| < | ožujak, 2007 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | |||
| 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 |
| 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 |
| 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 |
| 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | 31 | |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
B.L.O.G
Jutro je curilo tempom uobičajenim za nezaposlenu i neostvarenu osobu koja glumi da se trudi. Žabokrečina. Pokušala sam se razveseliti svađom sa čovjekom koji je uvjek kriv za sve (osim kada je zaista kriv, tad su krivi drugi). No, izgubila sam meč nokautom u trećoj rundi. Kivna, jalna i natečena od uzaludno prolivenih suza očajnica, zgrabila sam neseser i vreću za spavanje, mahnito izjurila iz stana i pozvala lift. Bježim! Na vrhu oblakodera planiram provesti ostatak dana i ostatak života ako treba! Sve-dok-god se ne sredim. Umjesto toga, završila sam na petnaestom katu, isped vrata na kojima je pisalo "pokucaj, otvorit će ti se!" Pokucala sam. Vrata je otvorio Jura, markantan, naoko tvrd starac, osebujna životopisa i brutalno-iskrenog izričaja. "Zdravo" rekla sam a on me pustio u stan, bez riječi. Ostala sam par sati, izgubila četiri partije šaha zaredom i, iako je prerano, popila dvije šljivovice. Domaće. Pogledom mutnim od kratkovidnosti pojačane suzama i začinjene alkoholom, gledala sam naoblaku što dolazi sa sjevera. Krajnje zlokoban prizor. "Crno nam se piše" reče Jura, kao da mi je pročitao misli. Njegove su me riječi podsjetile na jedan refren i prošlo svršeno vrijeme. "Hvala na svemu. Ja sad odoh." kažem. "Bog s tobom, mala." pozdravi i zalupi vratima. Haustor. Portun. Dizalo. Lift. Šasija. Giht. Tramvaj. Bus. Proso. KusKus. Top. Plotun. Podne. Grad. Ah taj grad. Žamor i vreva i proljetne kolekcije i tamna stakla i ispijanje kava na zubatom suncu. Progresija od kratke crne, preko malog makijata, velike s mlijekom, pa sve do bijele (plus smeđi šećer i čaša vode), dovodi me do, već opjevanih i oplakanih želučanih senzacija. Močvarni mulj i kreket žaba. Opet žabokrečina. Skrivam se u decentno uređenom klozetu, četkicom ribam naslage kofeina i nikotina, promatram smeđe podočnjake, zatim ih kamufliram. Nekad su bili plavi. Nekad je i nebo bilo plavo. Sad je sivo, pada kiša, a od ledenog propuha mi mrznu uši i zebu koljena. Vjetar raznosi kese, plastične čaše, opuške i pomno fiksirane frizure. Žena u baloneru ubrzanim koracima traži zaklon, muškarac pogledava na sat, djevojke u hulahopkama cvokoću i hihoću, zvone mobiteli, biciklist sa slušalicama, pas na uzici, semafor, vozači, pješaci, zebra, gužva, kišobrani, cipele, čizme, beton. Beton posut ispljunutim žvakama. Sivi svemir. Nakon lansiranja u cementnu orbitu, usljedila je praznina. Na pameti mi je ostala jedino- hrana. Hrana. Betonara nudi jeftino zadovoljenje iz dubokog smrzavanja, umočenog u duboko ulje, i, iako mi je i grlo duboko a misli još i dublje, od same pomisli na litre uzavrele maščobe što cvrči iz rostfraj kazana, izgubila sam apetit i osjetila umor. Brzo se umaram. Nemam kondicije. U lošoj formi sam, a nastavak znam da znaš. Prošetaj. |
|
