Izgorila sam!
Amaterski
Početnički
Seljački.
Bosanka na ljetovanju. Školski primjer.
Strašno
i bolno...
Iako sam bančila na fešti Dalmatini, uz onu glupavu muziku o pismi, moru, vinu, pismi, Marinu i Mari, pismi, vinu, materi i jubavi; iako sam žderala ribu i ćućala pizdice, da, hehe, da ne spominjem cicila fino, slatko, crno vino, u dobrom društvu ćaskala i tancala na pisme o Ani koja živi u kući na kantunu, Loli kojeg znaju od sela do sela, o mjesecu koji je pobjegao, moramo i mi, dalmatinac sam, tu san rođen ja, mama jo son lud i to, a u zoru opet omastila brk u ribici i maslinovom, toliko pohlepno da sam u jeku bakanalija čak i sjela u maščobu, o, da, pa sad, umjesto ožiljka, za uspomenu imam neoperivu maću na guzici jedinih hlača. Iako sam došla doma oko 5 i parkirala se ko zadnji bolid, ne, sve me to nije spriječilo da odlijepim kapke oko 9 ujutro i odigram ulogu jedre i čile kćeri.
Oscarwinning
hvala mom menadžeru.
Tata ima brod, plavi.
Zapravo plavo, crveno smeđe, zeleni.
Svakako, sablažnjujuće šaren u lučici u kojoj su brodice
Bile.
Ko u pjesmu popularnog Jole.
Otisnuli smo se na pučinu, podebljani mobilnim frižiferom punim voća i vode, raznim vrstama ručnika, ležaljki, dva tipa krema za sunčanje, šeširom širokog oboda, subotnjim izdanjem Slobodne, kanistrom nafte, termosicom kave i dobrom voljom da se okupamo, neki od nas i otrijezne, i nauživamo,
ko gude u mulju.
I jesmo.
Vozali smo se uz klopot dvotaktnog Tomosa četvorke, zaobišli marjansko poluostrvo, došli do južne strane, tamo di se veru friklajmberi, tamo di smo ostavili mladost kad smo, pijani ko ćuskije, puzali, plazili, penjali se i skakali po okomitim, oštrim i ubojitim stijenama, kako bismo besplatno upadali na koncerte, jer nismo imali love, al bili smo mladi i pravo je čudo da niko nije pogino.
I Naravno, tamo di je Villa Dalmacija, di se Drug Tito u zlatnim danima diktature prošetavao u bijelom lanenom odijelu, premnijevao misli o budućnosti socijalizma i samoupravljanju, pritom pušio kubanke, koje mu je poslo Castro glavom i bradom, a društvo su pravile razne glamurozne žene onog vremena, pevaljke, glumice i balerine...
More je izgledalo ko indijski šal moje stare,
modro i svjetlucavo.
Puhao je ugodni povjetarac,
i nanosio valove koje smo sjekli
okomito.
«Koji život!» rekla sam naglas.
To je rečenica koju sam više puta izgovorila tog dana.
Zaustavila nas je mala tirkizna uvala. Stari morski vuk je iskusno bacili čelično sidro, a mlada morska krava se bacila u ugodno hladne morske dubine...
Kupaći se sušio a ja ležala i halucinirala u polusnu,
slušala more, zrikavce
i šuškanje novinskih listova.
Sjetila sam se ove zime dok su masivne ledenice visile sa krova, a ja razmišljala o tome dal da ih nasilno razlupam, il da pričekam da se same iskapaju i otope.
Kod broda je dobro sve
osim povratka i vezivanja za mul.
To je za spretne.
To nije za mene.
Definitivno.
Zamolio me stari da sjednem na provu, i na njegov znak da se nogama odgurujem od zida, kako se nebi razlupali, a rukama da uhvatim konope, i privežem brod.
O jes.
Poznata po akrobatskog motorici, konjski jakim bedrima, izdefiniranim tricepsima i nadlakticama, te preplanuloj koži, posebno nogama, dočekala sam taj zadatak sa rijetkim entuzijazmom
i poletom.
Akcija je skončana u «A jeTo» stilu.
Al je skončana.
Nismo se slupali, ni oštetili boju, a ni susjedni brod. Niko nije upao u more, nismo pokidali konope od tende, ni tendu, nije nam otpao motor, niko se nije porezao, skliznuo. Nije nam iscurilo gorivo, nismo se zapalili, ni eksplodirali.
Stari se začudo nije naživcirao, samo sam eto, ja izgorila.
Amaterski.
Post je objavljen 02.07.2006. u 12:32 sati.