| < | rujan, 2006 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | ||||
| 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 |
| 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 |
| 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 |
| 25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
B.L.O.G
|
Da nisu samo sakralna nedjeljna jutra prosvjetljujuća, već i nedjeljna popodneva znaju biti, svjedoči ono jučerašnje. Iz tranzistora je dopirao hit hitova «Opet si plakala» a ja nisam opet plakala već pjevušila i rintala, opčarana naglim napadajem poleta za bavljenje kućanskim poslovima. Čaše, teće, šolje i pjati, što već danima čekaju i prijete organskim raspadom, ritmično su lebdili kuhinjom, i uz polifonu melodiju se slagali po policama. Ko u snu. Usisala sam ćilim, promijenila posteljinu i širom rastvorila prozore da uđe malo arije i sončeka. Neželeći se bespotrebno ograničavati na pišu il picu, i pustu konfuziju vezanu uz genitalije, samo ću reći da je jučer u posjet došlo ONO. Ne klaun iz horror serije, ne trandža u perju i šljokicama, ni neki gej-iz-okej, ni angažirani transrodni lingvist, ni čupavo čudovište. Ne. Samo Ono. Ono je jučer popodne izgledalo loše. Jadno rekla bih, ali neću. Sušta suprotnost danu koji me mamio vani, ko lampa moljca. Pa ipak, progutala sam knedlu, čeznutljivo bacila pogled u dvorište, ubacila šaku zrna u mlinac i skuhala kafu. Tursku. Ono voli tursku. «s onim tvojim čudnim mlijekom» kaže. Kojim? Rižinim? «Ne, majčinim». O, toga više nemam, žao mi je, izmuzli su me. Pitam se koja li je teška sudba pogodila to čudno biće, sudbina toliko teška da je svo shrvano pokucalo na vrata, zanemarujući našu žučnu svađu staru par mjeseci. Ono je tad bilo obuzeto količinom nepravde na ovom svijetu i vječnim pitanjem «zašto je trava zelena, kad bi trebala biti ljubičasta?». To je zbog klorofila rekoh, al je Ono bilo toliko zavedeno svojom konstatacijom, i povrijeđeno mojom prostačkom primjedbom da me brutalno išamaralo i zaključalo u špajzu, da «se malo sredim i razmislim o našem odnosu, o tome koliko dajem i što tražim». Eto na! Zaključana sam bila danima. Nije mi teško palo, jer volim ekstremne sportove. Obožavam! Doduše nisam se ni stigla preispitat kako spada, jer su mi misli, tipično za mene, poskakivale ko sise spasiteljice iz Baywatcha; gore-dolje, u nedogled. A i općenito, onako u životu, boli me TUR za to sve. Moja je situacija sređena, žlica srebrna, a najveća dilema crveni ili rozi lak? Plava ili crna majica? Marko ili Željko? ustati il odustati? Ja zapravo samo hoću van. Igrat badminton. (naime, širim svoje športske horizonte daleko, daleko. Dalje od tetrisa i šaha.) Nakon par dana čame i zatočeništva (ne znam točno koliko, jer u špajzi je mrak), Ono mi se smilovalo, i kroz ključanicu uguralo komad buđole, u znak pomirbe. E, tad sam popizdila. Po-pi-zdi-la. Koljenom sam rasturila vrata i uz poklič «pa jebem ti sunce neumjesno i nabijem ti takt u guzicu. Ne jedem meso!" izletila iz špajze. "Samo slatkiše!" Ono me nikad nije vidjelo takvu. Lica su nam bila udaljena 5 centimenata a ja sam urlala; čokoladu! crnu! kiki bombone! tripove! after eight! puding! keksi, i to punjeni! sladoled! rahatlokum! šnenokle! švarcvaldica! To, budalo jedna nemarna. TO! Upamti već jednom! Jedna jedina stvar; ŠE-ĆER!!! Uvjerena sam da je Ono to tog trenutka mislilo da sam kilava i bezlična, nadasve nesposobna za ikakvu akciju. Mora da je tako, jer