Dorijan osjeti kako ga tijelo ne sluša i učini jedino što je mogao, krikne i zaklopi oči. Više zbog znatiželje nego zbog hrabrosti, doktor proškilji da vidi što se događa. Unakaženo tijelo Johna Doe-a nepomično je ležalo na stolu snivajući vječni san. Doktor se pljusne po licu pokušavajući otjerati pospanost koja uz malu dozu paranoje stvara iluzije.
Doktor tiho opsuje u bradu, digne se sa stolca i zaputi k stolu za obdukciju. Došavši do stola, par puta bijesno udari Johna po njegovom unakaženom licu, a onda se na petama okrene i zaputi prema vratima sobe bijesan na sebe i svoj strah od mrtvaca.
– Mislim da bi mi dobro došla koja kava – reče sam sebi jedva čujnim glasom dok se približavao vratima sobe.
Prije nego što zatvori vrata pogleda prema Johnu, a u njegovoj glavi hladnim i jezovitim glasom odjekne – GAME OVER – . Dorian ljutito zalupi vratima sobe i zaputi se prema automatu za kavu koji se nalazio na kraju dugog, uskog, slabo osvjetljenog hodnika.
– Sjećas li se one noći kad si prespavao kod bake ? – odjekne jezivi glas podsvijesti u doktorovoj glavi i pokrene sjećanje na nemilu noć koja se zbila desetljećima prije, još dok nije išao ni u školu.
Te noći, njegovi roditelji otišli su na romantičnu večeru, a njega je čuvala baka, stara žena koja ga je neodoljivo podsjećala na vješticu.
Nije ju volio. Nikada se nije s njim igrala, pričala mu priče... Od njega je očekivala da bude neprimjetljiv.
Te večeri gledao je u svojoj sobi crtiće. Prije nego što se zaputila spavati, baka mu je zaprijetila da će, ako i on ne ode brzo spavati, po njega doći duhovi i pojesti ga. Dorijan se još uvijek sjeća osmjeha koji se pojavio na staričinom izboranom licu nakon što je završila svoju stravičnu priču za laku noć.
Crtići su potrajali više nego što je predvidio i prošlo je dosta vremena od satnice koju mu je odredila baka za odlazak u krevet. Sjeti se bakinih riječi i brzo pohita u svoju sobu, tiho, što je tiše mogao da ne uznemiri baku i duhove koju lutaju noću u potrazi za dječjim mesom.
Kad je došao u svoju sobu, bacio se na krevet, pokrio plahtom, stisnuo oči i pokušao zaspati. Niti minutu nakon što je legnuo, u sobu uđe baka provjeravajući ako spava. Namirisavši odvratan miris sirupa koji je baka svake večeri pila, počne hrkati pretvarajući se da spava dubokim snom. Stara se nasmiješila i izišla iz sobe. Čim su se vrata zatvorila, malac otvori oči i krikne od užasa. U kutu sobe stvorila se bijela figura, slična onoj koja upravo sada mrtva leži za obdukcijskim stolom. Avet ga je gledala izbuljenih očiju i otvorenih ustiju punih oštrih zubiju spremnih da razderu dječje meso. Pokrio se plahtom i počeo tiho jecati moleći Boga da ga spasi. Vrata sobe naglo se otvore i baka upali svijetlo. Vidjevši svog unuka kako drhti i plače ispod pokrivača, snažno ga zagrli. Teškom mukom, jedva skupivši hrabrosti, Dorijan pogleda prema kutu sobe gdje je maloprije ledbjela avet, no ondje nije bilo ničega osim otvorenog prozora kojeg je starica zaboravila zatvoriti.
Dorian potrese svoju glavu amo-tamo da se oslobodi tog nemilog sjećanja.
– Možda je to bio John. Možda je to bio nagovještaj za večerasnji događaj. Nagovještaj za tvoju smrt Doriane, za tvoju smrt Doriane, tvoju smrt Doriane... – ponavljao je jezivi glas podsvijesti. Od te proklete noći postao je zaluđen horrorima iako ga je svaki razočarao. Nijedan nije uspio u njemu izazvati strah kakav je osjetio one noći. Za sav taj strah koji nije osjećao dok je gledao horrore, on mu se večeras vratio trostruko jači.
Svjetlo dugog bijelog hodnika zatreperi i na trenutak se prostorija zamrači.
– Koji je vrag tim svjetlima večeras ? – zapitao se dok se približavao automatu za
kavu koji se, ironično, nalazio na kraju dugog hodnika.
– Baš kao u horror filmovima. – pomisli.
Teškim se korakom dovukao do automata. Dorijan uzme plastičnu času iz automata, stavi je na njezino mjesto, ubaci kovanicu od 5 kuna i pretisne gumb za kavu. Automat zabruji, a kava počne curiti iz automata u plastičnu času.
Dok se šalica punila, Dorijanu pogled privuku dnevne novine na stolu do automata. Velika fotografija labinske ludnica, a iznad slike naslov, MISTERIJ ALBONIAN ASYLUMA, ispisan velikim, crvenim slovima.
- Zbilja je grozno što se dogodilo u toj ludnici, da ne kažemo stravično, zar ne Dorijane ? – ponovno se javi onaj isti jezivi glas podsvijesti.
Doktorove ruke automatski uzmu novine i počnu brzo okretati stranice sve dok nije došao do stranice na kojoj se nalazila ista fotografija kao na naslovnici. Albonian Asyluma, ludnica za koju mještani smatraju da je izvor svega „čudnoga“ što se događa u Labinu posljednjih mjeseci i oko koje kolaju razne urbane legende.
