Jutro je curilo tempom uobičajenim za nezaposlenu i neostvarenu osobu koja glumi da se trudi.
Žabokrečina.
Pokušala sam se razveseliti svađom sa čovjekom koji je uvjek kriv za sve (osim kada je zaista kriv, tad su krivi drugi). No, izgubila sam meč nokautom u trećoj rundi.
Kivna, jalna i natečena od uzaludno prolivenih suza očajnica, zgrabila sam neseser i vreću za spavanje, mahnito izjurila iz stana i pozvala lift. Bježim! Na vrhu oblakodera planiram provesti ostatak dana i ostatak života ako treba! Sve-dok-god se ne sredim.
Umjesto toga, završila sam na petnaestom katu, isped vrata na kojima je pisalo "pokucaj, otvorit će ti se!"
Pokucala sam.
Vrata je otvorio Jura, markantan, naoko tvrd starac, osebujna životopisa i brutalno-iskrenog izričaja. "Zdravo" rekla sam a on me pustio u stan, bez riječi. Ostala sam par sati, izgubila četiri partije šaha zaredom i, iako je prerano, popila dvije šljivovice. Domaće.
Pogledom mutnim od kratkovidnosti pojačane suzama i začinjene alkoholom, gledala sam naoblaku što dolazi sa sjevera.
Krajnje zlokoban prizor.
"Crno nam se piše" reče Jura, kao da mi je pročitao misli. Njegove su me riječi podsjetile na jedan refren i prošlo svršeno vrijeme.
"Hvala na svemu. Ja sad odoh." kažem.
"Bog s tobom, mala." pozdravi i zalupi vratima.
Haustor. Portun.
Dizalo. Lift.
Šasija. Giht.
Tramvaj. Bus.
Proso. KusKus.
Top. Plotun.
Podne. Grad.
Ah taj grad.
Žamor i vreva i proljetne kolekcije i tamna stakla i ispijanje kava na zubatom suncu. Progresija od kratke crne, preko malog makijata, velike s mlijekom, pa sve do bijele (plus smeđi šećer i čaša vode), dovodi me do, već opjevanih i oplakanih želučanih senzacija. Močvarni mulj i kreket žaba. Opet žabokrečina. Skrivam se u decentno uređenom klozetu, četkicom ribam naslage kofeina i nikotina, promatram smeđe podočnjake, zatim ih kamufliram.
Nekad su bili plavi. Nekad je i nebo bilo plavo. Sad je sivo, pada kiša, a od ledenog propuha mi mrznu uši i zebu koljena.
Vjetar raznosi kese, plastične čaše, opuške i pomno fiksirane frizure. Žena u baloneru ubrzanim koracima traži zaklon, muškarac pogledava na sat, djevojke u hulahopkama cvokoću i hihoću, zvone mobiteli, biciklist sa slušalicama, pas na uzici, semafor, vozači, pješaci, zebra, gužva, kišobrani, cipele, čizme, beton.
Beton posut ispljunutim žvakama.
Sivi svemir.
Nakon lansiranja u cementnu orbitu, usljedila je praznina. Na pameti mi je ostala jedino- hrana. Hrana. Betonara nudi jeftino zadovoljenje iz dubokog smrzavanja, umočenog u duboko ulje, i, iako mi je i grlo duboko a misli još i dublje, od same pomisli na litre uzavrele maščobe što cvrči iz rostfraj kazana, izgubila sam apetit i osjetila umor. Brzo se umaram. Nemam kondicije. U lošoj formi sam, a nastavak znam da znaš.
Prošetaj.
Post je objavljen 27.03.2007. u 00:49 sati.