| < | kolovoz, 2006 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | |
| 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 |
| 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 |
| 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 |
| 28 | 29 | 30 | 31 | |||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
B.L.O.G
|
samo zato što se putujuća kurva svjetskog glasa, vratila u selo. Što je selo bez trača, što je trač bez kafe a kafa bez cigare. pitam ja vas. Bila je to obavijest broj jedan. Obavijest broj dva; vratia se Šime... Di je bia? uvod u obavijest broj tri; kako su svi likovi sa ovog bloga istiniti i postojani, ko boje poslije pranja na četrdeset stupnjeva, i kao takvima, ponekad im nije drago da ih drugi ljudi potežu za rukave i suknje, kosu, brkove, grudnjake, penise i jezike, zbog nečeg ovdje napisanog. Stoga, kamuflaže i zaštite njihovih intima radi, imena su im izmijenjena do neprepoznatljivosti. Ma, ni rođena ih mater ne bi prepoznala. A neka tako i ostane, jer ko zna šta bi bilo "da me mama vidi". Ponekad je riječ o pukom premještanju slova, lijenosti moje radi, a ponekad i samo ponekad osvanu ovjenčani sa potpuno novim imenima titulama čak, koje puno bolje pogađaju srž njihovih osebujnih osobnosti. Točnije no što je ko god im nadjenu takva imena ikad mogao-la-lo zamisliti. Nomen est omen. Dakle, nadimci. i maca papučarica je zaslužila jedan. Konačno Obavijest broj tri; U nastavku teksta maca će se skrivati iza imena; Džaba, sukladno sirotinjskom okruženju u kojem trenutno spava ko bebica. Zasad Toliko. |
|
Jutros me odraz u zrcalu toliko zaprepastio da sam jedva procijedila afirmativnu parolu «Srećo, dobra si!». Jedva. U zadnje se vrijeme šopam afirmativnim parolama jer je vrag odnija šalu (i zdravlje), i nema mi druge osim postat pozitivna i dobra. Jebiga. Bolje bit dobar, nego bolestan! Iako me (još uvijek) zloća puno bolje nasmijava, priznajem. Terapija afirmativnim parolama počinje tako da promatrate odraz i jednu minutu (ili duže, ako imate što za reći) naglas govorite što u zrcalu vidite, a da nije neka gadost tipa; fuj, odvratna sam, moram počupat obrve, bljak, opet herpes, majko mila, koje bore, argh, sva sam sjebana, jebote koje greze mrlje, mitiseri, gnjoj, masna kosa, kraste, pobogu našta to ličim, dajte kesu da je stavim preko glave i da crknem ovakva (il barem iscijedite metapren u nju, da zaboravim) Bum.Krš. Čelom u zrcalo. Staklom po venama. Drama. Krv šiklja na sve strane... Ne. Ne, ovo je sasvim obrnuto. Šest postaje devet. (prostor za prljave primisli) Sjećam se kako sam se prije par mjeseci smijala Aci koju je neka starica "alternativka" otkrila recept od kojeg ti je dobro; pa kaže; trčati u mjestu, toliko žestoko da se petama lupaš po guzici. Šake naizmjence, svom snagom, otvaraš i zatvaraš, i uz sve to glasno izvikuješ; «Ja sam budna!» «Ja sam spremna!» (prvo probaj, pa komentaraj) Jebote. Demonstrirala mi je dotičnu metodu. Probala sam i sama izvrtiti dva tri kruga, i sve što sam mogla reć je da je ta afirmacija napornija nego što se čini. Pogotovo iz moje "negativne" perspektive. Puno, brate, skakanja, krvotočenja i pumpanja srca. Previše čak; za mene kilavu, aritmičnu, predinfarktnu i hiperventilacionu. Ne. Ali, to je bila ona stara ja. Ova nova se prvo odlučila skinuti sa cigareta. Zato da bi postala; spretna, ritmična, predFAKna i hipervibraciona... Od jučer, naime nepušim! Nikome. |