sad je mucalo od iznenađenja; nešto o mojim karakternim manama koje to zapravo nisu i o tome da je shvatilo kako nema veze što nemam lavabo, jer da ima nešto čak i sexi u svakodnevnom savijanju nad kadom, samo... "Znala sam da je problem u tom što nemam lavabo! Samo, lakše se svađati nego razgovarati! Pičko!" Ljudi su katkad baš bezveze. Neko se vrijeme nismo vidjeli, sasvim opravdano, ako se mene pita. Pa nedam ja svakom da me jebe u zdrav mozak. I to suhomesnatim proizvodima. Osim toga, prošlost je prošlost. Važno je sad, a evo sad je tu. Oprost, mir i dobro. Pitam se što se zbiva. Sjedosmo, na moje inzistiranje, ispit kaficu na balkon, iako se Ono nevoli sunčat. Čudan svat, to Ono. A kad mi je već stvarno dojadila intenzivna šutnja puna neke težine i prašine, pitala sam «pa dobro, Ono, ke pasa? Oprosti, al izgledaš ko da te krava prožvakala, probavila u sva četiri želuca i pljunuila meni na balkon. Šta je?» «Ma ništa, u lošoj fazi sam. Nepitaj» Nepitam. Pa ipak me neočekivano iznenadilo svojom cijenjenom prisutnošću, pardon nazočnošću, jer je totalno odsutno. I na tome sam ti zahvalna, ti bradati čovječe što živiš u oblacima. Došlo je samo na rehabilitaciju tišinom i gledanjem u daljinu. Pitam se smijem li ja onda pričat za oboje il smetam? Da odem iz kuće, pa da se slobodno rasprostre i opusti? Ne obaziri se na mene, ja sam ti tu samo nus-pojava, ko prišt poslije partija. Preporučam lila sobu, mirnija je. Da, da, naravno, možes spavati u mom krevetu. Koliko god treba, naravno. Masaža? Može! Tajlandska ili shiatzu? Da, jako je udoban taj moj krevet, svi se tu naspavaju ko bebe, znam. Ja ću na podu. To volim. Evo dekica. Ne, nemoraš se izut, pa znamo se, pobogu. Ja sam ti tu na raspolaganju. Uvijek. Samo reci. Ono me uopće ne primjećuje. Pa zašto i bi. Ono samo tu i tamo navrati kad je u lošoj fazi, jer voli čudno mlijeko i voli se igrati doktora. To posebno voli. Mene baš i nevoli. Trpi me, rekla bih. Ne pričamo puno, jer Ono ima interese široke ko osmjeh Julie Roberts, i misli veće od sunčeve galaksije. Od kofeina i nemogućnosti bijega sa stilom obuzeo me nemir. Osjećam se skučeno. Gost u vlastitom domu. Ideje koje brižno kradem i besramno kompliliram razbuktale su se ko požar na jugu Španjolske. Počinjem lelujat i uhvatim se kako sanjarim o karijeri u badmintonu. Baš me krenulo; stenjem ko Monika Seleš i imam ubojit bekend od kojeg su popucale strune na reketu. Ono ima neobično ružne sunčane naočale. «I ja bi bila nesretna da nosim takve cvike...» rekoh sa dobrom namjerom. Ipak sam ja srce (i mazohist). «Čisto sumnjam...tebi je lako...» prostenje, i opet mi dade do znanja kako je intelektualni (i modni, dodajem) jaz među nama nepremostiv, i kako me sva čuda ovog svijeta neće promijeniti od onog što ja doista i jesam- bijedno i priprosto čeljade, sklono suvišnom nevažnom. Sirotica, uostalom. Zatim teatralno uzdahne, i premjesti pogled sa oronulih fasada izniklih na istočnom horizontu, na šalicu u svojim rukama. «Ajde, bar kave ima...» «Jeste!» potvrdim sa iskustvom kakvog samo ljudi žutih zuba imaju. Suđe je oprano, krevet pospremljen, sa ćilima se može jesti a jesen miluje zastore. Život je lijep, kažem u sebi i srknem pjenicu. Ostadoše mi brkovi. |
|
