| < | studeni, 2006 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | ||
| 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 |
| 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 |
| 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 |
| 27 | 28 | 29 | 30 | |||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
B.L.O.G
Na balkonu, u plastičnoj kesi, žutoj, osam mušmula čeka prvi jutarnji mraz da ih sledi. Njega nema (mraza). Južina je poharala grad, zombiji se vuku ulicama, svi su podočnjaci izašli na vidjelo, osmjesi se zaustave na deset stupnjeva, dalje ne idu, leđa su lagano svinuta, prsti drhtavi, glasovi promukli, teme melankolične a sve obaveze odjednom manje neodgodive nego što se činilo jučer. Mušmule nikako da smekšaju i postanu polugnjile, smeđe, slatke i ukusne. Skidam paučinu sa očiju, samo da bi ispratila grane jučer posječene motornom pilom. Muškarci u mandurama, šutke ih nabacuju na prikolicu kamiona dok im na usnama vise cigare. To je jedina aktivnost danas. Pušenje. Čini se da i ptičice spavaju. Tonem u jastuke gladeći mačku, slušam lišće kako opada. A nije nedjelja. |
«Mala, vadi onu bocu iz špajze!» zahroptio je alt iz kuta sobe. «Loše mieeee. Daj bocu i oveeedi me, vodi me- odavde. Odvedi me - Per favor!» Mala briše ruke nakon višesatnog ribanja umašćenih tava i namigne «Može». Namiguša. Gutljaj je bio sitan, al je godio, pa nije bio jedini. Slatka medovača. Mljac. Sjena se tromo deformirala. Počeo se nazirati ljudski obris. Skoro je pao, ali se pridržao za radijator ugrijan na sobnu temperaturu. Zazimilo je. Silueta se uspravila izvodeči nešto kao rastezanje; zatim se glasno iskašljala, složila grimasu i procijedila jedan tihi «fuj» samozgražanja. «Maco! madisiti meni... dođi doooođi macoooo mic mic mic ps pssss kš kš ckckck" Ništa "Mala?" «Jesi skužila da nas već danima uopće ne šljivi?» "je, majkemi" "Otkad je on doša..." «...pukla je...» «Zaljubila se u modem!? Nije sjahala otkad je stigo....» i sva četiri oka zapanjeno se usmjere na čupavu beštiju koja im pokloni lijeni mjauk i veliki zijev. "Maco?" «Možda surfa vajerles?» |
|
Vraćam ti se napuvana, osušena i ružnija nego ikad. Bejbe. Tebi, da, tebi, kome drugome? Nisam se poboljšala, o, ne. Nisam pozavršavala stvari, ma nisam se ni raspakirala, već samo pobacala sve stvari na hrpu koja samo što nije oživila. Dižem se kasno, kosa mi ofucano pada po upalom licu, ten mi propada, znojim se i boli me zub. Mislim da je strulio. Pušim pola kutije na-dan, jedem masno, pijem alkohol, žderem slatkiše i ločem kavu do mučnine. Nervozna sam, rasijana i neuračunjiva. Al još te volim. |
Hodao je hodnikom, vidno iscrpljen jednim od onih dana što se čine kao da ih je bilo tri. Na put su krenuli rano. U zoru. Budilica ga nije iznenadila već samo prekinula san za kojeg se sjećao da je bio dobar, ali se nije sjećao više ičeg. Natovaren prtljagom, prateći oca krenuo je niz stubište, u svježinu bistrog i zlatnog jutra. Pogledao je u ružiaste oblake što su se prugasto razlijegali po horizontu i uzdahnuo «...super je...». Otac se složio, ne rekavši ni riječ, već čineći samo njemu svojstvenu gestu. «Mrki međed» pomislio je i nasmijao se.Suputnici su im se pridružili kroz nekoliko minuta, noseći sa