| < | srpanj, 2006 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | |||||
| 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 |
| 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 |
| 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 |
| 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 |
| 31 | ||||||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
B.L.O.G
|
Nisam se naspavala. Boli me čeoni režanj i iza uha. Nemam kave doma a birtija ne radi ponedjeljkom. |
|
(za plutajućeg remorkera kojemu je silno dosadno) Ona i on su došli kod njega doma. Haustor izgleda fantastično, i ona bi se komotno zadovoljila sa najobičnijim sjedenjem na stubištu. On vjerojatno ne bi, jer gleda te zidove svaki dan, a ljudi obično ne cijene baš ono u što gledaju svaki dan. Otključao je velika vrata i ušli su u hodnik koji je mirisao na opran veš. Ugodan miris. On se odmah razletio po kući jer ipak je doma, a ona je sporijim tempom hodala prema dnevnom boravku, pažljivo promatrajući detalje; zid, sat, parket, sliku, poster, lampu, čaše po stolu, jastučić na kauču, kauč, fotelju... Osjetila je nelagodu i pokušala je prikriti tobožnjim traženjem čaše po kuhinji. Popila je gutljaj mlake vode koja joj nije prijala. On i ona sjede u dnevnom boravku. Točnije, ona sjedi, on se ekspresno razgaćio i nije u stanju sjedit već se klati na dvosjedu. Prevelik je da zaspe na dvosjedu. Ona ga šalje na spavanje a novi val nervoze liječi umatanjem ilegalnih supstancija. On se diže i gasi svjetlo. U sobi je crno. Prima je za rame i gura u spavaću sobu. Ona se ne opire. On i ona leže u njegovom krevetu za kojeg on tvrdi da je premekan. Njoj paše. Zagrljeni su. Čudno je, a na momente je najnormalnija stvar na svijetu. Njemu se spava. Oči su mu odavno zatvorene. Više ni ne govori već mumlja. Ona leži na leđima. Lijeva strana njegova tijela prebačena je preko nje. On ni ne zna da se njoj smije od ležanja na leđima. Tko zna što ona sve nezna o njemu. Njoj se ne spava. Voljela bi da pričaju. On to shvaća i kaže da će pričati ujutro. «Spavaj!» Ona priča previše. I nesuvislo. I hihoće. Jadan on. Ipak je zaspao. Ona nije. Još je satima gledala kroz ogroman prozor u stablo. Kesten. Slušala ga je kako diše. A diše nepravilno i teško ko usisavač. Trza vilicom. Sav se trza. I grli je snažno i nekako prisno. Miriše dobro. Ona se probudila u zoru. Otvorenih očiju je ležala još neko vrijeme i bojala se ustati. Bulji u poster na ormaru. Naposlijetku je otišla pišat. Kad se vratila, on je još uvijek spavao. Pogledala ga je i bio je prekrasan. Da, ko dječak. Zapamtila je tu sliku. Ona je toliko sretna, da joj je zlo. Oblači svoju odjeću koja smrdi na pepeljaru, sjeda na krevet i čeka da on otvori oči. On ih otvara i prozbori; «bježiš??» zatim se opet onsesvijesti i zaspe. Ona je toliko sretna da joj je zlo, pa izgleda kao netko kome je zlo, više nego netko ko je sretan. Optička varka. On joj nedostaje i pita se kako se on osjeća. Boji se da je njemu svejedno. U međuvrenu priča sama sa sobom i misli da će poludit. Poznanici kažu da izgleda pogubljeno, a ona se izvlači na vrućinu, obaveze i sto čuda. (I'm crazy for you but I'm not crazy) Od njega ni glasa. X=? |