|
«Šta si ti, kao, multitalentirana?» pita me neki bezveznjaković, ironično iskrivljujući glas i facu na zadnjoj riječi. «Difuzno usmjerena!» rekoh. Budala površna. A sam se pravio zainteresiran i sam me pitao šta radim u životu. Drugi put ću odgovorit da čupam i sadim. I da odjebe. Prošao je dakle još jedan dan, za kojeg sam tek maloprije saznala da je bio petak. Za grand finale sam premjestila namještaj u sobi i usisala nakupine iza polica (zapravo sam napravila još veći nered, al srediću ga sutra - Po danu se jutro poznaje.) Petak je počeo krajnje "eventualno", rekla bi miss BiH '95. Sinoć sam ugostila veseli trio, a oni su mene zauzvrat vozikali u kombiju, počastili opijatima i svojim društvom. Na tome im fala, svaka im dala. Onesvijestila sam se u jedan i upala u doboko smrzavanje tik pored svoje mace. Jer volimo se. i grijemo. Probudilo me kaotično bubanje vrata i prozora i hladni propuh kojeg su pokrenuli pljuščina i vjetar- negdje oko zore. Pozatvarala sam sve i vratila se spat, ali onda je Saba dobila napadaj kung-fua i sumanuto trčala stanom još nekih pola sata. Na koncu se pokenjala i opet smo zaspale. Prije osam zapištalo je iritantno mobi đubre ali ja sam ipak orno i čilo poskočila vidjeti ko me zove kroz snove moje, ko mi šalje pisma, (sve u nadi da mu je konačno došlo iz guzice u glavu koliko je zaljubljen u mene i kako smo neviđeno dobar par, pa makar i u sumornih osam kišnih ujutro). Ne. Ustajanje ludom radovanje. Bila je to nervozna Didi sa zastrašujuće nebulozno ozbiljnim upitom za to doba dana. U normalnim uvjetima, ta žena bi odhrkala bombardiranje, ali sad joj radnici buše zidove kupaonice od sedam,a u osam je već na trećoj kavi i očito svim brigama ovog svijeta. Luda je Didi. Lu-da. Izignorirala sam njene očajnički-ranoudarničke pokušaje i prevrnula se ko morž, na desni bok- još malo odspavat. Još sam malo odspavala, dabome, ali očito nedovoljno da se pošteno odmorim, kamoli isfuram "bjuti slip". Viktor (da, bila sam kod Viktora na pregledu) mi je isti sekund na blijedom i podbuhlom licu iščitao sve što bih možda inače trebala sakrivati nekom patinom u vidu pudera i rimela? Perike, push-upa i umjetnog zubala? Nisam više mlada kao nekada. Istina boli, jednako kao i namještanje deložiranih košćica u kišno jutro, nakon što si sinoć ružila, poružnila i nisi se naspavala. E moja ti. Suza je iz oka kanula; od boli, srdžbe i sudbine proklete, dočim me dragi Vix oslobodio muka, te naručio za utorak. Car! U mračni sobičak u kom obitavaju Pile i njegov ker kročila sam oko podne. Odmah iza njega provirila je i jako zgodna djevojka. Bjonda velikih očiju i dugih nogu. Da, mogla sam i mislit da ne spava sam. On sigurno nema problema u pronalaženju slobodnoumnih češkačica i maženja bez obaveze, ko NEKI. ... Poklonio mi je čudo tehnike kojeg je za bakšiš ušićario kod Cige na Hreliću i ostala sam popit tursku kafu. Bez šećera. Nestalo. Malo smo čavrljali o kiropraktici kao takvoj, brojnim prednostima vojne odjeće nad običnom, krivo protumačenim zgodama, puhačkim instrumentima i čarima ljeta, posebno ovog. Zaključismo da je sve to super, i da je bilo toliko nenormalno, da bi nam i najluđi dvadesetogodišnjaci komotno mogli- pozavidjet. Odlučim otić nakon tako slatkog