21.12.2008., nedjelja
(Tannalein) Games and Darkness; dio 3/3
|
"What have you done, you miserable little..." she growled through her clenched teeth. I stopped breathing. My heart felt as thought it was about to burst out of my chest. I couldn't find words again, my head was empty. She sprung her hand towards the white candle but the candle was already out of her reach, and she was too weak to make that extra effort to get to it. I took the candle away from the table just in case. "That candle won't last you forever, and when it burns out, you're gonna be sorry you were even born." "Until it burns out, I can do a number of binding spells on you." It took all my effort to keep my voice from shaking. "You wouldn't dare!" "I dared to go this far." "I order you to release me! I won the game, and by our agreement, you belong to me, therefore you must obey me." "I said if you win that you may take us, but you're in no position to do so, are you? Besides, you cheated. You knew all my cards, you let me think that I could win, then you crushed me with the last card." She glared at me madly, but she didn't argue. I wasn't sure when I said the accusation, but now I knew I was right. "Let us stop the games. What I ask from you is simple, it will not cost you anything. I just want my wife to be well again." "Is that all you want?" She appeared to have calmed down, but there was still something in her eyes. "No." I remembered what the priestess said. I could ask anything of her now. Riches beyond my wildest dreams. Power over people, over countries and continents, anything my imagination could bring into being, it could all be mine. She looked at me as though she could feel this notion flash through my mind. I couldn't tell if she was angered or hopeful. "I also want that no harm comes to me, my family or my friends because of this, either from you or anyone else. That is all I want." She burst into laughter. "I must admit I underestimated you greatly. You won after all. I will abide by your wishes. Your wife will be well, and you will not be bothered by my kind again. You have my word on that." I prayed that the priestess was right about Delith's honor when I blew out the white candle. She tried to stand up again, and this time, although still insecure, she managed to stay on her feet. She turned on her heel, as if to go for the door, but before she even put her other foot down, she disappeared. I didn't dare to relax. It was still all so unreal to me. Miriana stirred on the bed and broke the trance I was in. I went to her side. I could tell she was sleeping now, a natural, healthy sleep from which she would wake in the morning. In that moment, somehow, I knew. It was going to be all right. |
19.12.2008., petak
Silvering E-book
|
Dragi Silveringovci, naš najnoviji član, Dreamer Deceiver, je došao na ideju, koja se meni jako svidjela i za koju želim znati što mislite o njoj. Naime, mi bismo napravili E-book za godinu 2008. U njoj bi se nalazilo po nekoliko radova od svih vas te bismo ju koristili kao svojevrsnu ''reklamu'' po Internetu. Radove koje želite da se objavi, sami biste birali. Svi oni koji su zainteresirani, molim da mi se jave na mail s popisom od 3 pjesme / kratke priče, koje biste htjeli da stavimo unutra. I za kraj, ponovo vas podsjećam da se malo više aktivirate s pisanjem i komentiranjem preko praznika, jer, nije da ste zauzeti grudanjem ili nečim. ;) Želim vam ugodne blagdane i sve najbolje za Božić i Novu godinu! Kia :)   |
18.12.2008., četvrtak
( Dreamer Deceiver ) : Autopsija 3/3
|
Čudovište se naceri đavoljim osmijehom, ali osmjeh nestane i zamjeni ga bolan krik. Iz tijela mu izađu još dva krvava para ruku. Pokušao se tim rukama uhvatiti za stol i dignuti, ali bezuspješno. Na Johnovim leđima se otvore dva otvora iz kojih poteče gusta krv i izađu krila, slična leptirovim krilima, grimizne i tamnozelene boje. Monstrum pogleda svoja krila i pokuša zamahnuti njima. Jauk se ponovo razlegne prostorijom. Njegovo desno krilo je zakržljalo. Shvativši da se ne može služiti krilom, John se s dva para ruku ponovno uhvati za obdukcijski stol pokušavajući se osoviti na noge. Dok se bezuspješno pokušavao dignut i osovit na noge, nije skidao pogled sa svoje buduće žrtve. Dorijan, paraliziran od straha, s nevjericom je pratio Johnove muke. Shvativši da ne može letjeti ni normalno hodati, John se posluži svojim trostrukim parom ruku te počne gmizati do doktora poput čudovišnog reptila. – Ti n-n-nisi s-s-stvaran ... – zamuckivao je Dorijan. Noge su ga izdale i on se stropošta na pod pored radnog stola. Rukama je prekrio oči nadajući se da je sve ovo plod njegove bujne mašte, paranoje i straha. Svako toliko proškiljio bi kroz prste nadajući se da John ponovno beživotno leži na obdukcijskom stolu, no on se još uvijek prijeteći približavao, ostavljajući za sobom tamnocrveni trag. Kad je stigla do doktora nakaza svojim krvavim prstima makne doktorou ruke s lica i naceri mu se od uha do uha. Svojim dugim i snažnim rukama uhvati se za stol te se jedva osovi na noge. Tada zgrabi drhtućeg jadnika za vrat i te ga digne iznad tla s namjerom da mu slomi vrat. Shvativši da