| < | rujan, 2006 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | ||||
| 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 |
| 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 |
| 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 |
| 25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
B.L.O.G
|
Otključavam klimava vrata našeg haustora i pitam se zašto ih uopće zaključavamo kad ih i prodoran pogled otvara. «Baš vas briga djevojko, vi ste na zadnjem katu. Prvo će nas!» sjetim se riječi starice koja priča s mačkama. Istina, prvo će njih. Zato, zaključaj, da ih ne odnese mrak. Lijevom rukom gasim plejer jer mi se od te pjesme plače, a ionako sam strzana sva ovih dana, hormonalno i naravno, novčano. Suze nisu dobrodošle. Dolari su otišli u dim, pjevušim i otvaram, dakako, klimava vratašca klimavog poštanskog sandučeta. Ne zaključavam ih jer nemaju bravu. Ionako stižu samo računi, a njih slobodno ukradite, i platite, molim. Vadim ljubavno pismo. Od T-coma. Opominjuće. Poštovani, niste nam platili, molim, rješite to, i usput rješite sebe i svoj život, pa se javite. Hvala, pusa, čujemo se, ili ne, ako ne platiš. «Jebem vas ja u magenta nijansi» mrmljam, kujem plan po kojem ovaj mjesec ništa od plaćanja; pustiću da mi ugase telefon neko vrijeme, ionako ništa pametno od toga; ljubav preko žice, spori internet i emotivno nestabilni pozivi u gluho doba noći. Kome to treba? Penjem se, gledam odsutno u pukotine na stubištu. Estetika starosti i ružnoće, mislim, izgleda odlično. Posmrtni dekor. Kladim se da bi neko iskesao puste novce za takve zidove. Old school, Vintage. Pedesete. Oriđiđi. Autentično. Dižem glavu i na stubi pred mojim vratima sjediš- TI. Gledaš me kroz rešetke. Izgledaš ko majmunče u kavezu. Osjećam kako će mi glava prsnut. Il ću se srušit il povratit od uzbuđenja. Spuštam glavu. Još ću past koja sam budala smotana, mislim u sebi, i onda još zubima zagrist beton, ustat se i krvavo nasmiješit. Prestani!. Muka mi je. Nevolim iznenađenja, a ovo je svakako, iznenađenje. Penjem se i dalje, samo malo sporije. Imam još jedan kat. Dva puta po šest skala. Sve skupa dvanaest. Dvanaest minus dva deset puta tri trideset minus četri dvadesetšest. Taktiziram za mrvu vremena; da se priberem i smislim rečenicu. «Otkud ti?» pitam promuklim glasom, kojeg prvi put čujem tog dana. Istog trena požalim i poželim pritisnut REW. Hrapav je i grub taj moj glas. Neumjesno. Zvučim oronulo. Izvrsno pristajem uz oguljene tapete i rupe u zidu. Gledam te ozbiljno i ravnodušno, kao da sam znala da ćeš doć. A nisam. Ništa ne odgovaraš. Smješkaš se. Izgledaš sretno i smireno. I prekrasno, neravno. Oči ti sjaje. Pitam se od čega. Gledaš kako se penjem. Od toga mi je neugodno. Žao mi je što sam obukla baš ovu majicu. «Dobro ti stoji ta majica». Eto na. Ja u kupe, ti u špade. «Hvala!» odgovaram, ozbiljna ko mrtvac, prolazim pored tebe, blago te pomazim po glavi, ali ruka mi se trese pa djeluje kao da se pridržavam. Hoću što prije otkjlučat vrata. Ključ zapinje. «Jebeni ključ!» režim i nervozna sam. Imam tremu. Žabe u trbuhu. «Daj meni» i probaš, i otključaš iz prve. Zgurana sam u kut a ti mi stojiš preblizu. |