zaključka; zahvalim se uljudno, počešem kera po njuški i izađem. Uto primjetim da neznam di mi je ključ od auta. Vraćam se. Tražimo ga utroje. Stan ima pet kvadrata, pa potraga biva bezuspiješno okončana za cca 10 sekundi, nakon čega opet izlazim na pljusak tražit dalje. Mora da je ispao u travi, nema gdje drugo. Srećom, potragu olakšava činjenica da je privjesak iste nijanse zelene kao i trava, a i to da nemam ni kišobran ni dugi rukav, a ni naočale, a ni dobar vid. Srećom još većom, prilazi mi starac koji se smješka kao da zna nešto što ja neznam. Sav usporen, ali bistar, sa penzionersko-zajebantskim tonom glasa, objasni mi da je «evo baš tu» našao ključ, odnio ga doma, i nek dođem s njim pa će mi ga vratit. Mora da je za takav rasplet odgovorna Viša sila svevideća, kojoj je posvećen onaj betonski monstrum zvan- kvartovska crkva. Bože oprosti, ali znam da im ti nikad ne bi dao građevinsku dozvolu. A ni malter. Vidno mokra i osjetno pothlađena, pa ipak vesela, ulazim u bolid, i sve do doma kreštim, tulim i urlam uz zvuke Debbie Harry i benda. |
|
Imam HIT, i to glasbeni, ali neznam ga priljepit na bljog. što i odakle trebam iscopirat i gdje, kako bi zasvirala pjesmica?? i to... pomozite drugovi i drugarice, biće vam drago vjerujte! a i meni ... unaprijed FALA vaša S |
Bljesnuo je sunčan dan, povijesno značajan po tome što je živa u termometru dotakla plafon, a srčani bolesnici zivkali hitnu puno češće no inače. I umirali, da. Nespretno sam uklonila nepoželjne dlačice da svih poželjnih mjesta, odjenula prozračnu haljinicu pastelnih boja, nataknula papuče za vožnju, pojačala se medicinski preporučenom botiljom vode, prevelikim sunčanim naočarkama i knjigom. Opremljena ko za pješačenje Premužićevom stazom, odjezdila sam u smjeru Juga, i to ne na Jadran, već na aerodrom. Zračna luka Bleso, kako joj samo ime kaže, poprište je blesave jurnjave za vremenom i parama. Vrijeme je novac, novac je sloboda i iako se čini da većina nema baš neku ideju što bi s tom slobodom i s tolikim vremenom, čini se da imaju novaca, a novac je sve, sve je super, super je biti super i to... Let je kratak, ekspresno se srče expresso, mahnito se guta neprožvakana brza hrana, armija užurbanih službenika vam je na raspolaganju ako vam treba izmasirati erogene zone, učinit blic felaccio, ili blic fotku, blic rezervaciju, ili vam pomoći da što prije odete ili dođete ili pođete, dočekate il čekirate. Konobar u brzom kafiću, u kom se klijentela izmjenjuje u fast-forward stilu kako bi nabrzinu zdrmala kakvo piće za živce ili podizanje krvnog tlaka, isto je brz. Zaprvao, toliko je jadan istrzan i lud, da pretpostavljam da u pauzama trkne na wc nabrzinu šmrknut lajnu amfetamina ili liznut kristala. Baš me zanima na čemu je. Automatiziranim gestama i robotski umilnim tonom glasa ispucava isprazne fraze «tenki ju» «vilkomen» «gracije», sve u jednom dahu- i to ne samo strancima već i meni, prekaljenoj rvatici, besprijekornog pedigrea i manira, kojoj se sa vrelih usana prelijevaju stihovi «moje domovine» (one sa špice dobrojutrohrvatska). Kaže da je on tu zato da MI uživamo, a mi mu se samo zahvalimo na vrhunskom ulizivanju i, u najboljoj namjeri dodajemo kako se sve što se isplati raditi, isplati raditi- sporo. Ali njega već odavno -nema. Čekanje na aerodromu je pokora za ljude poput mene. Kad iskoristim