paklena bol koju osjeća nije nikakvo priviđenje i da je čudovište koje mu nastoji slomiti vrat stvarno, Dorijan očajnički počne mlatarati rukama i nogama. Čudoviste kao da nije osjećalo udarce i doktor odustane od svoje borbe. U očima mu se pojave suze, a pogled mu padne na fotografiju na stolu. Ako je istina da se u očima mrtvaca zadrži slika onoga što je zadnje vidio, želio je da to bude njegova mala obitelj. – Sigurno će im biti teško bez mene . – pomisli, a niz njegovo lice sklizne suza. Zamahne rukom prema fotografiji, ali prsti se spuste do nje. Osjeti metalnu hladnoću skalpela. Brzo zgrabi skalpel i zari ga u trbuh čudovišta. John krikne, njegove ruke izgube snagu i ispuste Doktora iz svog smrtnonosnog stiska. Zajedno padnu na pod. Dok se John na tlu previjao od boli, doktor ponovno zgrabi skalpel i nemilosrdno napadne čudovište. John je zamahivao zdravim krilom bezuspješno pokušavajući pobjeći od pomahnitalog doktora. Dorijan mu tada skalpelom razreže vrat. Čudovište krikne od boli, rukama se uhvati za vrat i padne na lađe. Trenutak kasnije se ukoči ne davajući više nikakvih znakova života. Vidivši da je John napokon mrtav, prestravljeni doktor uzdahne od olakšanja. Rukom obriše znoj s čela i krene prema izlazu iz sobe. Na vratima se okrene i pogleda prema Johnu, a onda krene mračnim hodnikom. Dok se brzim korakom približavao izlazu iz mrtvačnice, javi se ponovo jezivi glas podsvijesti : – Što ako je još uvijek živ ? Što ako izađe iz ovog prokletog mjesta i nastavi sa svojim krvavim pohodom? – Shvatio je da ne može tako lako otići. Zatvori izlazna vrata i zaputi se natrag u sobu za obdukciju. Vrata sobe su bila otvorena. Doktor skupi hrabrost i zakorači u sobu. Johnovog tijela nije bilo. Na podu se nalazila samo lokva krvi. Pogledom je pretraživao sobu. – Bljug! – začuje se iz lokve krvi i po njezinoj površini rašire se koncentrični krugovi. Doktor digne pogled prema stropu i ugleda Johna koji se poput pauka držao za strop. – Zzzzzdravo, Dooooktore ... – prosikće jezivim glasom, a na njegovom licu osvane demonski osmijeh. Tada skoči na jadnika i sruši ga na radni stol koji pod pritiskom pukne. Dorijanu skalpel ispadne iz ruke. Dorijan se pokušavao dignuti, no bezuspješno. Iz Johnovih prstiju izašle su oštre kandže kojim je doktora pritiskao o pod. Dorijan tada koljenom udari Johna u testise. Nakaza krikne i ispusti doktora iz svog ubojitog zagrljaja. Iskoristivši to, Dorijan se dočepa skalpela i odsječe čudovištu šaku. Dok se John držao za svoju odsječenu ruku oplakujući je zaglušujućim kricima, Dorijan pogleda oko sebe,a među razbacanim stvarima po podu ugleda bocu čistog alkohola i kutiju šibica malo dalje. Na njegovom isprebijanom licu svane đavolji osmijeh. Otvori bocu alkohola, te njome polije monstruma. Pri dodiru alkohola s njegovim krvavim tijelom prepunog rana, čudovište bolno krikne. Prije nego što se uspio snaći u novonastaloj situaciji, ugleda plamteću šibicu kako prijeteći leti prema njemu. Johnovo unakaženo tijelo zaplamti. On se počne previjati u paklenim mukama, gmižući prostorijom bezuspješno se pokušavajući zagasiti. Pokušavao je i poletjeti zapaljenim krilima. U jednom trenu to mu i uspije. Digne se nešto više od metra u zrak jedva kontrolirajući svoja krila. Agoniju koja je snašla Johna hladnim je pogledom promatrao Dorijan, ne prozborivši pritom ni riječ. U glavi mu se ponovno pojavi melodija “ Hello Zepp “ . Gledao je čudoviste kako jedva leti gorućim krilima poput muhe bez glave pritom paleći sobu za obdukciju. Čudoviste izgubi kontrolu nad krilima te padne na pod. Ogromna leptirova krila i unakaženo tijelo u potpunosti su izgorjeli. Sobom su zaplamsali plameni jezici, a vrući zrak vrati doktora u stvarnost. No John nije odustajao tako lako. Spaljenim rukama vukao je svoje unakaženo tjelo do obdukcijskog stola. Zadnjim dijelićima snage u svom tijelu se pomoću ruku i stola jedva osovio na noge i pogledao prema svojoj nesuđenom plijenu. Ugledao je kako se plijen približava vratima prostorije. – Game Over ! – poviče Dorian i zalupi vratima. Brzo ih zaključa, a iza njih započnu dopirati očajnički krici. Nakon kratkog vremena nastupi jeziva tišina koju ubrzo razbiju bijesni udarci po čeličnim vratima. Ispred vratiju stajao je doktor u zakrvavljenoj kuti čvrsto držeci skalpel u ruci pripremajući se za najgore. Da John razvali vrata. Svaki sljedeći nakazin udarac po vratima bio je slabiji, a nakon minute udarci su potpuno iščezli. Vjerujući da je John napokon mrtav, Dorijan se okrene i zaputi prema izlazu. Hodao je sporim korakom. Njegove ruke su i dalje drhtile od straha, a znoj je kapao niz blijedo izmoreno lice. Došavši do automata, okrene se prema vratima na kojima su se vidjeli otisci bijesnih Johnovih udaraca. Očekivao je da čudovište posljednjim snagama razvali vrata i napadne. No vrata su stajala na mjestu. Nitko ih nije razvalio, a s druge strane dopirao je samo prijeteći zvuk plamena koji će uskoro progutati cijelu zgradu. Shvativši da je John napokon mrtav obriše znoj s čela, a ruke mu prestanu drhtati. Okrene se prema izlazu te polako, jedva vukući noge po izlizanom podu, krene prema izlazu i izađe iz mrtvačnice. Pažljivo