«Joj, pa ti imaš više točkica, čak i od mene» reče jedna ispodprosječno točkasta cura. Konobarica pritom. Mlada pritom. Pali se na strance, ali ne Azijate, oni su joj preniski, a ona se boji niskih muškaraca i visokih žena.Njena kolegica iz smjene ima prekrasne zelene oči. Također je mlada. Nije točkasta. Uopće. «Pališ se na žene?» pitao me Spavač. Usput se smješkao samozadovoljno, jer mora da je pred očima izvrtio xxx. «Da, da, volim žene» rekoh, na tren razmislim koliko lezbijski to zvuči (od 1-5), odustanem od zaokruživanja i umjesto toga mu pokušavam sa lica skinut reakciju. Odustajem i od toga jer se znamo kratko, pa nisam još ulovila finese; a bila bi šteta da ukenjam sve nekim nesporazumom oko trzaja mikromišića kraj usta ili titraja desne obrve. Jedino konkretno što o čovjeku znam zasad jest da škrguće zubima dok (mrtav pijan) spava, i to je dosta smiješno. Konkrevetno o njemu znam još pokoji detalj, al bolje da neznam. Zato što sad nemogu spavat, dok on, bez problema udre lagani desetosatni maraton. (Bliskost koju zanj osjećam, sve mi se čini, jednosmjerna je ulica, ili, još gore, slijepa.) Što manje znaš, bolje je. Imaš manje štofa za zamišljanje i spavaš bolje, ne boli te trbuh ujutro i ne sanjaš drugove iz osnovne škole koji te lupaju nogom u guzicu dok pokušavaš ući u mamin stan jer se brat taj dan ženi, a njegova buduća je bila kod frizera, a ovaj je loše izblajhao pa joj je kosa pozelenila. Rekla bih da sam zaljubljena, ali, ne. Ovo što ja imam u trbuhu nisu leptirići. Ovo su žabe. |
|
Prekršili smo obećanje koje je svako sam sebi izrekao prije spavanja i nismo se ustali jutros u sedam, već maloprije, oko podne, ko pravi trutovi besposleni, ko što mi je Mato rekao jednom da to što sam pola Dalmatinka- pola Bosanka, miriše samo na jedno, lijenost, nadljudsku, e da, lijena sam, a i pospana pritom, a spavala sam preko deset sati, bože moj, imam malariju, skoro pola dana, a šta si sanjala?, pitaš, a ja rastežem mlitavi krmelj između palca i kažiprsta, «vidi, ko sir na pizzi» kažem, «fuj» kažeš», ma, sanjala sam kako se budim (??) i odmah posežem za telefonskom slušalicom, tipkam broj, i čekam, čekam, trema titra u trbuhu, al svejedno čekam strpljivo, čekam dok zvoni sa sruge strane žice, «ljubav preko žice» pjevušim, zvoni, zvoni još jednom, i napokon «Halo?» odgovara ugodni muški glas, onako kako bi svi muškarci, po mom skromnom sudu, trebali zvučat, «Halo?» ponovi, ja poklapam, «papanice» procijedim sama sebi, strogo ko obično, «nikad od tebe narodne heroine i predvodnice masa», nikad ništa od mene, a ni ti me više nemožeš slušat, moj jedini opipljivi obožavatelj, donašatelj cvijeća i najveći kritičar, sve u jednom, ali ništa ne pomaže, glup ti je moj san, kažeš mi to tako, točno tim riječima; «kakav ti je to glup san?», opet sanjaš princa a?, ma ne, već onog imaginarnog obožavatelja mojih riječi i ružne umjetnosti, zatrpavaš se jastucima i samo čujem «neeeee opeeeeet» prigušeni urlik, na tren mi padne na pamet da sjednem na jastuk i ugušim te, pa da otud počne novo poglavlje, Camus, stranac, da, znam, tek smo oči otvorili, rano je za žalopojke i crne misli, ajmo onda, skačem, aj-mo-se-u-stat, ajmoooo, pravim se da sam na nogometnom stadionu vatrena navijačica, ajmooo, ale aleeeee, skačem oko tebe, bacam se, ko u pankerskom pogu dok smo bili klinci, u kući pokojne Rojine babe, tik pred rušenje, ako zatvorim oči, osjećam stroboskop, opa, i-ju-ju, rejav rejv, tehno tehno, Love Parade, devedesete su bile godine kad smo stalno bili mi, gledaš me i nevjeruješ svojim očima, a ni ušima, joj opet ti s tom tvojom nevjericom, da, dragi moj, tako izgleda bipolarni poremećaj na dvije noge, sa dvije sise i samo jednim srcem, «i jednom guzicom» dodaješ, ali dva guza!, veselo odgovaram i plesnem se, po jednom, pa po drugom, «toliko guza treba za tako malo sna», pjevaš, osokoliko si se, opa, bilo je i vrijeme, bejbe, gledaš oko sebe ko ptić što se tek izlegao, a tako i izgledaš, stenješ i dižeš se sporo poput raskvašenog starca, lice ti je natečeno do neprepoznatljivosti i smrdiš na jutarnji smrad, al ja te volim svejedno, plus mi je nos začepljen od sinoć, a sad je jutro, novi dan, nova šansa za nov početak, ah toliko toga novog, ali mi se furamo na retro, jel da da da? da! i to će nas stajati glave, vjeruj, ma vidi nas samo, prizor za pamćenje, ili zaboravljanje, kako se uzme, još mi kažeš da izgledam retardirano, «klinički slučaj», hvala ti ljubavi, ti izgledaš ko neuspjeli pokušaj, pa štaćemo sad, «Jel neko za sex?» zadereš se u stilu brkatog narednika iz sinjske vojarne, tako glasno da su te čuli i naši homoseksualni susjedi i luda starica s prizemlja, i neki slučajni prolaznik kojemu je ovo zacijelo popravilo dan, «Nisam, al sam za kavu!», je, pa da divljaš do pet popdne, kako da ne, samo nam to treba, negoduješ, i tek onda digneš pogled, ko da si ovo sve rekao samom sebi, idi se radije malo smiri, idi!, iš! iš? iš!!! a gdje? pitam, gledaš po sobi, "u ormar" kažeš, opet ćorak, ćorsokak, uostalom, štaće ti kava, bleso, ionako si nenormalna, pogledaj se! pogledaj! odguraš me do zrcala u hodniku, a tamo, u odrazu, nas dvoje, raščupani, zgužvanih lica i neobrijani. |
|
Džuliji je naglo pozlilo i odmah je pozvala markantnog frajera koji je usto i doktor, i to uspješan te dostupan, naravno. Nas smo dvije, ja i mali pas, odslušale pljuščinu u omiljenoj kafani, tlak se vratio na podnošljivu razinu, usto smo pobrale par komplimenata, a zatim se uputle u gnijezdo čudnih zvukova, mračnih poroka, vrućine i sparine; moj dom. Tamo nas je dočekalo propuhom razlupano, ionako već trošno, prozorsko staklo, rasuto po podu u sitne krhotine. «Prozor manje za prat» rekoh i dođoh na đavliju ideju da razlupam sve ostale prozore u stanu. Njih 20. (Stan nije velik, već star, pa imam dupla stakla). Kao prvo, vjerujem da bi se bar na sekundu osjećala izvrsno-izvrsno sjajno-sjajno, a drugo, samo bih (nonšalantno) pozvala šjora Staklića i njegova šegrta, kihnula oko 2000 kuna (kojih doduše nemam, al bi koketirala do iznemoglosti i padanja cijene) i stvar riješena! Bar do zime, al zima je ionako neizvjesna. I hladna. Druga dobra stvar je da barem nije prsnulo jedino nam jadno zrcalo, jer to bi onda značilo neplanirani modni suicid uz komentare tipa; «Ova ko da nema doma zrcalo», da ne spominjem dodatnih sedam godina nesreće. TO nam svakako nije na «to do» listi (sedam godina nesreće, ne modni suicid. To nam je svakako na popisu). Gledam čašu kao polupunu, da mi ne govore kasnije da sam razmažena i bezrazložno malodušna, a ja njima da; «I bogati plaču». Evo njih dvoje u romantičnom zagrljaju; idealni, crnokosi, bjelozubi, šetaju divnom pješčanom plažom, u naravno, sumrak. Ona kaže; «Znam lijek. Samo mi je trebao tvoj zagrljaj.» Ah. Da nisam romantična, povratila bih, zasigurno. Jamačno. |
|
Na prihvatilištu PET ambalaže primaju samo deset boca dnevno. Kvotaroši jedni najobičniji! Ja to naravno nisam znala, već, vrlo pitoreskno, došla sam sa 7 kesa punih plastičnih boca, sva znojna, prašnjava i umorna od raščišćavanja kuhinje. «Amo macane, pare na sunce» rekla sam pobjedonosno crnomanjastom skladištaru. «Jok, mala, samo deset» reče «Propisi». Ma kakvi propisi? Jesi ti normalan? Uzalud sam cmoljila, gnjavila, očajavala, izvlačila se na sutrašnji buvljak koji je prerano ujutro da dolazim opet, i kako mi treba ta jebena sića i kako su mi plastičnjače preuzele životni prostor i kako neznam diću sad sa svim tim, a skupljam ih već satima i daaaaaj. Uzalud. Izignorirao me profesionalno, dao potvrdu u vrijednosti 