Kako si ušao? Pustila me ona baka što priča s mačkama... aha... Smiješna je. Je, kad nije luda. Onda nije smiješna. (tišina. Ja raspakiravam kese sa placa. Ti stojiš u hodniku.) Došao sam ti reći da idem. ma da? a Di ideš? Na otok. otok? Da. Pusti otok s blagom? Baš taj. a Kad? Sutra. Već... A dokad? Neznam. Par dana, godinu dana. Neznam. Sve je moguće. Sve je moguće... Hoćeš zalijevati cvijeće dok me nema? Nemaš cvijeća. Jel to neka Meta-fora? Nije. Imam kaktuse i palmicu. Sjećaš se? Sjećam......da Onda? Okej, zalijevaću ih. Svojim suzama? Vaginalnim iscjetkom. Uh. Nemoj tako. Izvini. |
|
Otključavam klimava vrata našeg haustora i pitam se zašto ih uopće zaključavamo kad ih i prodoran pogled otvara. «Baš vas briga djevojko, vi ste na zadnjem katu. Prvo će nas!» sjetim se riječi starice koja priča s mačkama. Istina, prvo će njih. Zato, zaključaj, da ih ne odnese mrak. Lijevom rukom gasim plejer jer mi se od te pjesme plače, a ionako sam strzana sva ovih dana, hormonalno i naravno, novčano. Suze nisu dobrodošle. Dolari su otišli u dim, pjevušim i otvaram, dakako, klimava vratašca klimavog poštanskog sandučeta. Ne zaključavam ih jer nemaju bravu. Ionako stižu samo računi, a njih slobodno ukradite, i platite, molim. Vadim ljubavno pismo. Od T-coma. Opominjuće. Poštovani, niste nam platili, molim, rješite to, i usput rješite sebe i svoj život, pa se javite. Hvala, pusa, čujemo se, ili ne, ako ne platiš. «Jebem vas ja u magenta nijansi» mrmljam, kujem plan po kojem ovaj mjesec ništa od plaćanja; pustiću da mi ugase telefon neko vrijeme, ionako ništa pametno od toga; ljubav preko žice, spori internet i emotivno nestabilni pozivi u gluho doba noći. Kome to treba? Penjem se, gledam odsutno u pukotine na stubištu. Estetika starosti i ružnoće, mislim, izgleda odlično. Posmrtni dekor. Kladim se da bi neko iskesao puste novce za takve zidove. Old school, Vintage. Pedesete. Oriđiđi. Autentično. Dižem glavu i na stubi pred mojim vratima sjediš- TI. Gledaš me kroz rešetke. Izgledaš ko majmunče u kavezu. Osjećam kako će mi glava prsnut. Il ću se srušit il povratit od uzbuđenja. Spuštam glavu. Još ću past koja sam budala smotana, mislim u sebi, i onda još zubima zagrist beton, ustat se i krvavo nasmiješit. Prestani!. Muka mi je. Nevolim iznenađenja, a ovo je svakako, iznenađenje. Penjem se i dalje, samo malo sporije. Imam još jedan kat. Dva puta po šest skala. Sve skupa dvanaest. Dvanaest minus dva deset puta tri trideset minus četri dvadesetšest. Taktiziram za mrvu vremena; da se priberem i smislim rečenicu. «Otkud ti?» pitam promuklim glasom, kojeg prvi put čujem tog dana. Istog trena požalim i poželim pritisnut REW. Hrapav je i grub taj moj glas. Neumjesno. Zvučim oronulo. Izvrsno pristajem uz oguljene tapete i rupe u zidu. Gledam te ozbiljno i ravnodušno, kao da sam znala da ćeš doć. A nisam. Ništa ne odgovaraš. Smješkaš se. Izgledaš sretno i smireno. I prekrasno, neravno. Oči ti sjaje. Pitam se od čega. Gledaš kako se penjem. Od toga mi je neugodno. Žao mi je što sam obukla baš ovu majicu. «Dobro ti stoji ta majica». Eto na. Ja u kupe, ti u špade. «Hvala!» odgovaram, ozbiljna ko mrtvac, prolazim pored tebe, blago te pomazim po glavi, ali ruka mi se trese pa djeluje kao da se pridržavam. Hoću što prije otkjlučat vrata. Ključ zapinje. «Jebeni ključ!» režim i nervozna sam. Imam tremu. Žabe u trbuhu. «Daj meni» i probaš, i otključaš iz prve. Zgurana sam u kut a ti mi stojiš preblizu. |
|
Zdravo! znaš li ko je? Bio mi je rođendan, nisi čestitao. Nema veze. znam da ima važnijih stvari na svijetu, i važnijih ljudi. znam, rođena sam istočno; Od majke koja nije imala mlijeka i oca koji nije imao oca znam... Pišem ti jer noćas nisam mogla spavati. Mislila sam na nešto što si rekao, učinilo mi se, baš meni. I proganjala me ta tvoja mržnja, proganjala. Satima. Često mi se pričinjavaju stvari; Iako, čovjek, kad ima slab vid i sluh, Razvije intuiciju, I njuh.. svejedno, Često mi se pričinjaju stvari, Ko za za pjesmu «Ona se budi»; uvjerena sam da je za mene napisana. jer imam velike sise i loš ten. I nikoga da mi kaže... Pitam se zašto me vrijeđaš; Toliko gorko, luđački i agresivno? što sam ti skrivila? Možda i tvoja majka nije imala mlijeka A otac oca? Možda ni ti nemaš nikog da ti kaže... |
Iskoristila sam blistavo poslijepodne posljednjeg stabilnog i sunčanog ovosezonskog dana, da prebacim sve obaveze na «jučer», i odmorim se malo. Treba mi. Ponosno stupamo i nalakirani srednji prst dižemo, visoko visoko, iznad tebe i mene. Danas je praznik nama u čast. Prazni dan. Septembarski. Uživam u pogledu sa balkona, ocvalom lišću, ugodnom povjetarcu, prolaznicima i njihovim punim kesama, klošarima u potraži za plastičnjačama, ubrzanim zaposlenim ljudima, biciklistima, penzionerima, hihotavim srednjoškolkama, psima, mačkama i njihovim fekalijama, dlakama, mrvicama, pepelu i kavi od jučer. Sa kažiprsta ližem čokoladu i razmišljam kako je od ovoga bolje jedino možda kad tek okupan, oprane kose i čiste pidžame, legneš u netom presvučen krevet. Ili naravno kakav višesatni multiplaorgazam*. Proglašavam se UZRUJANOM, super junakinjom sleš spasiteljicom digniteta mjeseca Rujna dot org. Danju- uzrujana. Noću- spava! Sa sjeverozapada dolazi Đenovska ciklona. Sa juga vetar duva (što ne bi i ja?). Za istok neznam, osim da je istočno. Al i njemu se crno piše. Statistički. Statistički, prosječan Rvat godišnje zdrma 12,5 kg šećera. Prosječna žena (nepoznate nacionalnosti) tijekom svog života pojede 1,5 kg ruža. Ne cvijeća, već šminke! Ako tome dodam da sam upravo pročitala kako se nekoć u oči ukapavao limunov sok za postizanje visokog sjaja okica, sve što imam reći je; Mljac! Moram to isprobat odmah večeras! (I zapjevat «Hajde da se nakapamo, nek se oči sjaje...») Da sam samo znala za to ranije, nebih beveze ukapavala aceton i ušpricavala domestos, već samo prirodno. A kad se samo sjetim truda i novaca koje sam uzalud sprčkala na tucet drugih sjajila. a zadovoljstva ni za lijeka. Ah, da nije kako je, sad bih imala oči normalne boje a ne television eyes... Sometimes I feel. If only. I wish. *jel se to jede? |
«U zadnje mi se vrijeme dešavaju grozne stvari iz kojih se izvučem za dlaku.» rekao mi je Slatki ovo ljeto. Dan ranije, u njegov se kombi, iz čiste nepažnje, zabio kamion. Šleper. Kombi skršen ko konzerva, a Slatkom ništa.«To te smrt gotivi» rekla sam. Par tjedana nakon toga, došli su mi u posjet on i Didi. Slušali smo muziku, pušili i pili sok. Nas smo dvije rasparčavale krpice i slagale neke kombinacije a Slatkog je mučilo to što čitav dan misli o tom kako će umrijet. I ponavljao je to svakih par minuta, ko papiga; «Umrijeću...» toliko da je ugnjavio sam sebe i naravno, od puste je drame i melankolije nakraju počela crna-šega u smislu; "e, ja ću ti se jebeno sredit za sprovod! Imam baš pravi šešir za to, i suknju! Prava udovička, konačno da je obučem!...samo nemoj sutra, imam važan dogovor..." i to... Sinoć nas je opet posjetila smrt, pardon Smrt. I to ne onako kad te pukne slaba snaga, ili kad ti tijelom prostruji ledeni dah i sav se strzaš, il «kad misliš da ćeš umrit, al