se uvukao u auto štedeći svoje bolno tijelo, Dorijan uključi radio i autom se razlegne hipnotizirajuća melodija pjesme Beyond Realms of Death starih dobrih Judasa. Ona ga podsjeti na mladost, daleke osamdesete ... Osmijeh mu zaigra na licu. Dok je promatrao kako plamen kako guta mrtvačnicu, pritom tiho pjevušeći pjesmu s radia, razmišljao je o stravičnom događaju. Pogleda svoje prljavo i isprebijano lice u retrovizeru, te skine svoju doktorsku kutu i majicu. U tim trenutcima kroz njegovu glavu je jurilo bezbroj pitanja na koja najvjerojatnije nikad neće dobiti odgovor. – Kako ću sve to objasniti ? Tko će mi vjerovati ? – pitao se, dok je istovremeno gledao ogromne rane po tijelu. Na desnoj ruci Dorijan primjeti ranu u obliku simbola kojeg je ranije primjetio na Johnovom tijelu. Njegovo se disanje ubrzalo, a kapljica znoja sklizne niz njegovo prljavo lice. Doktorove ruke ponovno počnu drhtati. Žalosno pogleda prema nebu i uzdahne. Nije dugo razmišljao. Nagne se do pretinca, otvori ga te izvuče pištolj i metke. Jedva napuni pištolj mecima koliko su mu ruke drhtjele, pogleda prema gorućoj mrtvačnici i stavi pištolj u usta. U trenutku kad je njegov prst spremno čekao konačnu naredbu da povuče okidač, Doktor se prisjeti Johnovih prerezanih zapešća, kako je pronađen s krvavim nožem u ruci te glavnog uzroka Johnove smrti. Kroz glavu mu je projurilo samo jedno pitanje, strašnije od svih ostalih pitanja na koja je ove noći tražio odgovor. – Hoće li smrt biti njegov konačan kraj ? – |
17.12.2008., srijeda
(Bitter sweet symphony) Neki novi klinci
|
Vožnja vlakom. Željeznicom nas vodi stari vlak. Karta za potrebnu relaciju je preskupa za uslugu koju bismo dobili. Nećemo ju platiti. Besplatna vožnja... furijan dolazi i vadi blok. Lijepe okice i malo se pravimo mutavi, furijan ode... katkad je znao ostati i pola sata tupiti kako se ne možemo voziti bez karte. Znao je čak izbacivati iz vlaka na stanici gdje stoji samo klupa, bez kolodvora. Mene nikada nije izvacio. Valjda zato što sam djevojka. Jednom je ušla kontrola stanicu prije nego što sam trebala izaći. Od iznenađenja zaboravila sam da mi je furijan već pisao jeftiniju kartu. Kada je kontrola otišla, htjela sam zagrliti furijana što mi je pisao kartu, u suprotnom bi oni pisali kaznu. Je li itko poginuo pod željezom vlaka u kojem sam se vozila? Jesam li se ikad nalazila nad tek razmrskanim tijelom? Koliko se puta vlak zapalio i nastavio dalje? Zapalio se, stao i opet vozio dalje? Koliko su puta kasnili ili isključili grijanje u kupeima u zimskim danima? Ne isplati im se davati novce, pogotovo ako si klinac. Danas su neki novi klinci u vlaku i rade isto što i ja. Već neko vrijeme ne stignem putovati jer želim. Putujem samo jer moram. Nema više one energije uz pomoć koje se svađaš s furijanom. Sada platiš kartu i mrko gledaš u broj sjedala nasuprot tvojeg. I još uvijek ne griju kupee, niti su vlakovi sigurni. A uzimaju novac. I ne daju mi da gledam kroz prozor, neki klinac se gurao da sjedne kraj prozora. |
14.12.2008., nedjelja
Eto nas opet... -.-
|
Prije nego uopće pomislite, ovaj put sam odlučila poštedjeti Kiu toga da bude vječno gunđalo i sama reći dvije-tri. Dakle, spavate li vi svi zimski san?! Vidite tu lijevo, baš tu, nekoliko centimatara dalje od ovog teksta koji upravo čitate, nešto piše. Nešto, što ste svi vi navodno pročitali prije ili nakon što ste se učlanili u Silvering. And I quote: "Blog Silvering je napravljen isključivo u svrhu objavljivanja literarnih radova, te ostavljanja pohvala i konstruktivnih kritika na tuđe radove." Dajte ljudi, znam da vam je OPET svima kraj polugodišta, da su OPET zadnji kolokviji na faksevima, da OPET vlada blagdansko ludilo, bla, bla, ali ne pretjerujmo. To blagdansko ludilo vlada još od ljeta. Kad već ostavljate novi post, nije istina da nemate pet minuta za pročitati prijašnje radove. Uostalom, imamo i novih članova, koji vjerojatno misle da su došli u pustinju hrvatske blogosfere, obzirom na to koliko je članova dalo glasa od sebe u zadnjih mjesec-dva. Svi ste se ulijenili toliko da je to strašno. Plus, u ovom boxu malo niže lijevo već mjesecima, da i ne kažem dulje, stoje imena članova koji ne da se nisu udostojali ostaviti nijedan komentar već mjesecima nego nemaju nijedan objavljeni rad već mjesecima. Što me dovodi do slijedeće teme. Neću nabrajati one koji nisu u više od nekoliko mjeseci objavili NIJEDAN rad, takvi znaju koji su, a i sve piše u boxu. Halo, ljudi, o čemu pričamo?! Pa zašto ste se učlanjivali ako ne planirate ništa objavljivati? Dakle, ljudi, probudite se. Čemu ovdje stoje vaša imena? Radi reklame? Ako JA nađem još jedan post, a da autor istog nije ni bacio oko na ranije objavljene postove, neće biti dobro. Nahuškat ću svoju mačku na vas, a onda Kiu. Toddles! ^^ Annitrix. |
13.12.2008., subota
Dreamer Deceiver : Autopsija 2/3
|
