Stojim na mjestu na kojem je bila jednom jedna livada, a onda su je prelili betonom, i postala je parkiralište. Cupkam od zime i čekam oca da oslobodi auto, skvrčen između zida i kontejnera za smeće.
Puše hladan vjetar koji mi suši lice i radi rane po rukama. Gledam bistro modro nebo i čini mi se kako je odavde mjesec bliže.
Da, samo mi se pričinjava, znam.
Oko mene su u krug poslagani sivo-bijeli neboderi, ko babe oko novorođenčeta, njih pet.
Oblakoderi, sjetim se izraza, oblakoderi.
Nekoć je čitav kvart bio jedna ulica, nazvana po braći, narodnim herojima iz NOBa. Devedesetih su tu braću, poput mnoge druge braće i sestara, iznegirali do apsurda, na haustor nasprejali «Srbe na vrbe» a novonastale uličice preimenovali po podravskim i posavskim gradovima-herojima.
Svako ljeto djetinjstva provodili smo tu. Roditelji bi nas doveli da vidimo didu i rođake, da se iskupamo i da naša bljedunjava lica vide nešto drugo osim smoga. Dječurlije je uvijek bilo puno. Mi smo brojna i bučna familija. Sjećam se kako smo se lovili po dnevnoj sobi, svađali oko toga kaže li se "žmire" ili "na kukala", "viršla" ili "hrenovka", "krofna" ili "krafna". Nebitno, jer do kraja ljeta smo ionako svi govorili nekakavim hibridnim naglaskom.
Sjećam se kako smo skakali po kauču oblika L, pljuvali sa jedanaestog kata, kako smo se tukli oko omiljuenog sladoleda iz kutije, onog trobojnog i kako je tetka imala držač toaletnog papira sa uzorkom poljskog cvijeća. Sjećam se i da je ovaj isti grad mirisao drugačije; na more i jagode.*
Te jedne godine, došli smo u isto vrijeme kao i obično, samo su okolnosti bile potpuno drugačije no inače. Rat je bio već počeo, a nas je troje doputovalo na posljednjim valu propuštenom kroz opsadni prsten. U žutom autobusu, krntiji sarajevskog gradskog saobraćaja, za 600km trebalo je dva dana. «Ludost» kako je moja dobra tetka nazivala situaciju, zabrinuto tresući glavom, nervozno pušeći Benston, odsutno buljeći u mrvice na stolu, grizući nokte i ispuhujući dim kroz nos, trebala je, po njenoj mudroj procjeni trajati naaajviše do zime, a od glavana sa televizije, svaki se dan u 19:30 napeto očekivao konkretan dogovor.
Dogovor naravno nije uslijedio, a naivnima kakvi jesu (roditelji su se naime '91 deklarirali kao Jugosloveni, a ušteđevinu brižno čuvali u Ljubljanskoj banci), sudbina je priremila šok, rastumbala sve, ali sve dotad poznato i postavila nova pravila.
Nečuvena i neviđena.
Jedna od novosti bila je i preseljenje u novi grad, ovaj grad, u dvosoban stan u kvartu u kojem, kasnije ću doznati, uvijek puše neki od vjetrova, čak i kad je na otvorenom moru bonaca**.
Bilo nas je osam; sedam ljudi i krupni, neugledni pas, žutih očiju i roze njuške, a naša svakodnevnica bila je «srdelizacija», naspram koje su studentski afteri i gostinjske masovnjače, komforna i prostrana wellnes oaza.
Od nas sedam, dvije su žene taman počele osjećati klimakterij na vlastitoj koži i svu silu egzistencijalnih upitnika koji su valjda normalni kad u tri dana ostaneš bez svega što si znao i stvarao. U isto vrijeme, na drugom kraju stana, jedna je propupala srednjoškolka počela osjećat sve užase puberteta; kuburila je sa lošim tenom, viškom kilograma i nekontroliranim promjenama raspoloženja. Jedan je dečko svaki dan dobijao batina jer nije imao odgovarajući naglasak, ali je zato imao čudnu frizuru, tužan pogled i cure su ga obožavale. Dvije su klinke dobile prvu mengu, prvi grudnjak, prvu depilaciju, jedna od njih i prvi snošaj, sve to skupa dok jednog jedinog muškarca u kući nije bilo, jer je danonoćno radio.
Naime, jedini je bio zaposlen.
Pas, koji je dobio ime po legendarnom liku iz «Malog mista», danas je pokojni. Tih je dana bio poludjeli dvogodišnjak, koji je bezobrazno krao hranu sa stola, brstio isključivo najdraže uspomene, zabijao pjegavu njušku u međunožja, bez nekog posebnog kriterija, i patio od kronične nejebice i razbuktalih hormona, tako da mu je stalno izvirivala «šminka».
«Bože dragi koji kaos» pomislila sam i taj mi kaos izmami osmjeh na lice i toplinu oko srca. Oštar vjetar fijuče među garažama i raznosi prašinu po balotaškom igralištu. Čempresi šušte i sporo se povijaju, veš se trza na balkonima, a jedan jedini crni oblačić hrabro prekriva glavati mjesec.
Skačem u mjestu, grčevito stišćem šake u džepovima i skandiram sebi u bradu:
«Aaa-jmo-sta-ri»
"Aaa-jmo-sta-ri"
*Neznam to bolje objasniti, nažalost. Ionako više tako ne miriše.
**valjda neki projektantski gaf.
Post je objavljen 04.11.2006. u 21:40 sati.