eksploziju kofeina i kalorije iz smeđeg šečera za čišćenje crnog pod noktima, smišljanje novih kreacija za novo godišnje doba, stihoklepanje hitova i poneku neuračunjivu ideju, tad naprosto požutim i presahnem, dobijem fleke pod pazusima i počnem hiperventilirat. Onda se pokušam koncentrirat na disanje. Prvih par udisaja mi paše, ali mi uskoro počne smetat umjetna ventilacija, klima uređaj, skaj sa stolice za koji mi se zalijepilo za dupe, umjetni zaslađivač, umjetna rasvjeta, umjetni smješkovi, umjetna sreća i samo poželim da nisam tu. Zato sam i otišla van. U parkić. Pažljivo sam odmjerila raspored klupica. Prvu sam eliminirala zbog neobične blizine djece, a nepoželjeh da me se zamijeni za pedofilku, ili kakvu prošvicanu nerotkinju koja se liječi gledajući tuđe klince. Drugu sam klupicu prekrižila jer su se odmah pored, u hladovini, smijuljila tri mlađahna turista koji su me skenirali i pomazili pogledima, a ja nisam bila raspoložena za flert na ingliš, iako je moja haljinica govorila drugačije. Treća je klupa bila na suncu. Četvrta preblizu ceste. Peta idealna. Svugdje i nigdje posebno. Tampon zona. Pojas Gaze. Svojim natečenim, umornim stopalima i prosto proširenim venama odlučila sam priuštit luftanje, a petama dati vjetra- doslovno. Izula sam nanule, bez klepetanja, i zauzela položaj blago rezervirane cure koja čita knjigu, i to debelu. I to pametnu. Žena je napisala filozofski bestseler u kojem govori o nestanku javne sfere i masovnoj usamljenosti kao obilježju modernosti. To ti je tako kad te ševi Heidegger (i to ne bloger), a i sama si prepametna za svoje doba, ktomu pišeš ko niko-nikad. Bravo stara! Mravi su minijaturne beštijice savršeno razvijenog smisla za kolektivnu akciju, i usput rečeno, živa bića koja, u odnosu na vlastitu tjelesnu masu, mogu nositi najviše tereta. Prave dase! Upratila sam prve dvije stranice trećeg poglavlja kad je počela agonija. Bockanje, lagani i ugodni svrab, neobavezno češkanje na rubu petinga, još svraba, iritacija, pravo češanje, neizdrživ svrab, drapanje, grebanje do krvi. Bolesni užitak. Rane. Počelo je na desnoj ruci, onda se proširilo na lakat, bedro, drugo bedro, čelo, uho, vrat, opet lakat, i naposlijetku Međunožje. Nadam se da je stavio kondom, iako se zapravo pitam hoću li ikad više naići na bolju priliku za oprašivanje. |
Sirotinjski suživot je u novoj sezoni jesen/zima nulašest dobio pojačanje u vidu živih i neživih, ali NOVIH likova. Prvo neživi, ali ništa manje zanimljivi; Pink Pony adriatic, podebljan pomoćnim kotačima. Ako me vidite, nemojte me (od srama) pozdravljat. Znam kako je. Živo biće se reinkarniralo u crnu, odnosno tamno smeđu macu papučaricu, po imenu Saba. Saba je najveća poznata maza, ima dva žuta oka i bijeli medaljon na poprsju. Ja ne kišem! što je na granici kršćanskog mirakula jer nagovještava moje čudesno oslobođenje od alergije na mačju dlaku. Spavamo zajedno, u nedostatku mužjaka raspoloženih za spavanje i češkanje. Victor je moj izbavitelj, novi idol sleš ljubav. Planktonska, naravno (ima li više ikakve druge??) Posijan od oca Grka u vulvu majke Egipćanke, rođen je u Sudanu, ili Siriji, znam da je sa S, a prije koliko godina- neznam, rekla bih- «dovoljno». Otkud on u mom životu, i kako je njegov blještavo bijeli osmjeh, sa lijepo raspoređenim zubima rasparao moje srce, kako su