Dorijan osjeti kako ga tijelo ne sluša i učini jedino što je mogao, krikne i zaklopi oči. Više zbog znatiželje nego zbog hrabrosti, doktor proškilji da vidi što se događa. Unakaženo tijelo Johna Doe-a nepomično je ležalo na stolu snivajući vječni san. Doktor se pljusne po licu pokušavajući otjerati pospanost koja uz malu dozu paranoje stvara iluzije. Doktor tiho opsuje u bradu, digne se sa stolca i zaputi k stolu za obdukciju. Došavši do stola, par puta bijesno udari Johna po njegovom unakaženom licu, a onda se na petama okrene i zaputi prema vratima sobe bijesan na sebe i svoj strah od mrtvaca. – Mislim da bi mi dobro došla koja kava – reče sam sebi jedva čujnim glasom dok se približavao vratima sobe. Prije nego što zatvori vrata pogleda prema Johnu, a u njegovoj glavi hladnim i jezovitim glasom odjekne – GAME OVER – . Dorian ljutito zalupi vratima sobe i zaputi se prema automatu za kavu koji se nalazio na kraju dugog, uskog, slabo osvjetljenog hodnika. – Sjećas li se one noći kad si prespavao kod bake ? – odjekne jezivi glas podsvijesti u doktorovoj glavi i pokrene sjećanje na nemilu noć koja se zbila desetljećima prije, još dok nije išao ni u školu. Te noći, njegovi roditelji otišli su na romantičnu večeru, a njega je čuvala baka, stara žena koja ga je neodoljivo podsjećala na vješticu. Nije ju volio. Nikada se nije s njim igrala, pričala mu priče... Od njega je očekivala da bude neprimjetljiv. Te večeri gledao je u svojoj sobi crtiće. Prije nego što se zaputila spavati, baka mu je zaprijetila da će, ako i on ne ode brzo spavati, po njega doći duhovi i pojesti ga. Dorijan se još uvijek sjeća osmjeha koji se pojavio na staričinom izboranom licu nakon što je završila svoju stravičnu priču za laku noć. Crtići su potrajali više nego što je predvidio i prošlo je dosta vremena od satnice koju mu je odredila baka za odlazak u krevet. Sjeti se bakinih riječi i brzo pohita u svoju sobu, tiho, što je tiše mogao da ne uznemiri baku i duhove koju lutaju noću u potrazi za dječjim mesom. Kad je došao u svoju sobu, bacio se na krevet, pokrio plahtom, stisnuo oči i pokušao zaspati. Niti minutu nakon što je legnuo, u sobu uđe baka provjeravajući ako spava. Namirisavši odvratan miris sirupa koji je baka svake večeri pila, počne hrkati pretvarajući se da spava dubokim snom. Stara se nasmiješila i izišla iz sobe. Čim su se vrata zatvorila, malac otvori oči i krikne od užasa. U kutu sobe stvorila se bijela figura, slična onoj koja upravo sada mrtva leži za obdukcijskim stolom. Avet ga je gledala izbuljenih očiju i otvorenih ustiju punih oštrih zubiju spremnih da razderu dječje meso. Pokrio se plahtom i počeo tiho jecati moleći Boga da ga spasi. Vrata sobe naglo se otvore i baka upali svijetlo. Vidjevši svog unuka kako drhti i plače ispod pokrivača, snažno ga zagrli. Teškom mukom, jedva skupivši hrabrosti, Dorijan pogleda prema kutu sobe gdje je maloprije ledbjela avet, no ondje nije bilo ničega osim otvorenog prozora kojeg je starica zaboravila zatvoriti. Dorian potrese svoju glavu amo-tamo da se oslobodi tog nemilog sjećanja. – Možda je to bio John. Možda je to bio nagovještaj za večerasnji događaj. Nagovještaj za tvoju smrt Doriane, za tvoju smrt Doriane, tvoju smrt Doriane... – ponavljao je jezivi glas podsvijesti. Od te proklete noći postao je zaluđen horrorima iako ga je svaki razočarao. Nijedan nije uspio u njemu izazvati strah kakav je osjetio one noći. Za sav taj strah koji nije osjećao dok je gledao horrore, on mu se večeras vratio trostruko jači. Svjetlo dugog bijelog hodnika zatreperi i na trenutak se prostorija zamrači. – Koji je vrag tim svjetlima večeras ? – zapitao se dok se približavao automatu za kavu koji se, ironično, nalazio na kraju dugog hodnika. – Baš kao u horror filmovima. – pomisli. Teškim se korakom dovukao do automata. Dorijan uzme plastičnu času iz automata, stavi je na njezino mjesto, ubaci kovanicu od 5 kuna i pretisne gumb za kavu. Automat zabruji, a kava počne curiti iz automata u plastičnu času. Dok se šalica punila, Dorijanu pogled privuku dnevne novine na stolu do automata. Velika fotografija labinske ludnica, a iznad slike naslov, MISTERIJ ALBONIAN ASYLUMA, ispisan velikim, crvenim slovima. - Zbilja je grozno što se dogodilo u toj ludnici, da ne kažemo stravično, zar ne Dorijane ? – ponovno se javi onaj isti jezivi glas podsvijesti. Doktorove ruke automatski uzmu novine i počnu brzo okretati stranice sve dok nije došao do stranice na kojoj se nalazila ista fotografija kao na naslovnici. Albonian Asyluma, ludnica za koju mještani smatraju da je izvor svega „čudnoga“ što se događa u Labinu posljednjih mjeseci i oko koje kolaju razne urbane legende. Dorian uzme kavu, ispije gutljaj i počne čitati dugi članak. Iako je već bio dobro informiran o slučaju labinske ludnice, članak ga je upio uznemiriti. – ... Noćni čuvar Gabrijel poludio je iz nepoznatog razloga i poubijao sve u ludnici. – tiho je čitao – ... Postoje svjedoci koji su ga vidjeli kako bježi iz ludnice oko 3 ujutro, ali se vraća u nju pola sata kasnije. Tada su se iz zgrade čuli strašni krikovi. Nakon toga nitko ga više nije vidio i ne zna se ako je uopće napustio zgradu. – ... Policijaci koji su ušli u ludnicu nakon poziva svjedoka, poslani su kod psihologa zbog doživljenih trauma nakon što su vidjeli unakažena tijela. – čitao je Dorijan glasom punim straha, a njegovo srce kucalo je brže i brže. – ... Nečija tijela visjela su s stropa, odrezane glave i dijelovi tijela bili su pobacani posvuda. Medicinska