samo moraš podrignut». Ne, nekako drugačije. Masovnjača. Hepening. Slatki se onesvijestio u mom hodniku. Dijagnoza, koja sad zvuči bezazleno, u tom je trenu bila je sve osim toga, jer je samo ležao na podu, bijel ko krpa i nepomičan. Mrtav. Strašan prizor. Nekih ga pola minute nije bio među nama. Nije-ga-bilo. I svi smo osjetili. Itekako. Još i intenzivnije jer smo u tu uru već dobrano svi bilo «svoji», zrak težak i zadimljen, a atmosfera nebulozna sama od sebe. Svi smo osjetili da ga nema. Skupili se oko njega ko babe, prisrani ko grlice i naglo otriježnjeni. Brzo! Vode! Polijevamo ga, štipamo, dozivamo, gledamo, čudimo se, strepimo, čekamo i čekamo i čekamo i Konačno Evo ga! Budan je! Olakšanje! Fijuuu. Bože fala! Vidi ga! Jesi srićo, budan si (samo nepitaj šta mi je kroz glavu sve prošlo). Je, je, sve je ok, samo polako. Samo polako. Slatki koluta očima ko novorođenče i začuđeno gleda zbijena zabrinuta lica iznad sebe. Mi se poslagali ko sluge pokorne. Reci! Šta triba? Hoćeš vode? Hoćeš leć? Ajde lezi malo! Odmori! Sve je ok. Sigurno? Triba šta? Štagod... Sjedi Slatki na rubu kreveta, bulji u pod, zbunjen i ošamućen. Češka se po čelu a mi gledamo kako mu se vraća život, i kako mu polagano dolazi krv u zelene obraze. Šta je ovo bilo?...jebote...crnilo, totalno crnilo... Bunca on nešto sebi u bradu, ispričava se (!?), i digne pogled na nas. «A vidi njih!» I gleda nas i naglas se nasmije. Budala! I mi se počnemo smijat i šta je macane? malo smo se onesvijestili a? Drugi put najavi, da snimamo! Vidi! Vidi ko te oživio! Imaš sreće dečko! I složimo se ko za timsku fotografiju. Hitna služba- uživo, lajv! Vama na usluzi, samo dajte, nemojmo još umirat, molim vas. Rano je. Rano je za kajanje. I smijemo se, a šta drugo, smijemo se ko djeca; od nervoze i sreće istodobno. Sve je super, samo, nekako, stariji smo nego prije par minuta. Vidi nam se u očima. To je tako kad vam smrt, pardon Smrt, nenadano bane na žurku. Pravimo se da je nismo vidjeli. A vidjeli smo je. |
1 zagrebački pušlek, 1 elektro ljubičasti karmin, 1 upaljač koji je to samo naoko, a zapravo je tajni box, 1 secesijska ilustracija tete koja gleda kroz prozor i najbolje od svega; 1 TORTA. Crna torta od rogača i gorke čokolade; prava pravcata; domaća, ručni rad, sa svjećicama i sve!! |
I da sam uspjela sve obavit i stić otić tamo di sam trebala, uzalud, jer čovjeka kojeg sam tamo trebala susrest, a s njim kratko i formalno popričat, danas nije ni bilo na tom mjestu. Srećom, nisam uspjela sve obavit. «Momci su totalno pomahnitali» zaključuje zgažena MC. Mjesecima se već isčuđava kako je svi nešto grle, štipaju, cijuču i dižu u zrak, bez posebnog razloga, osim eto, volidbe. «Povampirili» kažem ja, i sjetim se manistre i problema s kojima se suočavaju nešto starije ribe u moru. Pa tako i ja. Nekidan sam, na zahodu, shvatila da se osjećam taman koliko sam i strara, a valjda tako i izgledam, (iako sam na statiranju prošla za srednjoškolku, op.a.) a i nekako se dobro osjećam takva s toliko (prtljage). Prije rođendana, na mjesečevom žetvenom kalendaru označenog kao "cvjetanje", htjela bi skuhat nešto zimnice i pekmez. Odnosno; moju prvu zimnicu i treći pakmez. To se čini kao pametna investicija u budućnost, a ja sam, prije svega, (ne)praktična žena. Život počinje u tridesetoj, izgleda. Ko preživi pozne dvadesete. (uskličnik) |
