Da, sunčan je dan (bio). Jako sunčan.
Slušam pjegice kako niču i suvšne grame kako se tope, dok pedaliram drndavim makadamom sportsko rekreativnog centra "Nasip". Nesposobna da zadržim putanju, pokušavam zadržati barem dostojanstvo bodreći se sloganima sa kokakola reklama;
"jebo utabane staze bejbe! budi svoja!"
Vrludam lijevo-desno, skupa sa svojim mislima; vozim off-road i pravim se da ne primjećujem bauštelce koji mi dobacuju prostote.
Znojne fleke sve su veće, džogeri me prestižu, prgavi dječaci prezirno zaobilaze, a starci, poslagani po osunčanim klupicama ko pivske flaše na šanku, poklone mi pokoji krezubi osmjeh. Puf-pant.
"Siki, traži kafu! Njuši!" dovikujem svom dugouhom prijatelju, već vidno opaljena sunčevim zrakama i željna konzumacije. Ičega! igdje! Samo da sjednem na nešto šire od sica (i možda riješim sudoku).
On, sitna točka u daljini, podiže glavu i u nevjerici me gleda, očito nenaviknut na tako sporu rekreciju.
"Siki! Ljubavi, doooođi...ne ostavljaj me!" cvilim.
Paradnim kasom on se vraća, a kitnjasta se repina viori ko zastava. Dođe, lizne mi gležanj.
Dobro je.
Užarenih obraza i mokrih leđa, u ritmu aritmije, ja i moj neumorni dugouhi prijatelj završili smo u jednom od onih "ajme brale ludilo san" kafića izraslih pokraj studentskog doma, di tuli Điboni i reve Karan (u guzicu), sve skupa pojačano ko da smo nagluhi, brale. Skrivena iza sunčanih cvika i dnevne novine, gledala sam kako se prolaznici spotiču na moj novi crno bijeli bajk. Moje čedo. Ostavila sam ga nasred pješačkog puteljka, tako da ga svi moraju zaobić i naravno, primjetit. Zatim im pogled padne na dugoušnog što prokomentiraju, mahom onim odbojnim nazalnim tonom, riječima "Gleee, kak je zgoodniiii...".
Jeste brate.
Pravi vitez.
Post je objavljen 25.03.2007. u 00:31 sati.