5 kuna i nestao u smjeru trulog povrća i gnjilih kartonskih kutija. Vratila sam se doma još znojnija i smrdljivija, samo sad i ljuta. Ubacila sam boce u podrum, da sad malo njega okupiraju, usput izvukla hrđavi bajk, obrisala prašinu, provjerila gume i zvonce. Sve radi! Još samo da naučim vozit i na konju sam. Tj. na biciklu! I moj sveznajući kalendar predskazuje nešto slično. A njega treba poštovat, jer, kao što rekoh, sveznajući je! Taj podrum je čudno mjesto. Hladan i vlažan, što svakako prija u ovim gnjušavim ljepenkama od dana. Al nešto ne štima. Loš feng-shui il nešto. Otvoriš vrata i odmah očekuješ najgore. Il kakvog gigantskog štakora, il staricu koja se već danima bespomoćno koprca il njenog sina alkoholičara ili onog nasilnog šizofrenika što unezvijereno hoda ulicom, drži miting, viče i lupa po kantama dok prebire po smeću i govori stvari tako strašne da ih se bojim napisati. Manijaka sa isheklanim stolnjakom da ne spominjem. Nekidan sam ga se opet sjetila, prepričala par anegdota MC i Đovaniju, kao kuriozitet, a ujutro, dok su oni spavali, on se pojavio na mom pragu, sa istim onim luđačkim očima, tražeći 150 kuna za stolnjak kojeg je ručno izradila njegova mama, a ako nemaš onda bar 10 kuna, a ako nedaš ni to, prostrijeli te takvim pogledom da bi najradije zalupila vratima, preselila i zaboravila na sve. Da, njega se bojim. Od ove se teme već neko vrijeme osvrćem paranoično, jer iza mene je mračni hodnik, i ko zna šta u mraku. Ako ništa drugo, onda me u zahodu sigurno čeka žohar Kapitalac ili duh one starice koja je lupala po cijevima ove zime. Ćaskali smo nekuvečer o tome ko se čega bojao kao mali, jar smo sad kao veliki i hrabri. MC ispali «Terminatora», Apostol se sjetio «It», a ja onih predtelevizijskih horora. Ja sam se bojala Ispodkreveta. Svi zaključismo kako je Ispodkreveta zajeban lik. Ni dan danas mi nije svejedno, iako mi je lakše kad se sjetim da bi se svako biće, pa i ono najogavnije, ugušilo od prašine ispod mog kreveta. I tako ja provodim dane u samoći. A kao zamislila sam desetodnevno duhovno uzdizanje, smirivanje, ozdravljenje, uz lagani intelektualni rad i malo onog hobističkog, te naravno, sporadično čišćenje kuće. Krajnje je vrijeme. |
Đovani je prohujao našom kućom i našim životima ko tajfun. Sjedimo sad MC i ja, mirujemo, odmaramo i planiramo oporavak & sanaciju jetri i moždanih stanica od ove «Ulij ne, žali» petodnevne epizode. Inspiracija mi presušuje ko državna blagajna, Toliko je kritično da sam skoro napisala priču o tehničkom pregledu mog vozila. Priča bi bila krajnje dosadna jer je makina, iako sustavno izlagana zakonom zabranjenim voznim stanjima, svakavim drugim retardacijama bez naočala ili zdrave pameti, usprkos bezbrojnim kaotičnim selidbama, rekordnih devetoro putnika, tri psa, 20 000 pređenih kilometara, drndanju po velebitskim kozjim stazama, otočkim serpentinama, bosanskoj đadi, i koječem drugom, u ipak, da, o, da, o, da besprijekornom stanju. Prede ko maca. I to Crvena. Jedini su problem gume. Ali gume su glavi, to su godine, a taj problem samo dio cikličnog vala loše karme što me zadesio. Sirotu. Tjedno smeće od novine koju dobijam u poštanskom sandučiću o tom kaže slijedeće; «Sve do 12. kolovoza neće biti mnogo izgleda za rješavanje neočekivanih nevolja sa okolinom, kako radnom, tako i sa rođacima, a svakodnevni poslovi zaprijetit će potpunim rasulom." Potpunim rasulom. |
|
