«U zadnje mi se vrijeme dešavaju grozne stvari iz kojih se izvučem za dlaku.» rekao mi je Slatki ovo ljeto. Dan ranije, u njegov se kombi, iz čiste nepažnje, zabio kamion. Šleper. Kombi skršen ko konzerva, a Slatkom ništa.
«To te smrt gotivi» rekla sam.
Par tjedana nakon toga, došli su mi u posjet on i Didi. Slušali smo muziku, pušili i pili sok. Nas smo dvije rasparčavale krpice i slagale neke kombinacije a Slatkog je mučilo to što čitav dan misli o tom kako će umrijet. I ponavljao je to svakih par minuta, ko papiga; «Umrijeću...» toliko da je ugnjavio sam sebe i naravno, od puste je drame i melankolije nakraju počela crna-šega u smislu; "e, ja ću ti se jebeno sredit za sprovod! Imam baš pravi šešir za to, i suknju! Prava udovička, konačno da je obučem!...samo nemoj sutra, imam važan dogovor..." i to...
Sinoć nas je opet posjetila smrt, pardon Smrt. I to ne onako kad te pukne slaba snaga, ili kad ti tijelom prostruji ledeni dah i sav se strzaš, il «kad misliš da ćeš umrit, al samo moraš podrignut». Ne, nekako drugačije.
Masovnjača.
Hepening.
Slatki se onesvijestio u mom hodniku.
Dijagnoza, koja sad zvuči bezazleno, u tom je trenu bila je sve osim toga, jer je samo ležao na podu, bijel ko krpa i nepomičan. Mrtav.
Strašan prizor. Nekih ga pola minute nije bio među nama.
Nije-ga-bilo.
I svi smo osjetili. Itekako. Još i intenzivnije jer smo u tu uru već dobrano svi bilo «svoji», zrak težak i zadimljen, a atmosfera nebulozna sama od sebe. Svi smo osjetili da ga nema. Skupili se oko njega ko babe, prisrani ko grlice i naglo otriježnjeni. Brzo! Vode! Polijevamo ga, štipamo, dozivamo, gledamo, čudimo se, strepimo, čekamo i čekamo i čekamo i
Konačno
Evo ga!
Budan je!
Olakšanje!
Fijuuu.
Bože fala!
Vidi ga! Jesi srićo, budan si (samo nepitaj šta mi je kroz glavu sve prošlo).
Je, je, sve je ok, samo polako.
Samo polako.
Slatki koluta očima ko novorođenče i začuđeno gleda zbijena zabrinuta lica iznad sebe.
Mi se poslagali ko sluge pokorne. Reci! Šta triba? Hoćeš vode? Hoćeš leć? Ajde lezi malo! Odmori! Sve je ok. Sigurno? Triba šta? Štagod...
Sjedi Slatki na rubu kreveta, bulji u pod, zbunjen i ošamućen. Češka se po čelu a mi gledamo kako mu se vraća život, i kako mu polagano dolazi krv u zelene obraze. Šta je ovo bilo?...jebote...crnilo, totalno crnilo... Bunca on nešto sebi u bradu, ispričava se (!?), i digne pogled na nas. «A vidi njih!» I gleda nas i naglas se nasmije.
Budala! I mi se počnemo smijat i šta je macane? malo smo se onesvijestili a? Drugi put najavi, da snimamo!
Vidi! Vidi ko te oživio! Imaš sreće dečko!
I složimo se ko za timsku fotografiju. Hitna služba- uživo, lajv! Vama na usluzi, samo dajte, nemojmo još umirat, molim vas.
Rano je.
Rano je za kajanje.
I smijemo se, a šta drugo, smijemo se ko djeca;
od nervoze i sreće istodobno.
Sve je super, samo, nekako, stariji smo nego prije par minuta. Vidi nam se u očima.
To je tako kad vam smrt, pardon Smrt, nenadano bane na žurku. Pravimo se da je nismo vidjeli.
A vidjeli smo je.
Post je objavljen 15.09.2006. u 16:19 sati.