sestra koja je dežurala te noći brutalno je ubijena, unakažena i kasnije silovana. Analiza pokazuje da ju je silovao noćni čuvar. Policajci su ulazili u ćelije uzaludno tražeći preživjele. Jedna se ćelija nije dala otvoriti. Pretpostavlja se da se unutra nalazi tijelo Gabriela, noćnog čuvara koji je počinio samoubojstvo nakon svog ubilačkog pohoda. – Dorijan preskoči par redaka članka ( intervju s doktorom koji je napustio ludnicu sat prije užasnog događaja ) i nastavi čitati od odlomka „ Povezanost Albonian Asyluma s stravičnim događajima u okolici „ . – Skoro godinu dana je prošlo od stravičnog događaja u Labinu, koji je očito bio detonator raznih natprirodnih događaja koji su počeli bjesniti malim istarskim gradićem i njegovom okolicom. Priče o duhovima koji se vraćaju po osvetu, razna priviđenja, čudovišta koja se pojavljuju kad padne mrak, misteriozna bolest od koje obolijevaju djeca, vampiri... Pročitavši riječ VAMPIRI, doktora kao da je u trbuh udarila neka nepoznata sila. Novine mu ispadnu iz ruku. Rukama se nasloni na automat, pokušavajući doći do zraka. Svjetla u hodniku odjednom se ugase, ostavljajući cijelu prostoriju u mraku. Dorijan se ukoči, a hladan znoj oblije mu lice. Tada se svjetlo ponovno upali, ali slabijeg sjaja nego prije. – Dorijane... – neugodnu tišinu razbije jezoviti glas. Doktorovo tijelo počne drhtati. Noge su ga jedva držale i činilo se da će svakoga trenutka popustiti. Unatoč želji da se okrene, nije to učinio, nego je nastavio stajati naslonjen na automatu za kavu. – Dorijane... – ponovno se javi jezoviti glas, ali ovog puta malo glasniji. Doktor zatvori oči, skupi hrabrosti pa se okrene i otvori oči. Na drugom kraju hodniku na podu ispred vratiju sobe za obdukciju potrbuške je ležao John Doe izgovarajući doktorovo ime. Puzao je prljavim podem pokušavajući doći do visoke bijele prilike koja je stajala uz automat. – Dorijane... P-p-p-pomozi mi... – mucajući je molio doktora za pomoć, dok su mu iz crnih očiju navirale krvave suze. Dorian je blijedo gledao mrtvaca koji je puzao prema njemu dozivajući ga imenom. Zatvori oči, nadajući se da monstruma više neće bit kad ih otvori. Ponovno ih otvori, ali na njegovo razočaranje monstrum se i dalje približavao. Kucanje doktorovog srca opet se ubrzalo. Očajan, prekrije oči rukama. Kada je provirio kroz prste vidio je da je hodnik prazan. Johnove prisutnosti nije bilo, a Dorijan uzdahnne od olakšanja te iz džepa izvadi još jednu kovanicu od 5 kuna koju ubaci u automat. – Dobro će mi doći još jedna – reče tiho dok je uzimao vruću šalicu, te se okrene i zaputi se natrag u sobu za obdukciju. Vraćajući se u sobu, pričinjavalo mu se kako netko i dalje zaziva njegovo ime. Svakih par koraka Dorijan bi zastao i okrenuo glavu provjeravajući ako je hodnik prazan. Kad je prolazio pored prozora instiktivno okrene glavu prema njemu. Pored prozora nije bilo nikoga, ali doktor se mogao kladiti u vlastiti život kako je vidio nešto da izmiče s prozora kad je pogledao prema njemu. Ubrza svoj hod prema sobi za obdukciju. Vrativši se u prostoriju ( pritom ne pogledavši prema Johnu ) sjedne za svoj stolac i ispije gutljaj kave. Svjetlo ponovno zatreperi izazivajući Dorijana da se okrene, ali on samo ispije još jedan gutljaj kave. U trenutku kad je ispio svoju kavu do kraja, svjetlo nad stolom za obdukcijom se ugasi. Koliko god se dio njega htio okrenuti i pogledati Johna, Dorijan se nekako odupro toj želji i nastavio buljiti u praznu času. Odjednom se začuje glasan tresak. Doktor skoči s stolca i okrene se prema prema obdukcijskom stolu. Stol je bio prazan. John je ležao na tlu pored stola. Mrtvac digne svoju unakaženu glavu i pogled mu se zaustavi na doktoru. Dorijan osjeti kako mu krik zapinje u grlu. |
12.12.2008., petak
(H@cker) Obiteljsko muktašenje: priča šesta
|
Okoš, bokoš, krepala kokoš Televizija je, kao što jamačno znate, vrlo moćan medij za usmjeravanje javnog mnijenja. Ljudima redovito serviraju niz različitih neistina, laži i spletki, koji ovi isto tako redovito gutaju. Pasi ovco srednjoeuropska. No, da se ja vratim natrag na priču. Pojava virusa ptičje gripe (popularno nazvanog ezoteričnom formulom „H5N1“ koja je utjeravala strah u koštanu srž) bila je bombastično puštena preko Dnevnika u javnost, koja je uskoro jednoglasno orkestrirala kako će uskoro nikad viđena kataklizma. Lastavice su se proganjale, vrapci gađali protuavionskim mitraljezima, a aktualni se ministar poljoprivrede i gospodarstva pred TV kamerama prežderavao piletinom dajući izjavu, dok mu je komad pilećeg krila virio iz usta, kako „nem..njam..opasnosti ako je sve..uf..dobro pečeno“. Nakon kratke hamletovske neodlučnosti Stari je, kao uzorna glava kuće, ubrzanim postupkom izdao edikt po kojem se sva perad u krugu pedeset metara od kuće mora pohvatati i, kako je on to rekao, staviti u trajno stanje spavanja. Naravno, nitko ne bi njemu rekao ni riječi da nije i ostale članove obitelji pokušao prisilno mobilizirati u armiju smrti „Kokošja glava“. Mama je hitno otišla na posao zbog izvanredne inventure. Brat je strgao nogu. Baka je otišla kopati bunar. Stric se objesio na tavanu. Ja se nisam uspio ničim zaposliti, pa smo