| < | veljača, 2007 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | |||
| 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 |
| 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 |
| 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 |
| 26 | 27 | 28 | ||||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
B.L.O.G
|
Otkad je wc obogaćen zvukom suptilnijim od bućkanja brabonjaka u plićak ili piškanja u morzovim kodovima, sjedenje na školjci postalo je sasma dugačije iskustvo. Tuširanja da ne spominjem. Nađem se tako u situaciji koju sam donedavno prezirala, a to je trosatno grijanje školjkce i iščitavanje kojekakvih pismenih sadržaja, ovisno o težini probavnih smetnji i količini vremena na raspolaganju. Shvaćam muškarce koji su mahom oduševljeni sjedenjem na zahodu, jer pišaju stojećki pa im je sjedenje neviđeni užitak, al žene, žene sjede na zahodu minimalno četiri puta dnevno, pa nema potrebe za teatraliziranjem. Moram se prisjetit svoje nekadašnje cimerice što bi ujutro imala rutinizirano "čekanje sranja". To izgleda ovako; ustane, skuha kafu, srkne guc, pripali cigaru, sjedne na fotelju i čeka zov prirode. To se u psihologiji zove analna faza ili kako? Nikad nisam shvatila čemu tolika drama. Neke stvari jednostavno ne treba forsirati. Drugi kontingent stanovništva kojeg nikako nisam shvaćala jest onaj "fetišoidni", što u zahodu ima minijaturnu knjižnicu. Sama spadam u one što i najveću nuždu riješi "dok si reko keks". U takozvane "kwik-dump"-ere. Uđem, obavim, pobrišem, povučem, početkam ako triba, i odem. To je to. To je bilo to, boljerečeno. Jučer sam dovršila epizodu Alan Forda zvanu "stranka pijančevanja", danima prije toga sam se bogatila sitnim mudrostima o životu i ljubavi iz kolekcije "snoopy", jutros sam pročitala zapanjujući članak o bengalskim sijamskim blizancima, a maloprije se uhvatila kako surfam, dapače čituckam welness članak "kako se prestati ljutiti". Da, vremena se mijenjaju. |
Bio je taj jedan- On. Sviđao mi se. Gledala sam ga kad on mene nije, promakala dnevne uloške i ginula za njim. Često Stanovao je deset tramvajskih stanica južno od mene. Namjerno kažem stanovao, jer živio je negdje drugo. Živio je u mom srcu. Nije bio tužan, kako obično bivaju, ni skršen, ni tup, ni onemoćao, ni blijed ni iscrpljen. Najbolje nije bilo iza njega. Nije grizao nokte, nije bio epileptičan, ni nervozan, nije bio čak ni ozbiljan. "Štajaznam, radostan sam!" kazao bi kad bih ga pitala zašto se toliko smješka. "Kako je tomu tako?", pitam. Nikad mi nije odgovorio. Ostao bi miran. Svemirac. A i lijep je bio. Pravo je lijep bio, da. (ali ne previše) I zgodan isto. Kad bih se našla pored njega, hineći da ga slušam, obezglavila bi, gubila beton pod cipelama, parket pod papučama, i zaneseno propadala kroz spiralu vremena. Često sam zamišljala kako se danima ljubimo ispod pozlaćenog jorgana sa Klimtove slike, kako nam se jezici upliću ko gliste, a tijela spajaju ko glinamol. Nisam mu stigla iznijeti svoj slučaj, niti ga naglo zaskočiti iz žbunja. Nisam, jer bojala sam se. Bojala sam se da će me raniti. Iz prekrasnih mu usta najčešće je visjela ukišeljena i smežurana cigareta, a ako ne to, onda čačkalica kojom je iščeprkavao ostatke hrane iz šuplje petice. Strahovala sam da ću se spržiti na čik ili nabosti na šiljak. Bojala sam se da će me raniti, da. Ustrašenost je jalova strategija, ali strpljenje nije! Stoga sam čekala. Mirnije od kamena, ustrajnije od Penelope, a sad žalim. Često sam zamišljala kako ležim u njegovom naručju, kako držim desno uho na njegovom srcu, kako slušam aritmične otkucaje i škripanje zglobova. On bi tad pustio cd sa zvukovima prirode, namjestio ga na track6 ("tropical rain"), jer je vani prekrasno vrijeme, a poželjeli smo da je barem kiša, pa da se možemo čitav dan maziti u krevetu. On me češka po glavi i priča mi o svojom prošlom životu, onom prije mene. Priča mi o kurvama koje je volio i koje