| < | srpanj, 2006 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | |||||
| 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 |
| 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 |
| 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 |
| 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 |
| 31 | ||||||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
B.L.O.G
|
«Jasna je bila najlepša u zgradi» prisjeća se sa nostalgijom njena majka. «i one dve Markovićke su bile lepe, al Jasna je bila najlepša». I stvarno, jeste. Držim u rukama njenu crno bijelu fotografiju, sliku stariju od mene, i mucam; «Jase, koja si ti bila mačka... mislim, i još si i to, ali ovo... ovo je neviđeno...». Djevojka sa fotografije smiješi se pogledom, ko da je zabavlja to što se ne uspijevam prisjetit na koju me glumicu podsjeća. Sigurna sam samo da je američka. Bo Derek? Robin Wright Penn? Ili onaj model iz Burde, ljeto'77, sa dobrim kupaćim kostimima, kukičanim? Neznam. Što se sa Jasom dogodilo otad, kako je napustila rodni sivi velegrad i naselila se u Cvitu Mediterana; tko joj je postao čovik, kako je ostala bez njega, još nisam saznala, ali za ovu pripovijst nije ni važno. Važno je da je njihova burna romansa urodila plodom. Godine '83. rodila je zelenookog dječaka po imenu Đovani. Devedesete su, svi se slažemo, bile gadno desetljeće; posebno tu, posebno nama, a i onima malo starijim od nas, a i onima iz pedeset i neke, našim roditeljima. Jasna je, u jeku predratnih muljaža, postala udovica i ostala sama sa svojim sinom. Živjeli su u (pra)starom dijelu grada, a zbog izuzetne vanjštine, smisla za stil i građanskih manira, mnoge su je zmijolike ženetine mrzile, a njihovi zakoniti je krijomice promatrali i sanjali da je njihova na barem pet minuta. Jase se nije dala jeftinim trikovima i provokacijama, već se objeručke prihvatila odgoja svog jedinca, po načelu kojeg volim zvat «intuitivna pedagogija» odn. principu starijem od enciklopedijskog izdanja «majka i dijete», dokumentaraca o ljudskom mozgu, snimki prenatalnog razvoja, psiholoških analiziranja dječije podsvjesti, Sanja talk showa i «Super dadilje». Puno baba - kilavo dite, kažu. To su rekoh, bila teška vremena za odgoj djece. Igrali su se sa minobacačkim čahurama, skupljali metke, Knindža je bio junak, «Srbe na vrbe» pisalo je na njihovoj kući, a Tuđman je bio predsjednik. Bez obzira na vanserijsku ljepotu, samohrane majke «krivog» podrijetla» i njihova djeca, nisu bili poželjni u slici naše Rvacke domovne. Đovanija je velečasni izbacio iz stada, druga djeca su mu gazila autiće, a njegov najbolji prijatelj bio je Dani, mali mulat čija je majka napravila još veće svetogrđe udavši se za- crnca. Za Đovanija, prije ili kasnije, svi saznaju. Ovisan je o novim poznanstvima i zabavi. Da smo u 15.st., vjerojatno bi bio pijani ekscentrik na čelu flote jedrenjaka u avanturi otkrivanja nepoznatog kontinenta ili barem kraja ravne ploče koju nose 4 slona. Kako to da Đovani nije ispao asocijalni mutavac sklon nasilju, već je ispao takav kakav je, zapravo je neobičan fenomen. Svakako, endemski, kao i ljepota njegove mame. «Jovane Đavle», zvala bi ga baka na selu, jer se nikad nije naviknula na talijansku inačicu. Nemogu je čak ni zamislit kako to izgovara. Sjeti me to na moje selo veselo, kad je stari donio iz Amerike rugby loptu, misleći da će se djeca oduševit. Ali nisu. Lica su im se samo još više stisla u grču, što se obično desi kad vide nešto novo i čudno. Jovan Đavo bio je tog dana posebno «nevaljao». Vukao je kravu za jezik, izgnjavio je do točke vrelišta, pa je jadnica, sva luda, (napominjem da tad još nije bilo kravljeg ludila, pa ovo shvatite ko metaforu) ritnula papcima klimava stajska vrata i uz jeziv muuuk, izjurila za Jovanom, da ga nabije na rogove, valjda. Ja stvarno neznam šta krave rade kad su lude. Jovan je od straha trčao ko nikad u životu i u mahnitom bijegu od bijesnog goveda preletio je čitav proplanak vrišteći «Babaaaaaaaaa» i unezvjereno mašući rukama. Spasila ga šuma. I to ne čudesna, već hrastova. Uspio se sakriti iza stabla, al ga ni baobab nije mogao spasit od ljute starice, koja je jedva ugonila odbjeglu kravu, da ne spominjem kako je potresena krava još danima nakon, davala duplo manje mlijeka nego inače. Dobio je šibom po guzici, razumljivo, ali to nije bilo sve. Baba je taman prikupila bure kišnice a Jovanu Đavlu kupanje je bilo noćna mora. Izvukla ga je glologuzog u prednje dvorište, «da te svi vide» rekla, nasapunala ga, izribala i polila kablom vode, dok su mu se druga seoska deriščad smijala i rugala. Ali, zaboravila je baba da Jovan više nije bio malo dijete. Bio je dječak. I bio je povrijeđen. Te je večeri strpljivo čekao da baba ode u staju. Zatim se iskrao, nabrao buket cvijeća (vrlo zanimljiv detalj, genijalan zapravo), stavio ga na stol, a pored buketa ovu poruku; »Draga bako, Ja odlazim i više se nikada neću vratiti» I otisnuo se u noć. Crnu noć. Babi je skoro srce stalo od straha. Tražili su ga, tražili, našli i te večeri shvatili da imaju posla sa neobičnim primjerkom roda svoga. Sa malim treba pažljivo, jer je «svoj». Jase se smijala do suza. Sa babom se ionako nikad nije baš najbolje razumjela niti se slagala sa njenim odgojnim mjerama. Nabavila je lijepu «svesku» i nastavila zapisivati provale koje je svakodnevno ispucavao njen zlatni dečko, tipa; «Mama hoću li ja postati zao kad odrastem?». A to radi i danas. On, ne ona. Ona ima taj neprobojni gard žene koja je živjela svugdje, vidjela svašta i proživjela sve. Sanja o tome da proširi terasu i da joj majstori konačno srede parket, kako su obećali. Eto. Čini se da je najgore iza njih. |