ja i moj „kokošar“, kako ga zovem od tada, obukli ratnu opremu i krenuli u realizaciju oružanog prepada. Ja sa dvometarskim kolcem za paradajze u jednoj i krampom u drugoj ruci i Stari sa svojim sjekiricama, nismo ostavljali dojam uravnoteženih osoba kod susjeda što su nas sa zebnjom promatrali. Možda je to bilo zbog naših luđačkih pogleda, ali ne bih sada o tome. Dakle, susjede su potjerale djecu u kuću i navukle zavjese na prozore, a Stari i ja smo se sve više približavali kokošinjcu. Na znak, otvorio sam vrata i kokoši su očekivano izašle van. No, njih desetak se neočekivano razbježalo na deset različitih strana ne tako malog vrta. Tko zna, možda su i one gledale vijesti ili su priče o nadolazećoj opasnosti izvana već neko vrijeme kružile u peradarskim kuloarima. U svakom slučaju, kokoške su u samom startu imale prednost domaćeg terena pred dvojicom neplaćenih ubojica. Nakon nekog vremena pošlo mi je za rukom stjerati jednu koku u kut, te sam prijeteći podigao štap. Taj tren mi je pokraj noge proletjela omanja sjekira, i omogućila kokici da iskoristi trenutak moje nepažnje i šmugne. Primijetio sam da mi se Stari, s kraja vrta (do kojeg ima dobrih tridesetak metara), ispričava što je promašio jer ipak je kokoš dvadeset centimetara ispred njega. Nakon pola sata bjesomučne trke, rezultat je bio prilično jadan: kokoši sve žive i na broju, vrt pun perja, tata zapeo u guštiku, a ja umoran od trke. Tada smo dovukli pojačanja, nekako ih skupili na hrpu, te im je Stari zavrnuo vratovima i položio u grobnicu od vreća za smeće. Ujutro, kad sam se ustao, zamijetio sam da kokoške djeluju prilično živo trčkarajući uokolo po dvorištu. Kad je to vidio, nesuđeni kokošar se bacio kroz prozor. Tu "robotsku" nedjelju smo, kakvog li iznenađenja, otišli babi i djedu koji na svom posjedu imaju zavidan broj kokoši, pura, pilića i ostale raznovrsne peradi. Djed nas je dočekao s mirovinom u rukama, te nam dijelio novce govoreći da samo uzmemo, jer će se ionako ubrzo obogatiti. Naime, na vijestima je čuo da se za svaki komad vlastite ubijene peradi dobiva određena svota novca. Koristeći svoja matematička znanja (završio je dva razreda osnovne) za proračune, zaključio je da će sljedeći tjedan navratiti netko od Rockefellera kako bi mu se poklonio do zemlje. Pošto mi je ta priča bila dosta sumnjiva, osobno sam istražio o čemu se radi. Ispalo je da se plaća za ubijenu perad u krugu tri kilometra od zaraženog mjesta. Kako kod nas u krugu tristo kilometara nema zaražene ptice, propala je ideja o bogaćenju. No, prije nego sam to uspio prenijeti, perad je nepovratno lišena života. Uvjeren kako se radi o prijevari, Djed nije htio odustati, već je natrpao prikolicu punu mrtve peradi i krenuo put gradonačelnice. Nije prešao ni dva-tri kilometra, već je bio iza rešetaka, a prikolica spaljena. Kasnije je Stari otišao da ga izbavi. No, djedica nije gubio optimizam: čuo je na vijestima da ljudi puno plaćaju za neku travu… |
10.12.2008., srijeda
(Tannalein) Games and Darkness; dio 2/3
|
The shrine was a feeble looking little dwelling, its wooden walls bore a burden of too many years. I shifted Miriana in my arms so I could knock on the door. The woman who opened the door was a young, fragile thing with deep blue eyes that suggested compassion and kindness. She took just a glance of Miriana and opened the door wider, beckoning us in. The inside of the shrine was all just one room. On the opposite side from the door there was a small cooking stove, on the right the entire wall was covered with shelves congested with books and bottles full of herbs, liquids and powders. It was overcrowded with all sorts of things, most of which I couldn't even recognize. In the middle was a large table piled with books and old parchment, glass bowls and apparatuses the use of which was unknown to me. On the left there was a bed and a cupboard. She motioned towards the bed and I placed Miriana on the sheets. She gently moved a lock of her hair from her face. "How long has she been like this?" Her voice was mellow, gentle as the rustling of the leaves in the wind. "Four days. She collapsed without a reason. I took her to the healer, but she couldn't find what was wrong with her. It's like she's sleeping, but nothing could wake her up." "You did well to bring her here. The healer can't help her." "Can you?" I held my breath as I waited for the answer. She turned her eyes on me for the first time since we came. Her gaze was piercing, and it felt like she was trying to see inside my soul. "It depends. How far are you willing to go to save her?" "As far as it takes." "Good." "Then you know what's wrong with her?" She nodded slightly. The grave look on her face made my throat clench. "She's been touched by Delith." "Delith? But she didn't do anything!" "It doesn't matter." "But I thought... I thought Delith punishes the wicked..." "Once, maybe. But Gods have changed. They have lived for far too long. They've grown distant from the people. Once they were our protectors, kept us away from harm. Before they accepted our offerings as a sign of affection, now they demand it for even the smallest of favors. They were our