njegove snažne a opet tako nježne ruke završile na mojim gležnjevima u kupki tople vode, kako i zašto je samo govorio «biću nježan, biću nježan, samo ti lezi» pitate se? E, pa pitajte se i dalje. Čuo se «Puc» a nije pukao hi-men, jer, već pogađate, pukao je odavno. Ne, prvo su popucali moji nožni prstići a za njima se VRLO VRLO bolno ulocirala i dislocirana košćica desnog ligamenta, ovih dana poznatija kao «u pičku materinu, boli me noga» stvar. Vidjela sam sve zvjezdice nebeskog svoda, ko u crtiću. Krc je odzvonio hodnikom oblakodera zagrebačkog prekosavskog naselja, a za njim i moj jauk. Jedan jedini. «Jesam bila dobra?» «Jesi. Pravi heroj.» Za Viktora bi se dislocirala svaki dan. I ko zna šta još. Jučer je u ljubičastoj sobi osvanula i akustična gitara. Prava pravcata. Ja ju neznam ni naštimat ni svirat al svejedno besramno tandrčem hit «Smelly Cat», sad već udomaćenoj maci kad se ova pedantno iskenja u pijesak «sa mirisom mora» a mene oblije val svježine i njene probave. Inače sam dobro. Hvala na pitanju. Ti? |
“Noću je hladnije nego vani” piše na oronulom zidu iza tvojih leđa, i mada je užasno vruće, iako smo jučer podijelili trip, iako i inače ne vidim dobro, a danas još i nosim sunčane naočale izgrebane posred plastičnog stakla (!?), ma možda upravo zbog svega toga, odmah sam shvatila o čem se radi, ko da sam i sama to napisala, no tebi treba nešto više da pokopčaš, pritom izvrćeš glavu ko pas kad čuje nepoznat zvuk, samo još da uši naćuliš, a dobre su mi te tvoje uši, i oči, i nos i zubi krnjavi, i bože dragi šta ja pričam, gospe blažena, i svi sveci, i svi apostoli i svi «ma, ajmo u auto» prekidaš moj tok misli, bolje rečeno šetnjicu minskim poljem, i dobro da je tako jer ko zna u kojoj bi zemlji tunguziji završila inače, da, da, ajmo, u autu nam je ionako postalo najbolje, ti i ja, i naš minijaturni dnevni boravak, spavaća soba, kuhinja, i ormar i šank, i muzika i pepeljara, a ovaj zvjerinjak vani kroz šoferšajbu izgleda ko veliki lcd monitor odlične rezolucije, taman ko onaj za koji nemamo para, a i tebe podsjeća na nešto, samo što? još ga loviš, na što? na što?, gukni golube, reci, reci, reci, reci, «na akvarij», akvarij??, ti si puko ko himen, mišu moj spaljeni, tebe vlastita baba podsjeća na didu, osim toga di su ribe? di-su-ribe? «pa zatvori oči i zamisli», ma otvori oči i odjebi s tim hipoškim pričama, «ODBIJ luđakinjo prgava, otkud samo vadiš ta sranja?», ...«iz rukava» sikćem... uh, bum, tras, jao, kakav bijedan i jeftin pokušaj uzvrata, «U Ništa!» zadere se Alaj čauš il već netko, "U Sve", sve po osam, biće da sam umorna, previše vozim, siroče šoferica, jer vremena su se promijenila, još samo da ti ujebem dite, a ti da ga rodiš jelda? aha, samo kako? neam pojma, smislićemo nešto, «a, da ga ispišam ko bubrežni kamenac?» reče kreten, ja složim facu naviđenu usljed provale slika pred očima, dočim on zaključi kako više nikad ne želi vidjeti takvu facu pa zašutismo, svak potone u svoje bezdane i svemire, doduše paralelne, al različite, pošto ja gledam zapad, ti jug, ja vidim brdo, a ti drveće, pošto poto, poštom brodom, i ko zna di si sad, na licu ti se vidi da si zapeo u živom blatu, a baš me zanima di, di, di, di si?, «vaučer je dobra riječ», opa, zar čak tamo?, VAU, kako je vaučer dobra riječ!, jest, stvarno, pogotovo ako neznaš što znači, vaučer, vau