| < | listopad, 2006 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | ||||||
| 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 |
| 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 |
| 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 |
| 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 |
| 30 | 31 | |||||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
B.L.O.G
Pozamašna zaliha euforije, good hair day, trbuh pun, al ne previše i dobar predosjećaj.Dobaaaar Bila sam «bomba» već u osam i po, a u pišljivih desetak minuta uspjela sam uvjerit 6 ljudi što su sami sebi obećali da će ostat doma i radit neki «pametniji poso» da ne kenjaju već mrdnu dupeta i idemo vani jer je proljeće još samo danas, i zatvorimo sezonu i ajmooooo. Smiješile su nam se čak tri kombinacije; rakijanje u birtiji kod gazde koji nas fila komplimentima, a to nam svakako treba; fensi tulum na kojem sam silno htjela bit jer volim domaćina svim srcem svojim, i parti u Pauku na kojem nisam htjela bit, al dobro je zvučalo da i tamo možemo, ako hoćemo, ali nećemo. Rakijanje je proteklo relativno glatko. Medica. Pijem brzo, pa se brzo i napijem. Moje staklene oči upratile su sedam čašica. Ko zna koliko ih je bilo. Walter nas je potom odvezao do lokacije broj dva. Tulum je bio odličan. Analni. Vratio mi je nadu u bolje danasi kama sutra te uvjerio kako ljudi mogu jako fino živjet, samo kad hoće. Skenirajući bezbroj zvona, prvo nam je upalo u oči ono ne kojem piše «Pleše», jer kod njega mora da se stalno čaga i tanca, a onda smo mi ko naručeni. Zatim je uslijedilo cer, kes, var i smij u kombinaciji sa nevjericom jer na jednom je parlafonu pisalo; TULUM/ŽDERIĆ. Zašto se ja tako ne prezivam?? Nečuveno! Mislim, najbolja kombinacija prezimena od slavnih Požar/Palikuća (sa djecom; Ognjen i Iskra). One kojima smo došli, našli smo na vrhu brda zvona; u hipu uskočili u metalno plavi lift i za tren bili na najvišem katu oblakodera. Dvadesetom. Dva prezimena žive u malom stančiću sa pogledom koji obara s nogu i najrazmaženije. Imaju balkona više nego stana, a ono stana što imaju prekrasno je i podsjeća na Kjubrikov film. Odmah se imaš potrebu malo finije držat i povest neki malo kvalitetniji rauzgovor. Onaj o idejama, ne o ljudima. Domaćini su divni, ugodni i nadasve smiješni. Vole se, to se vidi iz aviona, i nije zanemarivo, nipošto. Muzika plesna, vino fino, klijentela lijepa, zgodna, pijana i vesela. Totalni preporod. Naravno, u deliriju nakon, pozvonila sam obitelji Tulum, i nadam se da zbog toga neće biti kivni i jalni. Mora da su se već navikli, a ja se, osim toga, nisam rugala. Bilo je to iz čistog rispekta i volidbe. |
«Jutro nakon» bilo je prožeto sporadičniom izrigavanjem pjene. Ne, nije me ugrizo bjesan pas niti je bilo jutarnjeg felacija. Bila sam mamurna ko zadnja grezulja, i povraćala žuč koja, usljed nikotinskog šoka, iskače iz kesice svakih 15 minuta. Dobro se doduše izbljuvat pošteno nekad. Mislim, na jednu od rupa to sve mora van, pa zašto ne oralno? U sumrak me probudio klepet šišmiša, ko pravu ispičuturu. Za uspostavljanje ravnoteže trebalo mi je nekih pola sata, a dok sam nešto stavila u kljun i napaćeno želuče, već je bilo 8. Lažem, bilo je 6, samo se sat makao pa mi se činilo da je više. Lapsus temporalis. Lupus in fabula ovaj put novi je lik. Moj novi zimski prijatelj. Nazvaću ga