Dorian uzme kavu, ispije gutljaj i počne čitati dugi članak. Iako je već bio dobro informiran o slučaju labinske ludnice, članak ga je upio uznemiriti.
– ... Noćni čuvar Gabrijel poludio je iz nepoznatog razloga i poubijao sve u ludnici. – tiho je čitao – ... Postoje svjedoci koji su ga vidjeli kako bježi iz ludnice oko 3 ujutro, ali se vraća u nju pola sata kasnije. Tada su se iz zgrade čuli strašni krikovi. Nakon toga nitko ga više nije vidio i ne zna se ako je uopće napustio zgradu.
– ... Policijaci koji su ušli u ludnicu nakon poziva svjedoka, poslani su kod psihologa zbog doživljenih trauma nakon što su vidjeli unakažena tijela. – čitao je Dorijan glasom punim straha, a njegovo srce kucalo je brže i brže.
– ... Nečija tijela visjela su s stropa, odrezane glave i dijelovi tijela bili su pobacani posvuda. Medicinska sestra koja je dežurala te noći brutalno je ubijena, unakažena i kasnije silovana. Analiza pokazuje da ju je silovao noćni čuvar.
Policajci su ulazili u ćelije uzaludno tražeći preživjele. Jedna se ćelija nije dala otvoriti. Pretpostavlja se da se unutra nalazi tijelo Gabriela, noćnog čuvara koji je počinio samoubojstvo nakon svog ubilačkog pohoda. –
Dorijan preskoči par redaka članka ( intervju s doktorom koji je napustio ludnicu sat prije užasnog događaja ) i nastavi čitati od odlomka „ Povezanost Albonian Asyluma s stravičnim događajima u okolici „ .
– Skoro godinu dana je prošlo od stravičnog događaja u Labinu, koji je očito bio detonator raznih natprirodnih događaja koji su počeli bjesniti malim istarskim gradićem i njegovom okolicom. Priče o duhovima koji se vraćaju po osvetu, razna priviđenja, čudovišta koja se pojavljuju kad padne mrak, misteriozna bolest od koje obolijevaju djeca, vampiri...
Pročitavši riječ VAMPIRI, doktora kao da je u trbuh udarila neka nepoznata sila. Novine mu ispadnu iz ruku. Rukama se nasloni na automat, pokušavajući doći do zraka. Svjetla u hodniku odjednom se ugase, ostavljajući cijelu prostoriju u mraku. Dorijan se ukoči, a hladan znoj oblije mu lice. Tada se svjetlo ponovno upali, ali slabijeg sjaja nego prije.
– Dorijane... – neugodnu tišinu razbije jezoviti glas.
Doktorovo tijelo počne drhtati. Noge su ga jedva držale i činilo se da će svakoga trenutka popustiti. Unatoč želji da se okrene, nije to učinio, nego je nastavio stajati naslonjen na automatu za kavu.
– Dorijane... – ponovno se javi jezoviti glas, ali ovog puta malo glasniji.
Doktor zatvori oči, skupi hrabrosti pa se okrene i otvori oči. Na drugom kraju hodniku na podu ispred vratiju sobe za obdukciju potrbuške je ležao John Doe izgovarajući doktorovo ime. Puzao je prljavim podem pokušavajući doći do visoke bijele prilike koja je stajala uz automat.
– Dorijane... P-p-p-pomozi mi... – mucajući je molio doktora za pomoć, dok su mu iz crnih očiju navirale krvave suze.
Dorian je blijedo gledao mrtvaca koji je puzao prema njemu dozivajući ga imenom. Zatvori oči, nadajući se da monstruma više neće bit kad ih otvori. Ponovno ih otvori, ali na njegovo razočaranje monstrum se i dalje približavao. Kucanje doktorovog srca opet se ubrzalo. Očajan, prekrije oči rukama. Kada je provirio kroz prste vidio je da je hodnik prazan. Johnove prisutnosti nije bilo, a Dorijan uzdahnne od olakšanja te iz džepa izvadi još jednu kovanicu od 5 kuna koju ubaci u automat.
– Dobro će mi doći još jedna – reče tiho dok je uzimao vruću šalicu, te se okrene i zaputi se natrag u sobu za obdukciju.
Vraćajući se u sobu, pričinjavalo mu se kako netko i dalje zaziva njegovo ime. Svakih par koraka Dorijan bi zastao i okrenuo glavu provjeravajući ako je hodnik prazan.
Kad je prolazio pored prozora instiktivno okrene glavu prema njemu. Pored prozora nije bilo nikoga, ali doktor se mogao kladiti u vlastiti život kako je vidio nešto da izmiče s prozora kad je pogledao prema njemu. Ubrza svoj hod prema sobi za obdukciju. Vrativši se u prostoriju ( pritom ne pogledavši prema Johnu ) sjedne za svoj stolac i ispije gutljaj kave. Svjetlo ponovno zatreperi izazivajući Dorijana da se okrene, ali on samo ispije još jedan gutljaj kave.
U trenutku kad je ispio svoju kavu do kraja, svjetlo nad stolom za obdukcijom se ugasi. Koliko god se dio njega htio okrenuti i pogledati Johna, Dorijan se nekako odupro toj želji i nastavio buljiti u praznu času.
Odjednom se začuje glasan tresak. Doktor skoči s stolca i okrene se prema prema obdukcijskom stolu. Stol je bio prazan.
John je ležao na tlu pored stola.
Mrtvac digne svoju unakaženu glavu i pogled mu se zaustavi na doktoru. Dorijan osjeti kako mu krik zapinje u grlu.
Post je objavljen 13.12.2008. u 13:49 sati.