su ga izgubile, o lutanjima i traženjima, o snovima i maštanjima. Priča mi o sebi, i meni i svemu. Te noći bio je mrak, a mi smo ležali zajedno, jedno uz drugo, zgrijani poliesterskim poplunom i jačinom naše ljubavi. Nisam čula ni kišu ni cvrkut jer je hrkao kao agregat. Prekrasan je, pomislila sam, ne gubivši povjerenje u vlastitu intuiciju. Ugurala sam vatu u uši, i pokušala otpočinuti na njegovim muževnim plećima (umjereno dlakavim). Nije mi pošlo za rukom, ali njemu jest, dolslovno, jer brutalno me izudarao u seriji prekrasno neartikuliranih pokreta, umalo mi trajno promijenivši lični opis. Prešla sam preko toga, lagano poput povjetarca, jer znam da nije bilo namjerno. On je bio tako senzibilno biće. Puno ljubavi. Dok sam ležala te mračne noći, modra od nježnosti i zgnječena njegovom prekrasnom obamrlom mišićnom masom, osjećala sam se poput plahe srnice. Kao da me u zagrljaj stisnula neka moćna sila, presnažna da joj se oduprem, ovakva fragilna. Kao da me stišće piton uz zvuke prašumskog pljuska, obješene lijane i endemičnu paprat. Tih par trenutaka između posljednjeg izdaha i gušenja bilo je najintenzivnije iskustvo koje sam ikad doživjela. I posljednje, ispostavit će se. Nakon što sam odgledala svoj život, i zamalo umrla od dosade, pred očima su mi, brzo ko na uvodnoj špici Supermena, proletjele sve zvijezde nebeskog svoda; blještave repatice, šljašteće vodilje, užarene padalice, crvene petokrake, one sjajne, plastične, one posrnule i ugasle, sve srebrne staze i putevi, sva svjetlucava prašina, svi meteori, planeti, asteroidi, steroidi, eroidi, vidi, idi, i... Onda sam umrla. Umrla od ljubavi. |
|
Zviždući "neobičan dan", uparkirala sam ranjeni auto i čučnula da procijenim štetu. Neprocijenjivo! zaključila sam. Čujem li ja to savjesti trube? Mala, okani se ćorava posla? Mala, natakni se na športsko rekreativni falusni sic (majku mu njegovu neudobnu) i pedaliraj uzduž i poprijeko gradskih avenija i mostovima? ko torpedo? ko lahor? a? |
|
Nestrpljivo iščekujujući sprovođenje audio kabela u zvučnik nasuprot pisoara i manično grickajući masne krekere, plivam u moru recentnih video zapisa. Michael je pao i preživio, a ja za to saznajem par dana docnije jer neam televizor. Sve u svoje vrijeme, mislim, dok mi se sa ekrana smješka njegova mlađahna padobranska faca. Neki ljudi stvarno imaju sreće. Osluškujem napeto. Nije mala stvar imati muziku u banju. Nimalo mala stvar. "Saće...saće" govori moj KingKong-Tarzan-Supermen- sve u jednom- tip. Što ostaje današnjem muškarcu (bilo je pitanje dana), kad su mu oteli ono (malo) dostojanstva nakon što su žene počele nosit haltere, brijat mufove, laserski uklanjat celulit, zarađivat više para, vozit bolje aute i nakraju krajeva, lizat jedna drugu iz čiste zabave. Šta? pita on mene. (neznam, imam ja svojih problema...) Da biram kozmetiku po dm-u i pratim modne trendove? A? Ni popravljat više nemoš otkad rade samo kvarljivi jednokratni šroterski đubar od stvari, mumlja svinut nad lemilicom. Evo svira! kakav tajming! kakav dasa! hitam na klozet! |
|
Ispod narančaste lampe stoji djevojka što doziva patuljastu aprikot pudlicu. Pudlica se vrzma oko kante za smeće i oprezno prebire po usmrđenim ostacima nečeg umoranog u novinski papir. Djevojka ispuhuje dimove cigarete, a dim se razlijeva modrom noći. Muči me danas riječ "aplikabilnost". |
Odlučio je tako nekidan, inspiriran 38. cigarom, sedmom kavom, velikom nuždom, tandrkanjem po razvaljenom harmonijumu, živčanom menom i tri unezvijerena kućna ljubimca. Mašala rekoh. Kaćemo pita on. U subotu kažem. Na tome osta. Ne, stvarno, bili bismo izvrstan par. Vanserijski. Ko Teddy, medo, zgafana plišana igračka kojemu je svemirska sila nečista podarila čudesnu moć, zelenom laserskom zrakom. Metal 6 i Zemlja 2; sve te vodilo meni od prvih koraka, veli Arsen. Čudi me trenutak u kojem bebi poželiš dati takvo ime. Arsen. On mora da se rodio star i ozbiljan. I nesretan. |