Android, jer tu smo imenicu nekidan spomenuli čavrljajući o tajni vječne vitalnosti Olivera Mlakara i mislim čim se on puca da je takav i to... ponovila sam par puta, android, android, android i svidjela mi se riječ, pa reko, evo, da ne propadne. Dakle, Android. Android me već mjesecima uporno gnjavi da se nađemo na udes, i ja ga opetovano odbijam sa stilom, dakako, ali mora da me jučerašnji mamurluk isisao, jer sam, sva slaba i onemoćala, pristala da se susretnemo u gluho doba noći i, naravno, da me časti pićem. Fijukao je čudni vjetar nagovještavajući kako će u ova zadnje tri dana listopada, lišće konačno i opasti. «Neobična večer» pomislih u glavi «pitajm se što donosi». Donijela je lijepuškastog biciklistu u žutoj jakni. Android ima crnu raščupanu kosu i duboko plave oči, smiješan je, ima super ručne prste, voli pliš, puno puši, a i čašica mu nije mrska. Viši je zaglavu, što, na mojih 1,43 vizualno odlično figura. «Hm hm, pa moram priznat da sam neugodno iznenađen tvojom vanjštinom», priznao mi je, vidno pripit. «Al ništa zato, volim neugodu!». Otkad je razbio glavu ima laganu amneziju i treskavicu, a ja i to volim, pogotovo treskavicu. Drmeš. (A u klinac, šta se dešava?) Sam za sebe kaže da je pun defekata. Nisam pala na taj fol (tako je očito da je mlađi od mene 3 godine), ali sam se pravila da jesam, maznim altom rekla "sva sam uho", istinski uvjerena kako od mene nije defektniji, garant. Samouvjereno se pečeći na barskoj stolici gay-kluba u koji me odveo shvatila sam da će to biti zanimljivo novo prijateljstvo. Zimsko. Na kraju krajeva ko zna šta se zbiva. Ni moje vlastite opservacije nisu precizne i analitične kao nekoć. Osjetila mi slabe, intuicija isto. Vidim duplo... Hlapim. . |
|
Prekidam živopisan razgovor o kompenzaciji za sanitarije samo da iscijedim par kapi znoja u obliku riječi. Ništa zato. Leđa su mi podlivena od grčevite kiropraktične sesije. Izgledam ko0 izbičevani pobunjenik za broda Bounty. Raspoloženje mi oscilira, amplitudira, raste i obrušava se. Meteoropatim. Čeka me četverocifren iznos na bankovnom računu. To je dobro, da. Nesretno sam zaljubljena. Al to je ok. Tuga mi dobro pristaje. I tako... Šta ima s vama? |
|
Ili sam već počela halucinirat od isparavanja u ćibi? ma ne, ljubav je danas, a tako je rano. Promatram tri časne sestre što trčkaraju lijevo desno, u potrazi za ko-zna-čim. Smješan mi je njihov plahi hod i dugačke haljine. Dobar look. Believer style. |
|
Mislim, moš mislit kako mi je kad se pronalazim u nekom alkoholičarskom šatro bluzu Alena jebenog Vitasovića koji mi svirucka sa lošeg radija kojeg mi se neda ustat promijenit stanicu. Natečena sam ko lubenica i kontam, ako ovako nastavim, oči će mi počet curit niz facu uskoro i konačno ću zaživit nekakvu zombijevsku epizodu mog omiljenog strip junaka. Da, Dilan, da. Privremeno rješenje mi je sinulo jutros. Da si nakeljim dva tufera, zalijepim ih flasterom pa rokaj do mile volje. Tako ću poštedit osjetljivu kožicu ispod očiju od daljnjeg isušenja, privremeno dakako. Dakako. Kenja mi se od loše kafe, a sama sam u smjeni, pa trpim ko da sam u mučilištu. Kako, reci ti meni, kako da takva vježbam šupkozborstvo? ili išta drugo, kad smo već načeli temu? Reko mi je pokojnik jednom u sličnoj situaciji "puna si sebe". Smiješan je. Bio. Šteta što je mrtav. |
|