Da, sunčan je dan (bio). Jako sunčan. Slušam pjegice kako niču i suvšne grame kako se tope, dok pedaliram drndavim makadamom sportsko rekreativnog centra "Nasip". Nesposobna da zadržim putanju, pokušavam zadržati barem dostojanstvo bodreći se sloganima sa kokakola reklama; "jebo utabane staze bejbe! budi svoja!" Vrludam lijevo-desno, skupa sa svojim mislima; vozim off-road i pravim se da ne primjećujem bauštelce koji mi dobacuju prostote. Znojne fleke sve su veće, džogeri me prestižu, prgavi dječaci prezirno zaobilaze, a starci, poslagani po osunčanim klupicama ko pivske flaše na šanku, poklone mi pokoji krezubi osmjeh. Puf-pant. "Siki, traži kafu! Njuši!" dovikujem svom dugouhom prijatelju, već vidno opaljena sunčevim zrakama i željna konzumacije. Ičega! igdje! Samo da sjednem na nešto šire od sica (i možda riješim sudoku). On, sitna točka u daljini, podiže glavu i u nevjerici me gleda, očito nenaviknut na tako sporu rekreciju. "Siki! Ljubavi, doooođi...ne ostavljaj me!" cvilim. Paradnim kasom on se vraća, a kitnjasta se repina viori ko zastava. Dođe, lizne mi gležanj. Dobro je. Užarenih obraza i mokrih leđa, u ritmu aritmije, ja i moj neumorni dugouhi prijatelj završili smo u jednom od onih "ajme brale ludilo san" kafića izraslih pokraj studentskog doma, di tuli Điboni i reve Karan (u guzicu), sve skupa pojačano ko da smo nagluhi, brale. Skrivena iza sunčanih cvika i dnevne novine, gledala sam kako se prolaznici spotiču na moj novi crno bijeli bajk. Moje čedo. Ostavila sam ga nasred pješačkog puteljka, tako da ga svi moraju zaobić i naravno, primjetit. Zatim im pogled padne na dugoušnog što prokomentiraju, mahom onim odbojnim nazalnim tonom, riječima "Gleee, kak je zgoodniiii...". Jeste brate. Pravi vitez. |
"Izem vam industriju a gradnju još i više! Ja odlazim!" zavikah revoltirano, a kroz izmaglicu se probiše zrake sunca uz polifoni pjev anđela. Nadahnuta rajskim obasjanjem, upitala sam se slijedeće: kako to da stalno negdje odlazim, gibam, idem, kidam, bjažim, letim ili hitam? Još važnije, kamo? |
|
Dvolično i ktomu amatersko laskanje mladih, nadobudnih i urbanih danguba ugnjavilo me do žgaravice, pa sam ih lijepo i pristojno poslala u neku stvar, pojela kockicu ušećerenog đumbira za snagu i otišla. Leteći ćilim bio je rasprostrt odmah iza ugla. Srećom, nitko ga nije opazio. (Danas su ljudi stvarno neobazrivi.) "Mašala!" uskliknula sam diveći se orijentalnoj ornamentici i presijavanju zlaćanog pletiva što mi se topilo pod prstima. Radosna poput psa, naskočila sam na središnju šaru i otišla letjeti po modrom nebu iznad Zagreba. Žeđam za nepresušnim izvorom života. Žeđ je moja golema. Nebeske te ravnice previše su me podsjećale na retardirano čedo Dalmacije i Slavonije, te sam odlučila aterirati u, meni dotad nepoznat kraj- Donju Lamicu. Ispred obiteljske kuće na broju dvadeset, stajala je domaćica. Žena u šlafroku cvjetnog uzorka, ruku skrštenih na ocvalom poprsju. "Gospođo?" Nije me čula. Zurila je u humusom prekriveno tlo. Doimala se utopljenom u čamotinju onih godina, o kojima se još ne usudim aktivno razmišljati, iako bih možda trebala. "Gospođo?" Podigla je glavu. "Dobar dan. Tražim nepresušan izvor života. Ima li čega sličnog tu negdje u blizini?" "jao jao" zahihotala se, posramljena ko šiparica "jao, ja vam takve stvari neznam. Pričekajte, pitat ću sina, on je mlad". Zazvala je muško ime, a iza iskukičane zavjese provirila je ćelava glava. "Šta je?" "Evo, gospodična pita za izvor..." Ćelava glava rezignirano je dobacila; "Probaj tamo!" a za njom je ruka pokazala jugoistok. Na obzoru je pisalo "Industrogradnja". |
|
