| < | studeni, 2006 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | ||
| 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 |
| 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 |
| 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 |
| 27 | 28 | 29 | 30 | |||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
B.L.O.G
Hodao je hodnikom, vidno iscrpljen jednim od onih dana što se čine kao da ih je bilo tri. Na put su krenuli rano. U zoru. Budilica ga nije iznenadila već samo prekinula san za kojeg se sjećao da je bio dobar, ali se nije sjećao više ičeg. Natovaren prtljagom, prateći oca krenuo je niz stubište, u svježinu bistrog i zlatnog jutra. Pogledao je u ružiaste oblake što su se prugasto razlijegali po horizontu i uzdahnuo «...super je...». Otac se složio, ne rekavši ni riječ, već čineći samo njemu svojstvenu gestu. «Mrki međed» pomislio je i nasmijao se.Suputnici su im se pridružili kroz nekoliko minuta, noseći sa sobom samo tri primjerka dnevnih novina. «zašto tri?» čudio se. Zato što je jedan od suputnika rodom iz provincijskog gradića na obali, poznatoj isključivo po genetskom luđaštvu svojih žitelja i njihovu suludom domoljublju. Današnje izdanje donijelo je raskošan članak popraćen analitičkim komentarima renomiranog stručnjaka, o trenutnoj narko-karti Hrvatske, sa naglaskom na upravo taj mali grad kao posebno kritičan. Tastu nije preostalo drugo do ironija popraćena komentarima tipa; «Enona! Opeste u novine! Daj oma tri primjerka!». Jedan je primjerak završio u njegovim rukama. Počeo je čitati od sredine, uzaludno vrtio listove ulijevo i udesno, pokušavao čitati između redaka, pokušao gledati samo fotografije, naposlijetku ih posložio i odustao. Bilo mu je već zlo od vijesti i vijugave ceste. Rukavom je obrisao kvadratić zamagljena prozora, promatrao krajolik, napose zaklopio kapke i utonuo u stanje u kojem čuje razgovor, tu i tamo dobaci neku riječ ali pred očima vidi, u zadnje vrijeme isti san. Ugodan je, ali sve mu je manje ugodno sanjati ga. «Raskrči novi sinaptički put!» rekla mu je kad joj se požalio. Odmah je požalio što joj se požalio jer je zapravo osjećao da se na kraju baš ovog sinaptičkog puta nalazi nešto fenomenalno, kovčeg sa suhim zlatom ili nepresušan izvor života, i o tome je htio razgovarati. Nije joj uspio dočarati sliku. Očito. Nato se ona uspravila, zauzela aristokratsku pozu i svađalačkim tonom rekla kako nije zainteresirana za gledanje slika u životu već je zanima sadašnji trenutak i akcija umjesto priče. Do kraja misli, već je bila na nogama. Ruke su nervozno objašnjavale a oči iskrile. Pogled joj nije bio ni bistar ni prisutan. On nije shvaćao u čemu je problem. Osjetio je glavobolju. I mučninu. Cesta je vijugala među brdima. Sve je bilo prekriveno sjetnom tamnosivom nijansom, kao da je kasno popodne a ne jutro. Radio stanica je neobičnim naglaskom najavljivala saobraćjne novosti i svirala glazbu staru dvadeset godina, a on je pustio da ga opet ponesu iste slike. |