| < | ožujak, 2007 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | |||
| 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 |
| 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 |
| 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 |
| 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | 31 | |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
B.L.O.G
|
Da, sunčan je dan (bio). Jako sunčan. Slušam pjegice kako niču i suvšne grame kako se tope, dok pedaliram drndavim makadamom sportsko rekreativnog centra "Nasip". Nesposobna da zadržim putanju, pokušavam zadržati barem dostojanstvo bodreći se sloganima sa kokakola reklama; "jebo utabane staze bejbe! budi svoja!" Vrludam lijevo-desno, skupa sa svojim mislima; vozim off-road i pravim se da ne primjećujem bauštelce koji mi dobacuju prostote. Znojne fleke sve su veće, džogeri me prestižu, prgavi dječaci prezirno zaobilaze, a starci, poslagani po osunčanim klupicama ko pivske flaše na šanku, poklone mi pokoji krezubi osmjeh. Puf-pant. "Siki, traži kafu! Njuši!" dovikujem svom dugouhom prijatelju, već vidno opaljena sunčevim zrakama i željna konzumacije. Ičega! igdje! Samo da sjednem na nešto šire od sica (i možda riješim sudoku). On, sitna točka u daljini, podiže glavu i u nevjerici me gleda, očito nenaviknut na tako sporu rekreciju. "Siki! Ljubavi, doooođi...ne ostavljaj me!" cvilim. Paradnim kasom on se vraća, a kitnjasta se repina viori ko zastava. Dođe, lizne mi gležanj. Dobro je. Užarenih obraza i mokrih leđa, u ritmu aritmije, ja i moj neumorni dugouhi prijatelj završili smo u jednom od onih "ajme brale ludilo san" kafića izraslih pokraj studentskog doma, di tuli Điboni i reve Karan (u guzicu), sve skupa pojačano ko da smo nagluhi, brale. Skrivena iza sunčanih cvika i dnevne novine, gledala sam kako se prolaznici spotiču na moj novi crno bijeli bajk. Moje čedo. Ostavila sam ga nasred pješačkog puteljka, tako da ga svi moraju zaobić i naravno, primjetit. Zatim im pogled padne na dugoušnog što prokomentiraju, mahom onim odbojnim nazalnim tonom, riječima "Gleee, kak je zgoodniiii...". Jeste brate. Pravi vitez. |