«Jasna je bila najlepša u zgradi» prisjeća se sa nostalgijom njena majka. «i one dve Markovićke su bile lepe, al Jasna je bila najlepša». I stvarno, jeste. Držim u rukama njenu crno bijelu fotografiju, sliku stariju od mene, i mucam; «Jase, koja si ti bila mačka... mislim, i još si i to, ali ovo... ovo je neviđeno...». Djevojka sa fotografije smiješi se pogledom, ko da je zabavlja to što se ne uspijevam prisjetit na koju me glumicu podsjeća. Sigurna sam samo da je američka. Bo Derek? Robin Wright Penn? Ili onaj model iz Burde, ljeto'77, sa dobrim kupaćim kostimima, kukičanim? Neznam. Što se sa Jasom dogodilo otad, kako je napustila rodni sivi velegrad i naselila se u Cvitu Mediterana; tko joj je postao čovik, kako je ostala bez njega, još nisam saznala, ali za ovu pripovijst nije ni važno. Važno je da je njihova burna romansa urodila plodom. Godine '83. rodila je zelenookog dječaka po imenu Đovani. Devedesete su, svi se slažemo, bile gadno desetljeće; posebno tu, posebno nama, a i onima malo starijim od nas, a i onima iz pedeset i neke, našim roditeljima. Jasna je, u jeku predratnih muljaža, postala udovica i ostala sama sa svojim sinom. Živjeli su u (pra)starom dijelu grada, a zbog izuzetne vanjštine, smisla za stil i građanskih manira, mnoge su je zmijolike ženetine mrzile, a njihovi zakoniti je krijomice promatrali i sanjali da je njihova na barem pet minuta. Jase se nije dala jeftinim trikovima i provokacijama, već se objeručke prihvatila odgoja svog jedinca, po načelu kojeg volim zvat «intuitivna pedagogija» odn. principu starijem od enciklopedijskog izdanja «majka i dijete», dokumentaraca o ljudskom mozgu, snimki prenatalnog razvoja, psiholoških analiziranja dječije podsvjesti, Sanja talk showa i «Super dadilje». Puno baba - kilavo dite, kažu. To su rekoh, bila teška vremena za odgoj djece. Igrali su se sa minobacačkim čahurama, skupljali metke, Knindža je bio junak, «Srbe na vrbe» pisalo je na njihovoj kući, a Tuđman je bio predsjednik. Bez obzira na vanserijsku ljepotu, samohrane majke «krivog» podrijetla» i njihova djeca, nisu bili poželjni u slici naše Rvacke domovne. Đovanija je velečasni izbacio iz stada, druga djeca su mu gazila autiće, a njegov najbolji prijatelj bio je Dani, mali mulat čija je majka napravila još veće svetogrđe udavši se za- crnca. Za Đovanija, prije ili kasnije, svi saznaju. Ovisan je o novim poznanstvima i zabavi. Da smo u 15.st., vjerojatno bi bio pijani ekscentrik na čelu flote jedrenjaka u avanturi otkrivanja nepoznatog kontinenta ili barem kraja ravne ploče koju nose 4 slona. Kako to da Đovani nije ispao asocijalni mutavac sklon nasilju, već je ispao takav kakav je, zapravo je neobičan fenomen. Svakako, endemski, kao i ljepota njegove mame. «Jovane Đavle», zvala bi ga baka na selu, jer se nikad nije naviknula na talijansku inačicu. Nemogu je čak ni zamislit kako to izgovara. Sjeti me to na moje selo veselo, kad je stari donio iz Amerike rugby loptu, misleći da će se djeca oduševit. Ali nisu. Lica su im se samo još više stisla u grču, što se obično desi kad vide nešto novo i čudno. Jovan Đavo bio je tog dana posebno «nevaljao». Vukao je kravu za jezik, izgnjavio je do točke vrelišta, pa je jadnica, sva luda, (napominjem da tad još nije bilo kravljeg ludila, pa ovo shvatite ko metaforu) ritnula papcima klimava stajska vrata i uz jeziv muuuk, izjurila za Jovanom, da ga nabije na rogove, valjda. Ja stvarno neznam šta krave rade kad su lude. Jovan je od straha trčao ko nikad u životu i u mahnitom bijegu od bijesnog goveda preletio je čitav proplanak vrišteći «Babaaaaaaaaa» i unezvjereno mašući rukama. Spasila ga šuma. I to ne čudesna, već hrastova. Uspio se sakriti iza stabla, al ga ni baobab nije mogao spasit od ljute starice, koja je