vau, mijau mijau, prrrrrrrr, frrrrrrrrr, tonkica palonkica, i bonbonkica, i klompica i bolnica, stop!, trebali bi prestat, kažem, ščim? pitaš, a ja znam da znaš, i ti znaš da ja znam da znaš, dapače i ti tako misliš, samo prešlo nam je u naviku pričat gluposti u duetu, da jedno drugom začepljavamo rupe u mislima, srcu, plućima i mozgu, zajedno smo jači, ili bolje rečeno; VAU, imamo samo jedno drugo i ogromnu televiziju/akvarij, "ljubavi, nedam te nizašto na svijetu!", ni-za-što!, nema tih para, nema!, a bilijun milijuna? čega?, ičega!, ne, ni toliko!, ni toliko? ni za bilijun milijuna ičega? jesi sigurna?, da!, sigurna ko atomsko sklonište!, vau, pa nije li to onda- TO?, da, jeste macane, ljubav, sa velikim B, i možeš se kladit u svoj vaučer da je tako, dobitak zagarantiran, biljun miljuna ičega- štoviše, vau, vau vauuuu, smješkaš se pobjedonosno i pitaš možeš li me zvati Srce, a ja neznam, nisam pametna, a ni glupa, "moram razmislit", kažem i okrenem glavu pa sad ja gledam u ono tvoje drveće, " i to samo četvrtkom. Nismo papci", može?, može, (i mama ti je luđakinja). |
Povratila sam svoj prijašnji look zvijezde u usponu, ko što se povraća u alkoholnom deliriju. Naglo, jako i s neodgodivom nužnošću. Sjajim novopečenim sjajem, i to ne od izlučivanja maščobe u T zoni, već od nekog zanosa i ljetnog hita «gondola» Čak sam i malo boje dobila, i to ne žute, a ni zelene, čak ni sive, već neke kožaste nijanse, ah da preplanule. Takva ću ostat do prvog linjanja i presvlačenja košuljice. Vuk dlaku mijenja ali ćud nikada. Izvrnutog gležnja pažljivo umotanog u rastezljivi zavoj na kojem piše (kakve li ironije) «pro-sport», ubirem bodove kod onih koje fura milosrđe ili medicinska znanost. Uberem i u onih što se ne pale na lijepo, već «ZANIMLJIVO», ako me razumijete. Ali ipak, najčešće dobijam set pitanja; Šte ti je? Koji ti je? Jesi dobro? Na čemu si? Jel sve ok? I pripadajući set nebuloznih savjeta ; Stani. Kalaj. Smiri se. Nabrijana si. Luda si. Preluda si. Nisi normalna. !»#$%&/()=?*?=)(/&%$#»»!!»#$»%%#&$/&(=)=?=)(/&%$»!!#»$!/((=$#*Đ?(/%& Balansiram na rubu zabrinutosti za samu sebe, ali, ne, još nisam i službeno zabrinuta. Još mogu da đuskam i ovako razmišljam; kome ja izgledam ludo, taj ludosti nije vidio, taj se filtera nije napušio. «Na mlado je, proće» reko mi je starac u dućanu poljoprivredne opreme, kad sam ga kljasta i uboga, došla žicat zavoj. «Šećeru» rekla mi je teta Alba dok mi je namještala skrhane košćice, a za kraj sam, na svoj račun ubola kafu i staru narodnjačku; «Kad bi čovik zna di će past, sija bi» i naravno, kesu leda. Obaveze su se nakupile dok me nije bilo. Ko karijes na šestici. Stavljam se u program i to onaj ilegalno downloadani. Hakerski. Piratski. |
|
Pristao je trajekt. Pristala sam i ja. Na sve. Prljava, masna, slana, izvrnuta, izgrebana, natučena, izbodena, puna modrica, posjekotina, ugriza komaraca i ko zna čega još, prašnjava, poderana, raščupana, zgužvana, mamurna, neispavana, gladna, umorna, ali dobro. Takvu me, u oblačnu i usmrđenu luku, u ovo kišno i južinavo jutro, izbacila poplava; a tornado zaobišao, što je svakako lijepo od njega. Devet dana mekdana, devet prstenova pakla, bez gospodara, devet mačijih života. U izlogu izgledam ko retardirani križanac bliskoistočnog azilanta i šizofrene žderačice tripova. ........ Ljeto. |