* Sve je počelo ritmičnim Džabinim mjaukanjem, kojim me ko hodža vjernike, poziva na jutarnji peting u trajanju od najmanje 15 minuta. Ustala sam se lagana, iako je u sobi pravo zagušljivo. Odvratan osjećaj, ta zagušljivost. Zagušljivost i žeđ. * Kosa je oprana. Niz rub kade cijedila se prljava voda, žućkasta od nikotina nataloženog u vlasima. Sad je puno bolje. * Tuga me sustigla odmah nakon što me omotala bljedunjava magluština. Kolebala sam se zatim u prepunom tramvaju, odjevena ko fanat-špadi, a suza izdajnica je potekla na pola puta od samoposluge do radnog mjesta, i kanula u kapućino-za-van. * Danas sam osorna jer ljudi su nerazumni. Postavljaju previše pitanja; glupih pitanja na koja i sami znaju odgovore, tek tako da nešto seru. Uopće nisu samostalni i to me živcira. Papčine mlitave gotovanske. Odsutni su. Ne slušaju odgovore, a ako ih i slušaju, naprosto ti ne vjeruju, već pitaju još istih glupih pitanja. Srećom, dijeli nas blindirano staklo. Na nesreću, kroz blindirano staklo slabo me čuju, pa vičem iz krvnih žila. Promukla sam. Srećom u nesreći, slabo me čuju, pa im mogu jebavat sve po spisku skrivena ispod dvoličnog osmjeha, iako to činim puno rijeđe nego što se čini. * Postajem trbuhozborac. * Kroz četiri rupe blindiranog šaltera osluškujem muziku i gledam ljude što ispijaju kafe. Čitam im sa usana, proučavam geste i facijalne ekspresije. * u-na-na-na-na-na goldfrapp * |
|
Etapa dva započela je crijevnim tegobama i neobično zamućenim vidom kratkovidom. Lazanje mi nisu upalile al zato jest bijelo-bijela torta sa šlagom i jagodama. Desertno. Uprljala sam ruke parama. Obrćem novce ko hrčak kolo u kavezu |
|
stranac u mom krevetu nije stranac, možda i je? (danas je sve moguće) Furam mamoor look i dobro mi pristaje, ako se mene pita (a ne pita me se) Etapa prva završit će za jedan h i to zeleno-sirnim lazanjama. Stranac će valjda još biti u krevetu. |
|
kino se zove ko kontinent moji su nokti električno plavi Pornografija je u oku promatrača a žvaljenje u prvim redovima junačkim Gazda me voli možda zato što me gleda u sise umjesto u oči dok razgovaramo. Al dao mi je ključ od sefa. I to je nešto |
|
prvi dan na radnom mjestu!!! dođite po karte u moje kino! ne častim al se smješim! |
(Umjesto tableta)«Skidam se! Majke mi!» rekao je Lutak, glasom promuklim od višesatnog prelijevanja iz šupljeg u prazno, pa opet u šuplje. «Do gola?» pitam. Smiješno je. Smiješno je to sve skupa. I tužno ponekad. Pa plačemo. On drugačije nego ja. Oči mu se zacrvene, brada zadrhti a jedna kap klizi obrazom. Ja sam već profesionalka. Već sam davno isplakala kvotu koju jedan smrtnik prosječno isuzi iz sebe*. Sad obaram vlastiti rekord. Jedno sam vrijeme plakala po narudžbi. Zvali bi me na žalovanja mahom omraženim ljudima za kojima ni rođena mater ne bi zarosila. E onda bi ja napravila štimung. Plakala bi ko kišna jesen, a ne ova neka sunčana i savršena. Ipak, najdraže mi je plakati ležeći. Onda zasevdačim «Uši pune suzaaa, srce puno jaaada, a tiiiiii, a tiiiii, ti si me vooljelaaaa...». Muzika. Muzika me vadi iz ponora, ko gorska služba spašavanja. Muzika me baca u ponor. Nije ni čudo što ti u komunama prvo muziku uzmu. U komunama i u BB kući. I tako, Lutak se skida do gola, MC treperi ko suha grančica, Đaba se astralno projicira po stanu, a ja se uporno pokušavam dosjetit neke umjesne društvene igre za troje. Trebalo bi izmislit