jedva ugonila odbjeglu kravu, da ne spominjem kako je potresena krava još danima nakon, davala duplo manje mlijeka nego inače. Dobio je šibom po guzici, razumljivo, ali to nije bilo sve. Baba je taman prikupila bure kišnice a Jovanu Đavlu kupanje je bilo noćna mora. Izvukla ga je glologuzog u prednje dvorište, «da te svi vide» rekla, nasapunala ga, izribala i polila kablom vode, dok su mu se druga seoska deriščad smijala i rugala. Ali, zaboravila je baba da Jovan više nije bio malo dijete. Bio je dječak. I bio je povrijeđen. Te je večeri strpljivo čekao da baba ode u staju. Zatim se iskrao, nabrao buket cvijeća (vrlo zanimljiv detalj, genijalan zapravo), stavio ga na stol, a pored buketa ovu poruku; »Draga bako, Ja odlazim i više se nikada neću vratiti» I otisnuo se u noć. Crnu noć. Babi je skoro srce stalo od straha. Tražili su ga, tražili, našli i te večeri shvatili da imaju posla sa neobičnim primjerkom roda svoga. Sa malim treba pažljivo, jer je «svoj». Jase se smijala do suza. Sa babom se ionako nikad nije baš najbolje razumjela niti se slagala sa njenim odgojnim mjerama. Nabavila je lijepu «svesku» i nastavila zapisivati provale koje je svakodnevno ispucavao njen zlatni dečko, tipa; «Mama hoću li ja postati zao kad odrastem?». A to radi i danas. On, ne ona. Ona ima taj neprobojni gard žene koja je živjela svugdje, vidjela svašta i proživjela sve. Sanja o tome da proširi terasu i da joj majstori konačno srede parket, kako su obećali. Eto. Čini se da je najgore iza njih. |
|
Za kaznu si mi kupio čokoladu, da se udebljam malo, kažeš, kako ti je to trbuh iskočio ko gladnoj djeci Afrike kažeš, budalo jedna, daj mi da vidim, piše «Samo ti», koji sarkazam, s obzirom da si povalio pola kokošinjca otkad smo se zadnji put sreli, mila majko, kad je to bilo, koliko je prošlo listova na kelendaru, koliko kiša, menstruacija, pijanstava i propalih popodneva, bolje da ne brojim, bolje da ne brojim, koliko si tipova imala u životu, pitaš se a pitam se i ja onda, neću ti reć, osim toga kako to misliš koliko, kvantitetno il kvalitetno? ono pravih, kojih ono pravih, onih koje si stvarno voljela, stvarno voljela, otkud sad to? uostalom, pusti me sad da uživam u ovom ništavilu u koje gledamo; vidi!, bager, kran, gradilište, pregoreni muškarci u modrim kombinezonima i drečavo narančastim prskucima, vidi, eno ona baka sa onim malim psom, vidi živ je a i ona, jebote, stvarno dugo nisam bila na ovom tvom prozoru, ovako nalakćena, još si i muziku pustio, modernu, za one mlađe od nas, definitivno, «she*s a maneater», to valjda mene zezaš il nešto, ali svejedno, ritam je zarazan i dok mi torzo statira na prozorskom oknu, guzica se drma lijevo desno, a ti kažeš da ti je to sexi, ma, tebi je sve sexi, uopće se ne obazirem, jednom bi na to pala sigurno, danas ne, pa me zoveš na ples, al pjesma traje koliko traje, kratko, osim toga cura ponavlja «you wish aou never met her at all», samo se pravimo da ne razumijemo, i bolje nam je tako, prestani mislit, prestani mislit, prestani mislit, bože, kako je vruće, amo radije sjest i pustit da nas zavede propuh, i daj, napravi limunadu, bez šećera, naravno, nismo djeca, samo iskreni okusi, molim, bez umjetnog zaslađivanja, to smo nadam se prevazišli, ma, kome ja to pričam, ti još jedeš čokolino za doručak, tuširaš se samo toplom vodom i bojiš se zubara i bilo koje vrste bola zapravo; jer je valjda to jedino što nemožeš objasnit drugima, odnosno, ostaje ti, samo tebi, i tebi u zrcelu, da ga glođeš ko moj pas kuhanu teleću kost; sam, pohlepno, jer nema tih riječi od kojih će netko shvatiti