Na prihvatilištu PET ambalaže primaju samo deset boca dnevno. Kvotaroši jedni najobičniji! Ja to naravno nisam znala, već, vrlo pitoreskno, došla sam sa 7 kesa punih plastičnih boca, sva znojna, prašnjava i umorna od raščišćavanja kuhinje.
«Amo macane, pare na sunce» rekla sam pobjedonosno crnomanjastom skladištaru.
«Jok, mala, samo deset» reče «Propisi».
Ma kakvi propisi? Jesi ti normalan?
Uzalud sam cmoljila, gnjavila, očajavala, izvlačila se na sutrašnji buvljak koji je prerano ujutro da dolazim opet, i kako mi treba ta jebena sića i kako su mi plastičnjače preuzele životni prostor i kako neznam diću sad sa svim tim, a skupljam ih već satima i daaaaaj.
Uzalud.
Izignorirao me profesionalno, dao potvrdu u vrijednosti 5 kuna i nestao u smjeru trulog povrća i gnjilih kartonskih kutija.
Vratila sam se doma još znojnija i smrdljivija, samo sad i ljuta.
Ubacila sam boce u podrum, da sad malo njega okupiraju, usput izvukla hrđavi bajk, obrisala prašinu, provjerila gume i zvonce. Sve radi! Još samo da naučim vozit i na konju sam. Tj. na biciklu!
I moj sveznajući kalendar predskazuje nešto slično.
A njega treba poštovat, jer, kao što rekoh, sveznajući je!
Taj podrum je čudno mjesto. Hladan i vlažan, što svakako prija u ovim gnjušavim ljepenkama od dana. Al nešto ne štima.
Loš feng-shui il nešto.
Otvoriš vrata i odmah očekuješ najgore. Il kakvog gigantskog štakora, il staricu koja se već danima bespomoćno koprca il njenog sina alkoholičara ili onog nasilnog šizofrenika što unezvijereno hoda ulicom, drži miting, viče i lupa po kantama dok prebire po smeću i govori stvari tako strašne da ih se bojim napisati. Manijaka sa isheklanim stolnjakom da ne spominjem.
Nekidan sam ga se opet sjetila, prepričala par anegdota MC i Đovaniju, kao kuriozitet, a ujutro, dok su oni spavali, on se pojavio na mom pragu, sa istim onim luđačkim očima, tražeći 150 kuna za stolnjak kojeg je ručno izradila njegova mama, a ako nemaš onda bar 10 kuna, a ako nedaš ni to, prostrijeli te takvim pogledom da bi najradije zalupila vratima, preselila i zaboravila na sve.
Da, njega se bojim.
Od ove se teme već neko vrijeme osvrćem paranoično, jer iza mene je mračni hodnik, i ko zna šta u mraku. Ako ništa drugo, onda me u zahodu sigurno čeka žohar Kapitalac ili duh one starice koja je lupala po cijevima ove zime.
Ćaskali smo nekuvečer o tome ko se čega bojao kao mali, jar smo sad kao veliki i hrabri.
MC ispali «Terminatora», Apostol se sjetio «It», a ja onih predtelevizijskih horora.
Ja sam se bojala Ispodkreveta.
Svi zaključismo kako je Ispodkreveta zajeban lik. Ni dan danas mi nije svejedno, iako mi je lakše kad se sjetim da bi se svako biće, pa i ono najogavnije, ugušilo od prašine ispod mog kreveta.
I tako ja provodim dane u samoći.
A kao zamislila sam desetodnevno duhovno uzdizanje, smirivanje, ozdravljenje, uz lagani intelektualni rad i malo onog hobističkog, te naravno, sporadično čišćenje kuće.
Krajnje je vrijeme.
Post je objavljen 12.07.2006. u 00:40 sati.