trodimenzionalni šah. Šah. Posljednju poštenu partiju šaha odigrala sam sa pokojnikom. Dobio me. Uvijek me dobivao. U šahu, i onako, u životu. Padala sam ko kruška. Prezrela. Gnjecava. I dugo sam padala. Život mi se odvrtio pred očima, a san je završio naglim rezom. Carskim rezom. Ožiljak u području abdomena neko su vrijeme grickale ribice, a kad me prošla faza-psorijaza, nalijepila sam preko njega plastične dijamante, ko trbušna plesačica u lošem ženskom romanu kojeg nisam nikad dovršila. Stoga sam nabavila novi roman. Težak je i neprohodan. Zahtijeva baš ono što mi nedostaje- bistar um. Posljednju nepoštenu partiju šaha odigrala sam sa Letećim. Sjedeći. Nepoštenu, zato jer je spor, a strogo mi je zabranio da ga požurujem. Onda ga gledam, pa ne mogu misliti na konje i lovce. Kakva podmukla taktika... Mi se tako dobro kužimo, nas dvoje. Svi se dogovori rasprše u igri gluvih telefona. Meni treba biska više za svaku dodatnu sekundu pogleda, a njemu litra crnog da me pomazi nogom u glavu. Medvjeđa ljubav. On leti. (On je Leteći medvjedić). Ja zujim. (Ja sam Muha govnara). Nismo li savršeni? U glavi mi klepeću krilca kolibića. 60 puta u sekundi. «Kako si?» «Jesam, jutros!» *BBC dokumentarac kaže 7 kanti tijekom života. |
Vjerovali ili ne, otvaranje bordela, zajeban je poso.Podcijenjen. Bezrazložno. Uvijek ima još ovjera za ovjerit, potvrda za potvrdit, doktora za podmitit, kurčeva za popušit, štambilja za udrit, papira za potpisat, potpisa za falsificirat, sponzora za šarmirat i lizinga za polizat. I još i još i još i još. I još Glava mi puca od telefoniranja, leđa me bole, guzica mi trne od sjedenja. Jednom riječju, trunem. Utješno je što su svi genijali umovi neshvaćeni u svoje vrijeme, a naslućujem kako će antički ideal besmrtnosti, za razliku od vječnosti, uskoro opet postati idealom. Moj će trud biti priznat jednog dana, hoće, da. Tog dana, radnici Željezare Sisak ponovno će pokrenuti pogon i, po direktivi iz metropole, izliti moju bistu (poprsje) u bronci, djelo našeg renomiranog kipara, a gradonačelnik će glavom i bradom svečano prerezati crven-bijel-plavu vrpcu na otvorenju. Pisat će «Sirotica- ona koja je istrulila za ovaj grad». Po mojoj će gigantskog glavini kenjat golubovi, vandali će nasprejat «volim te mama al ne više od dinama» a svake zime, poneka će skitnica baš tu ispustiti dušu. Baš baš. Dirljivo. Nakon toga će naravno uslijediti pravi Bum. Nešto slično ko sa Teslom. U muzeju za umjetnost i obrt postavit će se prigodna izložba, zatim usljeđuje ulični festival «Blud 2012», koji uskoro ulazi u anale. Tiska se slikovnica o mom kratkom, ali osebujnom životu. Knjiga postiže nezabilježen uspjeh. Izdanje se prevodi na preostalih 8 svjetskih jezika. Autorica se prljavo bogati na moj račun, a mjesec dana nakon osvajanja prestižne književne nagrade pronalaze je u javnom zahodu, mrtvu od užasa. Slučaj za Dilan Doga. Moj je kvart odavno srušen. U napadaju poboljšavanja turističke ponude, gradski čelnici odlučuju preuzeti ušpješan praški model. Kvart je proglašen spomenikom (ne)kulture prvog stupnja na Rihterovoj ljestvici. Sirotinjska kuća je ostavljena u autentičnom obliku, a posjetitelji će moći iz prve ruke osjetiti atmosferu iz koje je sve poteklo. Paraziti ispred prodaju osvježavajuće bezalkoholne napitke i suvenire kućne izrade. Ekonomija cvate, brnistra isto. Predmeti iz