| < | kolovoz, 2006 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | |
| 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 |
| 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 |
| 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 |
| 28 | 29 | 30 | 31 | |||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
B.L.O.G
|
«Šta si ti, kao, multitalentirana?» pita me neki bezveznjaković, ironično iskrivljujući glas i facu na zadnjoj riječi. «Difuzno usmjerena!» rekoh. Budala površna. A sam se pravio zainteresiran i sam me pitao šta radim u životu. Drugi put ću odgovorit da čupam i sadim. I da odjebe. Prošao je dakle još jedan dan, za kojeg sam tek maloprije saznala da je bio petak. Za grand finale sam premjestila namještaj u sobi i usisala nakupine iza polica (zapravo sam napravila još veći nered, al srediću ga sutra - Po danu se jutro poznaje.) Petak je počeo krajnje "eventualno", rekla bi miss BiH '95. Sinoć sam ugostila veseli trio, a oni su mene zauzvrat vozikali u kombiju, počastili opijatima i svojim društvom. Na tome im fala, svaka im dala. Onesvijestila sam se u jedan i upala u doboko smrzavanje tik pored svoje mace. Jer volimo se. i grijemo. Probudilo me kaotično bubanje vrata i prozora i hladni propuh kojeg su pokrenuli pljuščina i vjetar- negdje oko zore. Pozatvarala sam sve i vratila se spat, ali onda je Saba dobila napadaj kung-fua i sumanuto trčala stanom još nekih pola sata. Na koncu se pokenjala i opet smo zaspale. Prije osam zapištalo je iritantno mobi đubre ali ja sam ipak orno i čilo poskočila vidjeti ko me zove kroz snove moje, ko mi šalje pisma, (sve u nadi da mu je konačno došlo iz guzice u glavu koliko je zaljubljen u mene i kako smo neviđeno dobar par, pa makar i u sumornih osam kišnih ujutro). Ne. Ustajanje ludom radovanje. Bila je to nervozna Didi sa zastrašujuće nebulozno ozbiljnim upitom za to doba dana. U normalnim uvjetima, ta žena bi odhrkala bombardiranje, ali sad joj radnici buše zidove kupaonice od sedam,a u osam je već na trećoj kavi i očito svim brigama ovog svijeta. Luda je Didi. Lu-da. Izignorirala sam njene očajnički-ranoudarničke pokušaje i prevrnula se ko morž, na desni bok- još malo odspavat. Još sam malo odspavala, dabome, ali očito nedovoljno da se pošteno odmorim, kamoli isfuram "bjuti slip". Viktor (da, bila sam kod Viktora na pregledu) mi je isti sekund na blijedom i podbuhlom licu iščitao sve što bih možda inače trebala sakrivati nekom patinom u vidu pudera i rimela? Perike, push-upa i umjetnog zubala? Nisam više mlada kao nekada. Istina boli, jednako kao i namještanje deložiranih košćica u kišno jutro, nakon što si sinoć ružila, poružnila i nisi se naspavala. E moja ti. Suza je iz oka kanula; od boli, srdžbe i sudbine proklete, dočim me dragi Vix oslobodio muka, te naručio za utorak. Car! U mračni sobičak u kom obitavaju Pile i njegov ker kročila sam oko podne. Odmah iza njega provirila je i jako zgodna djevojka. Bjonda velikih očiju i dugih nogu. Da, mogla sam i mislit da ne spava sam. On sigurno nema problema u pronalaženju slobodnoumnih češkačica i maženja bez obaveze, ko NEKI. ... Poklonio mi je čudo tehnike kojeg je za bakšiš ušićario kod Cige na Hreliću i ostala sam popit tursku kafu. Bez šećera. Nestalo. Malo smo čavrljali o kiropraktici kao takvoj, brojnim prednostima vojne odjeće nad običnom, krivo protumačenim zgodama, puhačkim instrumentima i čarima ljeta, posebno ovog. Zaključismo da je sve to super, i da je bilo toliko nenormalno, da bi nam i najluđi dvadesetogodišnjaci komotno mogli- pozavidjet. Odlučim otić nakon tako slatkog zaključka; zahvalim se uljudno, počešem kera po njuški i izađem. Uto primjetim da neznam di mi je ključ od auta. Vraćam se. Tražimo ga utroje. Stan ima pet kvadrata, pa potraga biva bezuspiješno okončana za cca 10 sekundi, nakon čega opet izlazim na pljusak tražit dalje. Mora da je ispao u travi, nema gdje drugo. Srećom, potragu olakšava činjenica da je privjesak iste nijanse zelene kao i trava, a i to da nemam ni kišobran ni dugi rukav, a ni naočale, a ni dobar vid. Srećom još većom, prilazi mi starac koji se smješka kao da zna nešto što ja neznam. Sav usporen, ali bistar, sa penzionersko-zajebantskim tonom glasa, objasni mi da je «evo baš tu» našao ključ, odnio ga doma, i nek dođem s njim pa će mi ga vratit. Mora da je za takav rasplet odgovorna Viša sila svevideća, kojoj je posvećen onaj betonski monstrum zvan- kvartovska crkva. Bože oprosti, ali znam da im ti nikad ne bi dao građevinsku dozvolu. A ni malter. Vidno mokra i osjetno pothlađena, pa ipak vesela, ulazim u bolid, i sve do doma kreštim, tulim i urlam uz zvuke Debbie Harry i benda. |