Misli o proljeću uskoro su zaklonili crni oblaci samosažaljenja i grizodušja. Dok su moje preuranjene bore otkrivale čemer, kontemplirala sam o vlastitom izgubitku i nesretnoj sudbini. Iz oblaka je nedugo zatim počelo rominjati, kišne kapi su se slijevale niz moje obraze a uskoro je lijevalo ko iz kabla. Kako nisam imala adekvatno pokrivalo, sklonila sam se pod sigurno okrilje limenog krova tramvajske stanice i hipnotizirala se gledanjem u koncentrične krugove na asfaltu. Kad se vlaga probila kroz moje šuplje đonove i namočila čarapice poderane na peti, odlučila sam promijeniti nešto u svom životu, za početak čarape. Iz izloga broj dva odabrala sam prugaste štucne, zelenu potkošulju i radnički kombinezon od modrog kepera. Na kapu sam nataknula bedž, na prsa broš. Oko vrata sam svezala ručno iscrtanu maramu, a gola ramena prekrila pletenim bolerom. Lakirane šampanj štikle, bile su očita solucija. Iako odjeća ne čini čovjeka, mene čini sretnom, barem samo na čas. Požutjelim kažiprstom pritisnula sam botun "shuffle" na lijevoj sljepoočnici i pustila da me kompilacija vlastitog karaktera iznenadi nekim novim hitom. Rez. Cupkam nasred prosunčanog trga i euforično ćaskam sa nekolicinom vršnjaka, vidno šarmiranih mojom vrckastom pojavom. Kako je divno biti nestabilna osoba! |
|
Noć je. Behar je probeharao a zrakom se širi jebozov. "idealna večer da obrnem kintu!" zaključila sam. Mačka već danima nije jela, a ni sama već dugo nisam ništa prezalogajila, u ovom i ONOM smislu. Nasprejala sam šarafe antioksidativnim sredstvom, zalijepila zube dentaxom, namazala usne karminom boje fuksije, zgužvala kosu, natapirala šiške i utegla se u bijeli body. U bijelom izgledam svježije. Napaljena vlastitim odrazom u zrcalu, iskoračila sam u topli mrak, pazeći pritom da se kuckanje štikli čuje što jače, tek toliko da uznemirim psihoznu susjedu jer znam da me promatra. Da, ohola sam, priznajem, al ko je jebe. Prljavi pohotni pogledi počeli su se lijepiti za moje atraktivne obline već u smrdljivom autobusu. Neka, pomislih, neka i njima, prigradskim parazitima, malo radosti. Ubrzo mi je dosadilo pa sam dignula ruke, zamahnula mlohavim nadlakticama i naglas se smijala gladnoj masi što se ekstatično razlijevala pod dejstvom mog potpazušnog vonja, sve dok ih vozač, i sam omamljen, nije okrutno poizbacivao na zadnjoj stanici. Importane. Blještavila velegrada uvijek me ostave bez daha. Dok sam se pribirala, naslonjena na željeznu ogradu, prišao mi je neugledni gnjus, bazdeći na fekalije i ćevape s lukom. "Oš pit ša?". Načas mi se učinilo da me upitao "Oš pištolj?" što bi svakako bio poželjno. Prepoželjno, zato sam i posumnjala, digla obrvu i upitala; "Molim?" . "Oš popit?" prohroptao mi je u uho, a od njegova zadaha bih sigurno povratila, da sam imala što. "Neću", rekla sam, "al moš mi kupit sladoled u mekdonaldsu, recimo". "Oš se jebat?". "Ne, samo ću lizat." Dok je sporo crkavao u lokvi vlastite krvi i crnini koturaške ulice, pomno sam grebala ostatke karamel preljeva sa rubova plastične čašice, gledala bistro nebo i razmišljala o proljeću. |
Nad našu jazbinu nadvili su se tmurni oblaci. Kiša rominja, gromovi grme, kiša curi, a mi sjedimo i pokušavamo se prisjetit da smo sretni. Stavila sam točku, otišla istisnuti par mitisera, počupati neposlušne obrve i još se par časova promatrati u zrcalo sa zaključkom kako je bilo i boljih dana, srećo. Jes šefe, vidilo se. |