stana dosežu astronomske cifre na prestižnim londonskim aukcijama. Moj dnevni uložak i Elvisova gitara. Sirotinjski stil na naslovnici je Vogua. Srednjoškolke si pomahnitalo izbijaju prednje zube kako bi bile u trendu. Znanstvenici razmišljaju o izdvajanju mog genoma iz neopranih čarapa, te kloniranju. Ja sam se, naravno, poput Disneya, dala smrznuti kako bi mi se mogao uštrcnuti serum vječnog života, kad ga izume. U međuvremenu, ljudi hrle u muzej voštanih figura gdje se mogu slikati sa mnom, realistično prikazanom u momentu kad vadim krmelj. Da, svi su genijalci neshvaćeni. Al Bog je milostiv. U međuvremenu, Ovaj će grad ostati najobičnije- prkno. Nedojebano. A ja odustajem. I bacam se u čudesni svijet ručnog rada, i to ne drkicu, već pletenje. U tom grmu leži zec. |
Kažu da nada umire zadnja, al eto, umrla je jučer. Stupovi su izljepljeni njenim osmrtnicama, što samo pojačava ionako opskurnu atmosferu koja vlada ulicom. Jedne hladne i maglovite večeri, hodajući u osmicama, i praveći se da se to danas nosi, na um iskvareni, padne ideja. Bio je to slobodan pad. Toliko sam samu sebe oduševila tom idejom da sam, čim se doklatih doma, smoždena, sjela pisati projekt. Najranije ujutro ću ga osobno dostaviti u Ured za izgradnju grada. Blow job po dogovoru. Sve je jasno ko dan; Sirotinjska je ulica idealna za Distrikt crvenih svjetiljki! Idealna!!! Druga zona parkiranja, blizina centra, izvsrna prometna povezanost, plac u susjedstvu (naoko nevažno, ali danas se ljudi pale na svašta), blizina novootvorenog fensi noćnog kluba, dućan 0-24, DM, bankomati, kemoboja, cvjećarna, gradski park, gradsko groblje, bolnica, rodilište, crkva i servis bicikala. Sve je tu. Sve! Ulica se raspada, hitno joj treba remont, ali, ima u sebi neke romantične trulosti, oronule slikovitosti, dah minulog vremena, melankoliju i najvažnije od svega; aleju svjetiljki. Ionako radi svaka peta, pa što onda sve ne bi bile- crvene? Dakle, infrastruktura već postoji. A ljudstvo? Ovako ćemo; Djevojke ćemo uvozit iz obližnjeg, ili samo bliskog, ma možda i dalekog istoka, onog najdaljeg. Nema nam kraja. Za domoljube ćemo riješiti par obdarenih i talentiranih domaćih studentica ili zvjezdica u usponu. Naravno, par momaka, jer mi smo gej-frendli, a ni curama danas nije lako, vjerujte. Iznenadili biste se koliko je žena spremno dati kintu za mrvu ljubavi. Iznenadili, dragi moji. Samo ne sodomija, a ni pedofilija. To ne. Tu sam konzerva! Ja ću naravno biti Madammme, što je uostalom i u redu, jer ideja je moja (naravno, lažem-notorno; riječ je o najobičnijijem plagijatu, skrpanom od dakako pokradenih djelova. Samo ovo je blog i moja posljednja šansa da ispadnem kreativna i bistra. Molim vas, nemojte nikom reć, već samo ostavite anonimni komentar kad vas posebno iživciram. Hvala). Dakle; «Madamme S». Cijediću četverocifrene cijene kroz rupu u prednjim zubima, peglati plastične kartice, iako preferiram keš, poliglotski zabavljati egzotičnu klijentelu, svirati harfu, vrtit lepeze, stavljati nogu iza vrata i pjevati arije dok stakla ne popucaju. Imam već idealnu opravu; roza šljokičasta košuljica, puf-puf rukavi. Naoko samozatajno. «Tiha voda brege dere» stil. Zainteresirani(e) nek se jave na desnopriloženu adresu elektronske pošte. Mejl čitam subotom, pa nemojte očajavati ako ne dobijete odgovor isti dan. Kažu da nada umire zadnja. |