Transportirana u šiz svog polu-pospremljenog stana, razigrane cimerice, mekane mačke i pune zdjele šljiva bistrica na stolu, bacam se u kadu. Darujem si polusatno ribanje nakon kojeg večer provodim klimajući se na rasklimanoj fotelji jednog dnevnog boravka koji je usput i spavaća soba. Na putu natrag, prilaze nam na semaforu 4 dečka u maslinasto zelenom starom mercedesu. Američki film.Groznica subotnje večeri. Zakačili su se na flajer što ga na zadnjem staklu nosim još od sedmog mjeseca i festivala na kojem sam ga ukrala, pa pobjegla. Piše «volim te». I to je istina. Živa istina. Vozač, mlađi momak, odjeven ko hip-hop zvijezda, hoće-li-ga-hoće sad baš da pričamo o tom jel ga stvarno volim, i ako da, kako to, i voli li ga i moja suvozačica (mc) i jel ga onda obje volimo il koja ga voli i ajme ajme... Kolega do njega, sa oslikanim gipsom na desnoj ruci, srećom ga prekida prije nego je uspio potpuno uništiti filmičnost i poetičnost trenutka, i to jednostavnim pozivom- da odemo s njima skakat na trampulin. Tik-tak-tik-tak Iako neodoljivo zvuči, prepušena kakva sam bila, i jesam i biti ću, tako mi mlijeka u prahu, morala sam ih glatko odbit (pre-pristojnom metodom), al hvala ti Bože što si ih poslao, baš je bilo zabavno. Lijeganje u krevet uvijek je senzacionalno. (Više od 24 sata, ekploziva, Glorije i Imperijala skupa). Doslovno. Od senzacija mi se žari čelo i svijetle tufnice pred očima. Ne osjećam leđa neko vrijeme, onda mi se jave koljena, pa bolni- zglob, pa stojim, šta drugo da radim, zapravo, ležim, da, na leđima, i gledam kako postojim (reče Darko), dobro, slušam, da, jebiga sad. Da probam opet: titrajući ko kazaljka fine vagice, prvo plivam u priobalnom pojasu, a zatim se obrnem na bok, desni, da mi srce nije zgnječeno, poželim MC mirno more, sretan put, siguran povratak i to, sebi isto, pa potonem u modre dubine ili upadnem u crni bunar. Kako kad. Ali noćas, noćas je kao prvo mjesec bio jak ko afrodizijak i žutio se na nebu iza ljepljive gradske izmaglice skupa sa rozim okruglim oblačićima. Osim toga, noćas su odvozili krupni otpad i bili toliko glasni da ne samo da se nečuješ kako misliš, da ti čitava soba vibrira od smrdljive kamijončine, da ti mozak probadaju zvukovi smrskanog stakla, već su bili toliko apsurdno glasni da smo se naposlijetku počeli smijat od besmisla. Smijale smo se tome što je mrkli mrak, sitni sat i duboka noć, a ovi manijaci buče, drndaju, lupaju i tresu ko da je špica¸radnog dana. I to na gradilištu. Odmah se sjetim B, koja bi im već odavno svojim hrapavim alkoholičarsko-sakerskim altom jebala mater bolesnu u ovo doba noći, i koji kurac to ne rade po danu jer ovako ljudi nemogu ni spavat pošteno i dobro jeste li vi normalni i koji kurac??! Zatim bi glasno zalupila prozorom i demonstrativno zaspala-ko top. Čudi me zapravo, da im nijedna od mojih susjeda nije ispucala kakav projektil ili koktel kućne izrade. Znam da su naoružane do zuba, i da se noću šuljaju stubištem, briju po podrumu i kuju konspirativne akcije pod kratkim pseudonimima. Revolucija dolazi, samo kad? Mačke, osteoporoza i alzheimer su samo paravan (karavan) A mi zaspale ipak, u tom džumbusu, kaosu i galami. Ipak smo mi gradska djeca. Osim toga, nakon ovoljetnog trance-anja, nema te buke koji nemogu prespavat, ako se pošteno «opustim». Đabi je muha-zunza kukavički odletila kroz prozor i tako pokvarila planove za vratolomne noćne igrice, pa nam se uskoro i ona pridružila u Zemlji snova. Jutro je sad. Neko ono gradsko; musavo i hladnjikavo. Ne bunim se Uskličnik. |
...