05.12.2008., petak
Autopsija 1/3
|
Pozdrav, ja sam novi autor u Silveringu i predstavit ću vam se sa pričom Autopsija koju sam "srezao" u tri dijela. Svaki tjedan, novi dio :) Iskreno se nadam da će vam se priča sviđati :) Uživajte u čitanju :) Autopsija 1/3 – O moj dragi bože, kome si se ti to zamjerio ? – s zgraženjem upita visoka prilika leš muškarca koji je nepomično ležao na obdukcijskom stolu pored njega. Mrtvac nije odgovarao, već je nastavio nepomično ležati dok ga je doktor pregledavao. Dr. Dorijan je blijedim pogledom gledao unakaženo tijelo na metalnom stolu. Nešto ovako užasno još nije vidio, iako je iza njega niz godina staža. Atmosfera koja je vladala prostorijom neodoljivo ga je podsjećala na neki horror. Slabo osvjetljena soba, krv, unakaženi leš i tišina koju prekidaju samo tihi doktorovi uzdasi. Doktor prođe rukom po svojoj smeđoj kosi, uzdahne, pa se nagne nad tijelo. – Nisam ni očekivao odgovor, a nadam se da ga neću ni dobiti. Samo ti snivaj vječni san – reče Johnu tihim, drhtavim glasom s dozom ironije. John Doe je jedna od žrtava čudovišnih ubojstva koja u posljednje vrijeme Labinjanima ne dopuštaju da mirno utonu u san. Žrtve se nižu, a radi njih Dorijan mora raditi i noćnu smjenu u mrtvačnici. John se poprilično razlikovao od svojih prethodnika koji su ležali na obdukcijskom stolu. Njegovo je tijelo okrutno unakaženo, najvjerojatnije djelo mentalno poremećene osobe koja zadnjih mjeseci hara labinskom okolicom ili, prema urbanim legendama koje su doživjele pravi procvat nakon masakra u labinskoj ludnici, tajanstvenih stvorova noći. Doktor prijeđe pogledom po okrvavljenom tijelu, skupi usnice i klimne glavom potvrđujući misli koje mu proletješe umom. Sve rane nastale su prije nego što je preminuo od gubitka krvi. Ubojica je stvarno uživao u sadističkome iživljavanju. Odrezana stopala, noge prepune dubokih ureza nožem, tijelo prepuno modrica, ubodnih rana i nekakav simbol urezan u kožu na trbuhu. Lica više nije bilo. Bila je to samo krvava masa iz koje su virili bijeli komadići kosti, uokvirena tamnom, zapetljanom kosom. Doktoru su ipak najzanimljivije bile duboke rane na zapešćima koje su uzrok smrti. John je pronađen dan prije, 18. rujna 2007. godine oko 21 sat, u šumi pored Kranjci, sela u blizini Labina. Ležao je u lokvi svoje krvi. Žrtvu nitko nije prepoznao. Policajac koji je dopratio Johna ispričao je Dorijanu sve što je znao, ali je to bilo tek nekoliko podataka i par pretpostavki. Svjedoka nije bilo, a jedini dokazni materijal bio je krvavi nož u žrtvinoj ruci. Na odlasku, policajac zamoli doktora da da sve od sebe kako bi napokon mogli uhvatiti ubojicu koji već mjesecima sije strah i trepet okolicom. – Eh ... – ,uzdahne Doktor gledajući u mrtvačeve zatvorene oči, – ... Ti si definitvno najgori slučaj koji je dosada dospio na ovaj stol. - Sam pogled na leš muškarca koje je nepomično ležao na obdukcijskom stolu ledio je krv u žilama, ali Dorijan nekako uspije sam sebe ohrabriti te stane pregledavati tijelo u potrazi za tragovima koji bi mogli voditi do identiteta ubojice. – Koji je smisao podmetnuti žrtvi nož da izgleda kao da je počinila smoubojstvo, kad je jasno da je netko drugi kriv za njezinu smrt ? – pitao se zbunjeni doktor gledajući u prerezana zapešća na mrtvačevim rukama, a u glavi mu se pojavi drugo pitanje – Možda si je John stvarno prerezao žile da si skrati muke ? Osim zapešća doktoru je zapeo za oko jedan sitan detalj na žrtvinom vratu. Dorijan se nagne nad vrat i ugleda dvije, jedva primjetne, rupice koje su ga neodoljivo podsjećale na vampirski ugriz koji se često može vidjeti u horror filmovima. Doktorovo lice problijedi, a ruke mu počnu drhtati. Ukočenim pogledom, bez treptanja gledao je u ta dva mala uboda kao da čeka žrtvino buđenje koja će se nakon sna nahraniti njegovom krvlju. Dok je kao začaran gledao u izmrcvareno lice mrtvaca, leš odjednom otvori svoje oči i pogleda u doktora. Preplašeni Dorijan odskoči od stola, no leš se nije micao. Doktorovo srce kucalo je ubrzanim ritmom. Činilo mu se da kucanje njegovog srca razbija nelagodnu tišinu. Sporim i pažljivim korakom približi se obdukcijskom stolu i na slabom svjetlu ugleda mrtvačeve zatvorene oči. Nagne se nad unakaženo lice žrtve, te pažljivo otvori očni kapak. Kad je otvorio očni kapak, Dorijanovo srce samo što nije iskočilo iz njegovih grudi. Johnove oči bile su blijede, normalne za mrtvaca. Ugledavši ih, kucanje doktorovog srce polako se počelo vraćati u normalu. – Previše horror filmova Dorijane, previše horror filmova... – tiho je ponavljao istu rečenicu, pokušavajući se umiriti, što mu je nakon nekog vremena i uspjelo. – Po prvi put u životu mi je draže da sam lud, nego da sam u pravu – pomisli, a lice mu iskrivi nesigurni osmijeh. Dorijan pogleda prema satu na prljavome zidu. Kazaljke pokazuju 3 sata poslije ponoći. Zaputi se prema klimavom radnom stolu smještenom na početku sobe, odmah do vratiju. Soba za obdukciju poprilično je slabo osvjetljena. Jedini izvori svijetlosti u njoj su lampa nad obdukcijskim stolom i mala stolna na radnom stolu gdje sad doktor, tiho mrmljajući, zapisuje bilješke o lešu koji je stigao pred nekoliko sati. Završivši s zapisivanjem bilješka, Dorian odloži notes i kemijsku sa strane, nasloni se na stolac i zagleda u fotografiju žene i sina. Dok je zamišljeno gledao svoju obitelj, svjetlo nad stolom za obdukcijom se na trenutak ugasi. Dorijan osjeti kako mu su mišići na leđima koče. Tada se svjetlo opet upali i prikaže se poznata scena. – Smiri se Doriane, nije on nikakav vampir. Nema šanse da se digne s stola ... To je samo leš...– pomisli, a u glavi mu „ zasvira “ melodija „ Hello Zepp “ iz filma „Slagalice Strave". Glavom mu je projurila uznemirujuća završna scena filma, a Dorijan ponovno osjeti ledene prste straha kako stežu njegovo srce. Počeo je prstima lupkati po stolu pokušavajući razbistriti glavu od paranoičnih misli. U prostoriji svjetlo zatreperi prijeteći gašenjem, a Dorijan se ponovno paranoično okrene prema Johnu. Okrenuvši se, ugleda leš u sjedećem položaju s krezubim osmijehom na unakaženom licu. – Game Over ! – uzvikne izmrcvareni leš. < nastavlja se > |
0