sobom samo tri primjerka dnevnih novina. «zašto tri?» čudio se. Zato što je jedan od suputnika rodom iz provincijskog gradića na obali, poznatoj isključivo po genetskom luđaštvu svojih žitelja i njihovu suludom domoljublju. Današnje izdanje donijelo je raskošan članak popraćen analitičkim komentarima renomiranog stručnjaka, o trenutnoj narko-karti Hrvatske, sa naglaskom na upravo taj mali grad kao posebno kritičan. Tastu nije preostalo drugo do ironija popraćena komentarima tipa; «Enona! Opeste u novine! Daj oma tri primjerka!». Jedan je primjerak završio u njegovim rukama. Počeo je čitati od sredine, uzaludno vrtio listove ulijevo i udesno, pokušavao čitati između redaka, pokušao gledati samo fotografije, naposlijetku ih posložio i odustao. Bilo mu je već zlo od vijesti i vijugave ceste. Rukavom je obrisao kvadratić zamagljena prozora, promatrao krajolik, napose zaklopio kapke i utonuo u stanje u kojem čuje razgovor, tu i tamo dobaci neku riječ ali pred očima vidi, u zadnje vrijeme isti san. Ugodan je, ali sve mu je manje ugodno sanjati ga. «Raskrči novi sinaptički put!» rekla mu je kad joj se požalio. Odmah je požalio što joj se požalio jer je zapravo osjećao da se na kraju baš ovog sinaptičkog puta nalazi nešto fenomenalno, kovčeg sa suhim zlatom ili nepresušan izvor života, i o tome je htio razgovarati. Nije joj uspio dočarati sliku. Očito. Nato se ona uspravila, zauzela aristokratsku pozu i svađalačkim tonom rekla kako nije zainteresirana za gledanje slika u životu već je zanima sadašnji trenutak i akcija umjesto priče. Do kraja misli, već je bila na nogama. Ruke su nervozno objašnjavale a oči iskrile. Pogled joj nije bio ni bistar ni prisutan. On nije shvaćao u čemu je problem. Osjetio je glavobolju. I mučninu. Cesta je vijugala među brdima. Sve je bilo prekriveno sjetnom tamnosivom nijansom, kao da je kasno popodne a ne jutro. Radio stanica je neobičnim naglaskom najavljivala saobraćjne novosti i svirala glazbu staru dvadeset godina, a on je pustio da ga opet ponesu iste slike. |
Stojim na mjestu na kojem je bila jednom jedna livada, a onda su je prelili betonom, i postala je parkiralište. Cupkam od zime i čekam oca da oslobodi auto, skvrčen između zida i kontejnera za smeće. Puše hladan vjetar koji mi suši lice i radi rane po rukama. Gledam bistro modro nebo i čini mi se kako je odavde mjesec bliže. Da, samo mi se pričinjava, znam. Oko mene su u krug poslagani sivo-bijeli neboderi, ko babe oko novorođenčeta, njih pet. Oblakoderi, sjetim se izraza, oblakoderi. Nekoć je čitav kvart bio jedna ulica, nazvana po braći, narodnim herojima iz NOBa. Devedesetih su tu braću, poput mnoge druge braće i sestara, iznegirali do apsurda, na haustor nasprejali «Srbe na vrbe» a novonastale uličice preimenovali po podravskim i posavskim gradovima-herojima. Svako ljeto djetinjstva provodili smo tu. Roditelji bi nas doveli da vidimo didu i rođake, da se iskupamo i da naša bljedunjava lica vide nešto drugo osim smoga. Dječurlije je uvijek bilo puno. Mi smo brojna i bučna familija. Sjećam se kako smo se lovili po dnevnoj sobi, svađali oko toga kaže li se "žmire" ili "na kukala", "viršla" ili "hrenovka", "krofna" ili "krafna". Nebitno, jer do kraja ljeta smo ionako svi govorili nekakavim hibridnim naglaskom. Sjećam se kako smo skakali po kauču oblika L, pljuvali sa jedanaestog kata, kako smo se tukli oko omiljuenog sladoleda iz kutije, onog trobojnog i kako je tetka imala držač toaletnog papira sa uzorkom poljskog cvijeća. Sjećam se i da je ovaj isti grad mirisao drugačije; na more i jagode.