guiding light once, but now... Now they bring only darkness. They play these little games with people's lives, like we're only here for their amusement. We're nothing more than pets to them. I've seen so many end up like your wife... So much misery..." "I had no idea, I thought... But, if it's like that, then why are you still a priestess? Can't you leave?" Her smile was a sad smile. "If I leave, who would help your wife?" She walked across the room to the shelf covered wall. From one of the shelves she took a delicate hourglass and handed it to me. She studied me for a moment. "To save her, you'll have to risk everything." "I understand." "Do you? You'll have to beat Delith at her own game." I took a deep breath. "How do I do that?" "First you'll have to get her to come to you, and then you'll have to make her lift the curse off your wife. It will be far from easy. You'll have to do exactly as I say. Exactly. And you'll have to be brave. I shall give you three candles." "Candles?" "Candles." She took a thick blue candle off the shelf and handed it to me. "This blue candle will make her visible to your eyes. Remember, for it to work you must let the scent affect you for some time. It has to burn at least until the hourglass runs out." She took another candle, a red one this time, but in shape almost identical to the blue one. "The red one will call her to you. Maybe not the first time you try, but she's curious. She will come." As she handed me the second candle, she burrowed her hand deep behind the items stored on the shelf and pulled out an ordinary looking white candle, nothing like the blue and red ones she handed me earlier. "This one," she said as she handed it to me. "This one is the most important one. You can light it first, so it will look as though it's an ordinary candle, lit to provide light. But this candle is far from ordinary. It's made from a specific blend of substances that will make her weak, unable to use her powers. When that happens, you'll be in a position to ask her anything you want. But I must warn you. If you become greedy and ask anything more than yours and your wife's well being, it will bring you nothing but misfortune." "I won't, believe me, I won't." "For this candle to have an effect on her, it must burn in Delith's presence for at least until the hourglass runs out again. That means you must keep her entertained for that long." "But how do I do that?" "You'll have to use your imagination. Delith likes games." "I see." "You'll also have to be very precise with what you ask of her. You must leave her no room to interpret your words in any other way than what you intended. Also, it would be prudent to make her give you her word that no retaliation will be made upon you or your family." "She will keep her word?" The priestess nodded. "She still has some honor left, she'll keep it." "What about you? Won't she know that you helped me? Won't she be angry?" She paused for a moment, then started going through the books that lay on the shelves. She pulled out a dusty old book with threadbare covers. "This book holds a lot about Gods, their personalities, habits, some of their secrets as well. Read it, it will help you learn what you're up against. It doesn't hold the spells for making these candles, but Delith doesn't know that. She doesn't know and doesn't care to learn enough about humans to know how much information each book holds about them. You can say that this was the source of your knowledge." "But if she doesn't believe me? You'll be in danger." Her smile was wide, but not much joy was in it. "Don't worry about me. There are still Gods with some kindness and righteousness in them, they'll protect me." "How could I ever repay you for this?" I bowed to her, but she gently raised me back up. "Seeing your wife healthy again will be enough." She smiled again, but this time her smile was warm and comforting. "Take her home now, and remember well everything I've told you. It will be more than just your lives at stake. It will be your souls as well." "I know. I'll remember. Thank you." She didn't smile again. She looked towards Miriana and sighed. Kraj stize uskoro ^_^ |
05.12.2008., petak
Autopsija 1/3
|
Pozdrav, ja sam novi autor u Silveringu i predstavit ću vam se sa pričom Autopsija koju sam "srezao" u tri dijela. Svaki tjedan, novi dio :) Iskreno se nadam da će vam se priča sviđati :) Uživajte u čitanju :) Autopsija 1/3 – O moj dragi bože, kome si se ti to zamjerio ? – s zgraženjem upita visoka prilika leš muškarca koji je nepomično ležao na obdukcijskom stolu pored njega. Mrtvac nije odgovarao, već je nastavio nepomično ležati dok ga je doktor pregledavao. Dr. Dorijan je blijedim pogledom gledao unakaženo tijelo na metalnom stolu. Nešto ovako užasno još nije vidio, iako je iza njega niz godina staža. Atmosfera koja je vladala prostorijom neodoljivo ga je podsjećala na neki horror. Slabo osvjetljena soba, krv, unakaženi leš i tišina koju prekidaju samo tihi doktorovi uzdasi. Doktor prođe rukom po svojoj smeđoj kosi, uzdahne, pa se nagne nad tijelo. – Nisam ni očekivao odgovor, a nadam se da ga neću ni dobiti. Samo ti snivaj