“Noću je hladnije nego vani” piše na oronulom zidu iza tvojih leđa, i mada je užasno vruće, iako smo jučer podijelili trip, iako i inače ne vidim dobro, a danas još i nosim sunčane naočale izgrebane posred plastičnog stakla (!?), ma možda upravo zbog svega toga, odmah sam shvatila o čem se radi, ko da sam i sama to napisala, no tebi treba nešto više da pokopčaš, pritom izvrćeš glavu ko pas kad čuje nepoznat zvuk, samo još da uši naćuliš, a dobre su mi te tvoje uši, i oči, i nos i zubi krnjavi, i bože dragi šta ja pričam, gospe blažena, i svi sveci, i svi apostoli i svi «ma, ajmo u auto» prekidaš moj tok misli, bolje rečeno šetnjicu minskim poljem, i dobro da je tako jer ko zna u kojoj bi zemlji tunguziji završila inače, da, da, ajmo, u autu nam je ionako postalo najbolje, ti i ja, i naš minijaturni dnevni boravak, spavaća soba, kuhinja, i ormar i šank, i muzika i pepeljara, a ovaj zvjerinjak vani kroz šoferšajbu izgleda ko veliki lcd monitor odlične rezolucije, taman ko onaj za koji nemamo para, a i tebe podsjeća na nešto, samo što? još ga loviš, na što? na što?, gukni golube, reci, reci, reci, reci, «na akvarij», akvarij??, ti si puko ko himen, mišu moj spaljeni, tebe vlastita baba podsjeća na didu, osim toga di su ribe? di-su-ribe? «pa zatvori oči i zamisli», ma otvori oči i odjebi s tim hipoškim pričama, «ODBIJ luđakinjo prgava, otkud samo vadiš ta sranja?», ...«iz rukava» sikćem... uh, bum, tras, jao, kakav bijedan i jeftin pokušaj uzvrata, «U Ništa!» zadere se Alaj čauš il već netko, "U Sve", sve po osam, biće da sam umorna, previše vozim, siroče šoferica, jer vremena su se promijenila, još samo da ti ujebem dite, a ti da ga rodiš jelda? aha, samo kako? neam pojma, smislićemo nešto, «a, da ga ispišam ko bubrežni kamenac?» reče kreten, ja složim facu naviđenu usljed provale slika pred očima, dočim on zaključi kako više nikad ne želi vidjeti takvu facu pa zašutismo, svak potone u svoje bezdane i svemire, doduše paralelne, al različite, pošto ja gledam zapad, ti jug, ja vidim brdo, a ti drveće, pošto poto, poštom brodom, i ko zna di si sad, na licu ti se vidi da si zapeo u živom blatu, a baš me zanima di, di, di, di si?, «vaučer je dobra riječ», opa, zar čak tamo?, VAU, kako je vaučer dobra riječ!, jest, stvarno, pogotovo ako neznaš što znači, vaučer, vau vau, mijau mijau, prrrrrrrr, frrrrrrrrr, tonkica palonkica, i bonbonkica, i klompica i bolnica, stop!, trebali bi prestat, kažem, ščim? pitaš, a ja znam da znaš, i ti znaš da ja znam da znaš, dapače i ti tako misliš, samo prešlo nam je u naviku pričat gluposti u duetu, da jedno drugom začepljavamo rupe u mislima, srcu, plućima i mozgu, zajedno smo jači, ili bolje rečeno; VAU, imamo samo jedno drugo i ogromnu televiziju/akvarij, "ljubavi, nedam te nizašto na svijetu!", ni-za-što!, nema tih para, nema!, a bilijun milijuna? čega?, ičega!, ne, ni toliko!, ni toliko? ni za bilijun milijuna ičega? jesi sigurna?, da!, sigurna ko atomsko sklonište!, vau, pa nije li to onda- TO?, da, jeste macane, ljubav, sa velikim B, i možeš se kladit u svoj vaučer da je tako, dobitak zagarantiran, biljun miljuna ičega- štoviše, vau, vau vauuuu, smješkaš se pobjedonosno i pitaš možeš li me zvati Srce, a ja neznam, nisam pametna, a ni glupa, "moram razmislit", kažem i okrenem glavu pa sad ja gledam u ono tvoje drveće, " i to samo četvrtkom. Nismo papci", može?, može, (i mama ti je luđakinja).
Post je objavljen 09.08.2006. u 14:20 sati.