguglala na to do prihvatljive mjere. Gledati na to s cool stajališta bi za mene bio pokušaj zavaravanja, ili bi značilo da me te neobične pojave u društvu ne živciraju, ne smetaju toliko, nebi bilo ni potrebe za analizom. Ali kad gledam neke ljude i njihove načine ophođenja, odbijanje iskazivanja tolerancije, manjak samokontrole izlijevanja nadrkanosti....ponekad se osjetim jebeno superiorna njima, i osjećam da mi je dužnost da takve ljude stavim na stup srama gdje im je i mjesto. Često se uplićem gdje mi nije mjesto, imam potrebu pomoći svakome kome je potrebno, i volim imati iluziju da mogu raskrinkati nečiju prgavost i zloću i staviti ih tamo gdje pripadaju...na hrpu....ali na kraju se to svede na potrebu, neodoljivu želju da te ljude samo prebijem , ništa više. Al zašto da moji živci stradaju? Kaj se tu ionako može. Najčešće i ne napravim ništa...ne mogu ni da zastajkujem na svakog psa koji laje i da lajem na njega, kad ga vjerojatno u lajanju ne mogu nadmašiti. Ponekad je bolje pustiti da laje...a i kažem, određena doza dobrog humora zna bit jača i od šake i groma.

Ovaj blog.. je ispada bojno polje. Ali ne drugih blogera, već moje.
Stalno se borim protiv destruktivnog nagona da nešto ograničim, učinim jasnim i isključivo nekakvim, konačnim, da saberem nešto...jer sam nestrpljiva, imam duge repove starih priča, i dovršenih i nedovršenih, koje želim odrezati, stvari koje trebam ostaviti da leže mirno zakopane, stalno se trudim doseći dovoljno svijesti da se konačno pozdravim sa starim duhovima, da se odmaknem od njih, da skinem govno s cipele. Nestrpljiva sam, stvari ne dolaze preko noći, hvala bogu da je tako, ali s druge strane je to i problem...
Al kad bi doista voljela iskoristiti to što opažam i shvaćam.

Nedavno...zapravo prije 6 mjeseci me jedan prijatelj (koji isto nezna koristit svoju pamet) dok smo pričali pitao pomalo histerično- kad ćeš ti konačno počet koristit tu svoju pamet i to kaj imaš? ? Zaboravila sam mu uzvratit isto, jer njega to isto ide. Mogao je to biti za nekog 'AHAmoment', kak bi rekla Oprah, ko je pametan, al za mene ne.
Dapače, ja stalno imam AHA momente, ali je potrebno neobično puno ponavljanja da mi neke stvari sjednu... Ja kao da obožavam ponavljati neke iste greške, ignorirat stvari nadajuć se da će tako nestat ili SMANJIT ili jednostavno stavim malo šlaga i maslaca gore i uljepšam. Ponekad pokušam pretvoriti u umjetnost, što bii moglo dovesti do toga da mi se ta stanja počnu SVIDJATI... Ako ne napravim nešto od toga, ostaju vrlo ružne rane. Koje bi valjda trebale poslužit nečemu. Valjda kako izdržat samoću. SAMOĆA je subjektivan doživljaj. Tetovirati.
A opet, možda je moj problem što znam stvari gledati crno-bijelo...ali ponekad i ne. Evo npr.ovog svog prijatelja sam odbijala gledat crno bijelo, njegovo ponašanje pripisivat isključivo crnom ili bijelom. Pitam se koji je pravi razlog za to? Možda je meni tako odgovaralo tada. Da zažmirim na jedno oko. Čak i onu večer sam to napravila, pravila sam se da ne vidim i da ne kužim. Sve dok tu večer nije nasrnuo na mene. I od tad ne pričamo, mada cijelu stvar uopće nisam analizirala od tad, nisam ništa proglasila konačnim i crnim ili bijelim.. Ali sve ovo me nije iznenadilo previše. To je stara rana koja više ne boli. Trebalo se kad tad nešto slično dogoditi... Ne želim reći da tom tipu nije stalo do mene, ali izgleda da je on pokušao uzet od mene što je htio, i ja sam na neki svoj način uzela od njega što je meni trebalo.. Zapravo, sve do tad mu nisam vjerovala da je zaljubljen u mene. Mislila sam da je pobrkao neke stvari, da je nezreo ili nedlučan, možda samo ipak ne želi izgubit frendicu iz osnovne škole,s kojom je mogao iskreno popričat o svemu, koja ga nije bijelo gledala i čudila se na njegove često crne poglede na svijet, koji su doduše inducirali njegov razvoj u umjetnika koji bi slobodno mogao pregaziti po talentu i 'velikog' Štulića..

<	kolovoz, 2010					>
P	U	S	Č	P	S	N
						1
2	3	4	5	6	7	8
9	10	11	12	13	14	15
16	17	18	19	20	21	22
23	24	25	26	27	28	29
30	31

Prosinac 2013 (2)
Veljača 2013 (1)
Siječanj 2013 (1)
Prosinac 2012 (4)
Studeni 2012 (2)
Listopad 2012 (5)
Rujan 2012 (4)
Kolovoz 2012 (2)
Srpanj 2012 (10)
Lipanj 2012 (1)
Svibanj 2012 (4)
Travanj 2012 (4)
Ožujak 2012 (10)
Veljača 2012 (1)
Siječanj 2012 (1)
Prosinac 2011 (1)
Studeni 2011 (2)
Listopad 2011 (3)
Rujan 2011 (3)
Kolovoz 2011 (2)
Srpanj 2011 (9)
Lipanj 2011 (7)
Svibanj 2011 (4)
Travanj 2011 (6)
Ožujak 2011 (4)
Veljača 2011 (4)
Siječanj 2011 (6)
Prosinac 2010 (4)
Studeni 2010 (6)
Listopad 2010 (4)
Rujan 2010 (4)
Kolovoz 2010 (6)
Srpanj 2010 (10)
Lipanj 2010 (15)
Svibanj 2010 (13)
Travanj 2010 (5)
Ožujak 2010 (10)