* Te jedne godine, došli smo u isto vrijeme kao i obično, samo su okolnosti bile potpuno drugačije no inače. Rat je bio već počeo, a nas je troje doputovalo na posljednjim valu propuštenom kroz opsadni prsten. U žutom autobusu, krntiji sarajevskog gradskog saobraćaja, za 600km trebalo je dva dana. «Ludost» kako je moja dobra tetka nazivala situaciju, zabrinuto tresući glavom, nervozno pušeći Benston, odsutno buljeći u mrvice na stolu, grizući nokte i ispuhujući dim kroz nos, trebala je, po njenoj mudroj procjeni trajati naaajviše do zime, a od glavana sa televizije, svaki se dan u 19:30 napeto očekivao konkretan dogovor. Dogovor naravno nije uslijedio, a naivnima kakvi jesu (roditelji su se naime '91 deklarirali kao Jugosloveni, a ušteđevinu brižno čuvali u Ljubljanskoj banci), sudbina je priremila šok, rastumbala sve, ali sve dotad poznato i postavila nova pravila. Nečuvena i neviđena. Jedna od novosti bila je i preseljenje u novi grad, ovaj grad, u dvosoban stan u kvartu u kojem, kasnije ću doznati, uvijek puše neki od vjetrova, čak i kad je na otvorenom moru bonaca**. Bilo nas je osam; sedam ljudi i krupni, neugledni pas, žutih očiju i roze njuške, a naša svakodnevnica bila je «srdelizacija», naspram koje su studentski afteri i gostinjske masovnjače, komforna i prostrana wellnes oaza. Od nas sedam, dvije su žene taman počele osjećati klimakterij na vlastitoj koži i svu silu egzistencijalnih upitnika koji su valjda normalni kad u tri dana ostaneš bez svega što si znao i stvarao. U isto vrijeme, na drugom kraju stana, jedna je propupala srednjoškolka počela osjećat sve užase puberteta; kuburila je sa lošim tenom, viškom kilograma i nekontroliranim promjenama raspoloženja. Jedan je dečko svaki dan dobijao batina jer nije imao odgovarajući naglasak, ali je zato imao čudnu frizuru, tužan pogled i cure su ga obožavale. Dvije su klinke dobile prvu mengu, prvi grudnjak, prvu depilaciju, jedna od njih i prvi snošaj, sve to skupa dok jednog jedinog muškarca u kući nije bilo, jer je danonoćno radio. Naime, jedini je bio zaposlen. Pas, koji je dobio ime po legendarnom liku iz «Malog mista», danas je pokojni. Tih je dana bio poludjeli dvogodišnjak, koji je bezobrazno krao hranu sa stola, brstio isključivo najdraže uspomene, zabijao pjegavu njušku u međunožja, bez nekog posebnog kriterija, i patio od kronične nejebice i razbuktalih hormona, tako da mu je stalno izvirivala «šminka». «Bože dragi koji kaos» pomislila sam i taj mi kaos izmami osmjeh na lice i toplinu oko srca. Oštar vjetar fijuče među garažama i raznosi prašinu po balotaškom igralištu. Čempresi šušte i sporo se povijaju, veš se trza na balkonima, a jedan jedini crni oblačić hrabro prekriva glavati mjesec. Skačem u mjestu, grčevito stišćem šake u džepovima i skandiram sebi u bradu: «Aaa-jmo-sta-ri» "Aaa-jmo-sta-ri" *Neznam to bolje objasniti, nažalost. Ionako više tako ne miriše. **valjda neki projektantski gaf. |