vječni san – reče Johnu tihim, drhtavim glasom s dozom ironije. John Doe je jedna od žrtava čudovišnih ubojstva koja u posljednje vrijeme Labinjanima ne dopuštaju da mirno utonu u san. Žrtve se nižu, a radi njih Dorijan mora raditi i noćnu smjenu u mrtvačnici. John se poprilično razlikovao od svojih prethodnika koji su ležali na obdukcijskom stolu. Njegovo je tijelo okrutno unakaženo, najvjerojatnije djelo mentalno poremećene osobe koja zadnjih mjeseci hara labinskom okolicom ili, prema urbanim legendama koje su doživjele pravi procvat nakon masakra u labinskoj ludnici, tajanstvenih stvorova noći. Doktor prijeđe pogledom po okrvavljenom tijelu, skupi usnice i klimne glavom potvrđujući misli koje mu proletješe umom. Sve rane nastale su prije nego što je preminuo od gubitka krvi. Ubojica je stvarno uživao u sadističkome iživljavanju. Odrezana stopala, noge prepune dubokih ureza nožem, tijelo prepuno modrica, ubodnih rana i nekakav simbol urezan u kožu na trbuhu. Lica više nije bilo. Bila je to samo krvava masa iz koje su virili bijeli komadići kosti, uokvirena tamnom, zapetljanom kosom. Doktoru su ipak najzanimljivije bile duboke rane na zapešćima koje su uzrok smrti. John je pronađen dan prije, 18. rujna 2007. godine oko 21 sat, u šumi pored Kranjci, sela u blizini Labina. Ležao je u lokvi svoje krvi. Žrtvu nitko nije prepoznao. Policajac koji je dopratio Johna ispričao je Dorijanu sve što je znao, ali je to bilo tek nekoliko podataka i par pretpostavki. Svjedoka nije bilo, a jedini dokazni materijal bio je krvavi nož u žrtvinoj ruci. Na odlasku, policajac zamoli doktora da da sve od sebe kako bi napokon mogli uhvatiti ubojicu koji već mjesecima sije strah i trepet okolicom. – Eh ... – ,uzdahne Doktor gledajući u mrtvačeve zatvorene oči, – ... Ti si definitvno najgori slučaj koji je dosada dospio na ovaj stol. - Sam pogled na leš muškarca koje je nepomično ležao na obdukcijskom stolu ledio je krv u žilama, ali Dorijan nekako uspije sam sebe ohrabriti te stane pregledavati tijelo u potrazi za tragovima koji bi mogli voditi do identiteta ubojice. – Koji je smisao podmetnuti žrtvi nož da izgleda kao da je počinila smoubojstvo, kad je jasno da je netko drugi kriv za njezinu smrt ? – pitao se zbunjeni doktor gledajući u prerezana zapešća na mrtvačevim rukama, a u glavi mu se pojavi drugo pitanje – Možda si je John stvarno prerezao žile da si skrati muke ? Osim zapešća doktoru je zapeo za oko jedan sitan detalj na žrtvinom vratu. Dorijan se nagne nad vrat i ugleda dvije, jedva primjetne, rupice koje su ga neodoljivo podsjećale na vampirski ugriz koji se često može vidjeti u horror filmovima. Doktorovo lice problijedi, a ruke mu počnu drhtati. Ukočenim pogledom, bez treptanja gledao je u ta dva mala uboda kao da čeka žrtvino buđenje koja će se nakon sna nahraniti njegovom krvlju. Dok je kao začaran gledao u izmrcvareno lice mrtvaca, leš odjednom otvori svoje oči i pogleda u doktora. Preplašeni Dorijan odskoči od stola, no leš se nije micao. Doktorovo srce kucalo je ubrzanim ritmom. Činilo mu se da kucanje njegovog srca razbija nelagodnu tišinu. Sporim i pažljivim korakom približi se obdukcijskom stolu i na slabom svjetlu ugleda mrtvačeve zatvorene oči. Nagne se nad unakaženo lice žrtve, te pažljivo otvori očni kapak. Kad je otvorio očni kapak, Dorijanovo srce samo što nije iskočilo iz njegovih grudi. Johnove oči bile su blijede, normalne za mrtvaca. Ugledavši ih, kucanje doktorovog srce polako se počelo vraćati u normalu. – Previše horror filmova Dorijane, previše horror filmova... – tiho je ponavljao istu rečenicu, pokušavajući se umiriti, što mu je nakon nekog vremena i uspjelo. – Po prvi put u životu mi je draže da sam lud, nego da sam u pravu – pomisli, a lice mu iskrivi nesigurni osmijeh. Dorijan pogleda prema satu na prljavome zidu. Kazaljke pokazuju 3 sata poslije ponoći. Zaputi se prema klimavom radnom stolu smještenom na početku sobe, odmah do vratiju. Soba za obdukciju poprilično je slabo osvjetljena. Jedini izvori svijetlosti u njoj su lampa nad obdukcijskim stolom i mala stolna na radnom stolu gdje sad doktor, tiho mrmljajući, zapisuje bilješke o lešu koji je stigao pred nekoliko sati. Završivši s zapisivanjem bilješka, Dorian odloži notes i kemijsku sa strane, nasloni se na stolac i zagleda u fotografiju žene i sina. Dok je zamišljeno gledao svoju obitelj, svjetlo nad stolom za obdukcijom se na trenutak ugasi. Dorijan osjeti kako mu su mišići na leđima koče. Tada se svjetlo opet upali i prikaže se poznata scena. – Smiri se Doriane, nije on nikakav vampir. Nema šanse da se digne s stola ... To je samo leš...– pomisli, a u glavi mu „ zasvira “ melodija „ Hello Zepp “ iz filma „Slagalice Strave". Glavom mu je projurila uznemirujuća završna scena filma, a Dorijan ponovno osjeti ledene prste straha kako stežu njegovo srce. Počeo je prstima lupkati po stolu pokušavajući razbistriti glavu od paranoičnih misli. U prostoriji svjetlo zatreperi prijeteći gašenjem, a Dorijan se ponovno paranoično okrene prema Johnu. Okrenuvši se, ugleda leš u sjedećem položaju s krezubim osmijehom na unakaženom licu. – Game Over ! – uzvikne izmrcvareni leš. < nastavlja se > |
0