(Umjesto tableta)
«Skidam se! Majke mi!» rekao je Lutak, glasom promuklim od višesatnog prelijevanja iz šupljeg u prazno, pa opet u šuplje.
«Do gola?» pitam.
Smiješno je.
Smiješno je to sve skupa.
I tužno ponekad. Pa plačemo. On drugačije nego ja. Oči mu se zacrvene, brada zadrhti a jedna kap klizi obrazom. Ja sam već profesionalka. Već sam davno isplakala kvotu koju jedan smrtnik prosječno isuzi iz sebe*. Sad obaram vlastiti rekord. Jedno sam vrijeme plakala po narudžbi. Zvali bi me na žalovanja mahom omraženim ljudima za kojima ni rođena mater ne bi zarosila. E onda bi ja napravila štimung. Plakala bi ko kišna jesen, a ne ova neka sunčana i savršena. Ipak, najdraže mi je plakati ležeći. Onda zasevdačim «Uši pune suzaaa, srce puno jaaada, a tiiiiii, a tiiiii, ti si me vooljelaaaa...». Muzika. Muzika me vadi iz ponora, ko gorska služba spašavanja. Muzika me baca u ponor. Nije ni čudo što ti u komunama prvo muziku uzmu.
U komunama i u BB kući.
I tako, Lutak se skida do gola, MC treperi ko suha grančica, Đaba se astralno projicira po stanu, a ja se uporno pokušavam dosjetit neke umjesne društvene igre za troje. Trebalo bi izmislit trodimenzionalni šah.
Šah.
Posljednju poštenu partiju šaha odigrala sam sa pokojnikom. Dobio me. Uvijek me dobivao. U šahu, i onako, u životu. Padala sam ko kruška. Prezrela. Gnjecava. I dugo sam padala. Život mi se odvrtio pred očima, a san je završio naglim rezom.
Carskim rezom.
Ožiljak u području abdomena neko su vrijeme grickale ribice, a kad me prošla faza-psorijaza, nalijepila sam preko njega plastične dijamante, ko trbušna plesačica u lošem ženskom romanu kojeg nisam nikad dovršila. Stoga sam nabavila novi roman. Težak je i neprohodan. Zahtijeva baš ono što mi nedostaje- bistar um.
Posljednju nepoštenu partiju šaha odigrala sam sa Letećim. Sjedeći. Nepoštenu, zato jer je spor, a strogo mi je zabranio da ga požurujem. Onda ga gledam, pa ne mogu misliti na konje i lovce.
Kakva podmukla taktika...
Mi se tako dobro kužimo, nas dvoje. Svi se dogovori rasprše u igri gluvih telefona. Meni treba biska više za svaku dodatnu sekundu pogleda, a njemu litra crnog da me pomazi nogom u glavu. Medvjeđa ljubav.
On leti. (On je Leteći medvjedić). Ja zujim. (Ja sam Muha govnara).
Nismo li savršeni?
U glavi mi klepeću krilca kolibića. 60 puta u sekundi.
«Kako si?»
«Jesam, jutros!»
*BBC dokumentarac kaže 7 kanti tijekom života.
Post je objavljen 12.10.2006. u 13:15 sati.