koliko te boli, uostalom zašto i bi, da, fizička bol, mljac, piše u knjizi da je to jedino ostalo ko okamina nekad vrlo razvijenog neizrečenog unutarnjeg svijeta koji je nestao u onom času kad su ljudi počeli prštat u emocijama, i vlastitom individualizmu, i samo se sobom bavit, sobom, svojim postojanjem, i smislom svog života, a jednom kad je počelo, nije više bilo povratka, svačiji doživljaj ičeka postao je sam sebi svrha i svi su postali opsjednuti svojim osjećajima i javnim iskazivanjem istih, ko ja sad, valjda, i da, ostade bol, fizička bol, najbliža smrti i najteža za naslikat, odsvirat, ispisat, veća od toga, i što onda da se radi, onda se ispirsaj kažeš, i to klitoris, jebote koji si ti mentalni amater, da ne kažem primitivac, da ne kažem seljačina, genitalijaš jedan najobičniji, ma puši ga miki, nemogu imat ni jednu težu, da ne kažem ozbiljniju misao, znaš, šta si popizdila, odjebi, koja si glupača, odjebi u koracima, majke mi, nisi normalna, odjebi na kvadrat, kubik, eksa, peta, tera, kilo, hekto, deka, biraj potenciju odjeba i vlastite muškosti, i nosi se skupa sa tim svojim pomodnim doskočicama tamo gdje se ženke pale na to, ja sam ugasli vulkan, osim toga, di je taj sok, baš si loš domaćin, nije već si ti prezahtjevna, mama ti je prezahtjevna, pa je, pa znam, jebiga, da, evo sok, hvala, ništa, dubok udah, dug izdah, udah, i šutnja, šutnja koja traje desecima minuta, a sobom odzvanja gradilište, ne sobom kao osobom, već sobom kao prostorijom u stanu, i svira ona francuska stvar «L'ete indien», indijansko ljeto, zvuči primamljivo, sigurno primamljivije od ljeta u ovim pregrijanim košnicama, pitam se zašto si me zvao, al ne pitam te, već; jel neka frka? nije, samo sam te se malo zaželio, da, tebe i tvojih sranja, al sad mi te već dosta, koja streljana od razgovora, jao, da skočim kroz prozor?, nemoj, još im samo fali samoubojstvo, njima doli, ali iz nehaja, kažem, iz haja, kažeš, smijem se, plačem, jer umro nam je prijatelj prekjučer, onaj pored kojeg smo bili sretni, ako nas uopće možete zamisliti sretne, jebote još jedan, i to dobar, još jedan, nisam spremna za toliko smrti, ili sam oduvijek bila spremna, neznam, al za njegovu najmanje, šteta, šteta je preloša riječ za nečiju smrt, šteta je kad izgubim kovanicu na mrkog medvjeda il kad ne ponesem fotoaparat, to je šteta, šteta je počinjena, šteta je ono stanje kad slegneš ramenima i što je tu je, idemo dalje, a ovo je tolika šteta da šutimo i ostajemo na mjestu neko vrijeme, ići dalje mi sad djeluje neumjesno, pa šutim, ti isto, opet, a našli smo se da se družimo, i liječimo rane, a zapravo smo još usamljeniji ovako zajedno, nalakćeni na tvom prozoru koji gleda na sjever, dok ispod nas dižu poslovnu zgradu, staklenu, i spiralnu garažu, dabome, jer su auta proždrla ljude, a ti bi skočio dolje sad, da, a i mene zanima kako je padat i kako izgleda kad ti se čitav život odvrti pred očima u dvije sekunde, i jeli onako ko na televiziji ili nekako drugačije? |
|
Izgorila sam! Amaterski Početnički Seljački. Bosanka na ljetovanju. Školski primjer. Strašno i bolno... Iako sam bančila na fešti Dalmatini, uz onu glupavu muziku o pismi, moru, vinu, pismi, Marinu i Mari, pismi, vinu, materi i jubavi; iako sam žderala ribu i ćućala pizdice, da, hehe, da ne spominjem cicila fino, slatko, crno vino, u dobrom društvu ćaskala i tancala na pisme o Ani koja živi u kući na kantunu, Loli kojeg znaju od sela do sela, o mjesecu koji je pobjegao, moramo i mi, dalmatinac sam, tu san rođen ja, mama jo son lud i to, a u zoru opet omastila brk u ribici i maslinovom, toliko pohlepno da sam u jeku bakanalija čak i sjela u maščobu, o, da, pa sad, umjesto ožiljka, za uspomenu imam neoperivu maću na guzici jedinih hlača. Iako sam došla doma oko 5 i parkirala se ko zadnji bolid, ne, sve me to nije spriječilo da odlijepim kapke oko 9 ujutro i odigram ulogu jedre i čile kćeri. Oscarwinning hvala mom menadžeru. Tata ima brod, plavi. Zapravo plavo, crveno smeđe, zeleni. Svakako, sablažnjujuće šaren u lučici u kojoj su brodice Bile. Ko u pjesmu popularnog Jole. Otisnuli smo se na pučinu, podebljani mobilnim frižiferom punim voća i vode, raznim vrstama ručnika, ležaljki, dva tipa krema za sunčanje, šeširom širokog oboda, subotnjim izdanjem Slobodne, kanistrom nafte, termosicom kave i dobrom voljom da se okupamo, neki od nas i otrijezne, i nauživamo, ko gude u mulju. I jesmo. Vozali smo se uz klopot dvotaktnog Tomosa četvorke, zaobišli marjansko poluostrvo, došli do južne strane, tamo di se veru friklajmberi, tamo di smo ostavili mladost kad smo, pijani ko ćuskije, puzali, plazili, penjali se i skakali po okomitim, oštrim i ubojitim stijenama, kako bismo besplatno upadali na koncerte, jer nismo imali love, al bili smo mladi i pravo je čudo da niko nije pogino. I Naravno, tamo di je Villa Dalmacija, di se Drug Tito u zlatnim danima diktature prošetavao u bijelom lanenom odijelu, premnijevao misli o budućnosti socijalizma i samoupravljanju, pritom pušio kubanke, koje mu je poslo Castro glavom i bradom, a društvo su pravile razne glamurozne žene onog vremena, pevaljke, glumice i balerine... More je izgledalo ko indijski šal moje stare, modro i svjetlucavo. Puhao je ugodni povjetarac, i nanosio valove koje smo sjekli okomito. «Koji život!» rekla sam naglas. To je rečenica koju sam više puta izgovorila tog dana. Zaustavila nas je mala tirkizna uvala. Stari morski vuk je iskusno bacili čelično sidro, a mlada morska krava se bacila u ugodno hladne morske dubine... Kupaći se sušio a ja ležala i halucinirala u polusnu, slušala more, zrikavce i šuškanje novinskih listova. Sjetila sam se ove zime dok su masivne ledenice visile sa krova, a ja razmišljala o tome dal da ih nasilno razlupam, il da pričekam da se same iskapaju i otope. Kod broda je dobro sve osim povratka i vezivanja za mul. To je za spretne. To nije za mene. Definitivno. Zamolio me stari da sjednem na provu, i na njegov znak da se nogama odgurujem od zida, kako se nebi razlupali, a rukama da uhvatim konope, i privežem brod. O jes. Poznata po akrobatskog motorici, konjski jakim bedrima, izdefiniranim tricepsima i nadlakticama, te preplanuloj koži, posebno nogama, dočekala sam taj zadatak sa rijetkim entuzijazmom i poletom. Akcija je skončana u «A jeTo» stilu. Al je skončana. Nismo se slupali, ni oštetili boju, a ni susjedni brod. Niko nije upao u more, nismo pokidali konope od tende, ni tendu, nije nam otpao motor, niko se nije porezao, skliznuo. Nije nam iscurilo gorivo, nismo se zapalili, ni eksplodirali. Stari se začudo nije naživcirao, samo sam eto, ja izgorila. Amaterski. |
|
Kako je nekad čudno sve ovo, jelda? Stvari još nemaju smisla, osim da nam sad neko kaže kako je posrijedi neslana šala ili generalna proba. Ili san. Ružan san. Na malog anđela, kojeg si ostavio za sobom, a to nisi htio, (znam, pričali smo), na nju, koja sad sjedi u tvojoj sobi, i čeka da se vratiš, pazićemo. Obećavam. I nać neki smisao, Već. Znaš kako je sa živima.... Vidimo se tamo negdje, pa ćemo se glasno smijat, slušat stare ploče, glupirat se i plesat do iznemoglosti. Pusa! Bio si rijetko dobar lik. Takvih je stvarno malo, i sve manje. Zbogom! |