UN TEMPO
07.02.2014., petak
|
Životopis parca: istina i/ili legenda Prema izvorima (armenskim, grčkim i latinskim, preneseno u naša sakralna i ina istraživanja, stoljećima dopunjavana i pomiješana legendama), navodi se njegovo podrijetlo. Rođen je u antičkoj Sebasti (današnji turski grad Sivas) u to vrijeme armenskom gradu, čak glavnom gradu Kapadocije u Maloj Aziji. Grad Sebasta to ime duguje caru Augustu (sebasta = uzvišeni je bio jedan od atributa careva imena). Rođen je u drugoj polovici 3. st. , a u vrijeme širenja kršćanstva u tom dijelu svijeta, tako da je grad Sebasta već imao i svog biskupa. Ne znam gdje sam pročitala (čula) kako mu obitelj (misli se na Blasiusa) nije pripadala kršćanstvu, bili su pogani, a on Blasius (Vlaho) prigrlio je tu vjeru još u ranoj mladosti. Također se je posvetio i izučavanju medicine (uz filozofiju i teologiju). Bistra uma, odličan učenik, ubrzo se pročuo liječničkim sposobnostima koje su bile na granici nadnaravnoga, ali isto tako i radi spremnosti da pritekne, pomogne i liječi sve one koji se nađoše u nevolji. Blasius je istovremeno liječio tijelo i duh, tako da su mnogi pogani prigrlili njegovu vjeru. Vjerojatno je to bilo razlogom što su ga nakon biskupove smrti u Sebasti proglasili novim biskupom. Opisano spada u doba vladavine Dioklecijana i povijesnog progona kršćanstva. Pripadnici kršćanske vjere iz Sebaste (kao i drugdje) bježali su pred mučiteljima na razna mjesta, posebno u teško prohodne šume. Jedan dio kršćana, zajedno sa svojim biskupom Blasiusom ostao je sakriven u Argejskoj gori. I u tako teškim uvjetima, nestašici hrane i drugim nedaćama on je nesebično pomagao svoje sugrađane dijeleći s njima istu sudbinu. U ovo razdoblje spada pobjeda nad suparnicima cara Konstantina Velikog i priznavanje kršćanstva kao ravnopravne religije, ali i smrt biskupa Blasiusa pod njegovim namjesnikom Licinijem. Ovaj (Licinije) izigravši Milanski edikt (313. godine, izjednačenje kršćanstva s rimskom religijom), nastavio je Dioklecijanovim putom progona, mučenja i uništenja kršćana. Tu je smještena i mučenička smrt sv. Vlaha (Blasiusa), prema većini navoda na dan 3. veljače 316. godine (godina se razlikuju u izvorima). O tome da postoje kontradikcije između različitih izvora i tumačenja života ovog sveca, ne bih ni pisala, kad se mjesto njegova života i smrti ne bi smještalo na neke druge lokacije izvan Sebaste i Kapadocije. Ovo poglavito vezano uz neka tobožnja događanja i posebno čudesa koja se vezuju uz njegovo ime. Niame, neki izvori (domaći i strani) tako spominju dvojicu različitih Blasiusa, dvije lokacije ili države življenja, dvije različite smrti u različitim vremenskim razdobljima. Istina izvori se slažu da je smrt u oba slučaja bila mučenička. Ova pretpostavka potaknuta je istraživanjem određenih mjesta Kapadocije koja se spominju iz života i djela biskupa Blasiusa i poredbe sa sličnim, ako ne i istovjetnim mjestima današnje Albanije. Negira se čak i postojanje nekih od navedenih lokaliteta koji se spominju vezano za Kapadociju, a navodi postojanje istih nedaleko od Drača u Albaniji, uz opis odjeće u kojom je prikazivan svečev lik blizak Zapadnoj a ne Istočnoj nošnji. Dubrovački profesor liceja i pisac o.Talija Urban je iz vrlo opsežne argumentacije, jednako one za i protiv, a u pokušaju da pomiri stajališta i kontradiktornosti, predstavio svoju teoriju dajući ipak naslutiti i postojanje dvaju likova istog imena prema kojemu bi naš biskup i parac bio pogubljen u albanskoj Sebasti u vrijeme Dioklecijana (284-303.), a maloazijski Blasius, vojnik i mučenik 322. u vrijeme namjesnika Licinija. Argumentacija za i protiv je vrlo opsežna pa nije potrebno za ovaj opis ulaziti u takve pojedinosti. Početak štovanja i čašćenja sv. Vlaha počelo je u Armeniji, u Kapadociji već nakon njegove smrti, ne samo među kršćanima već i muslimanima koji ga armenski nazivahu Balasan s dodatkom Bogas Evliasi (svetac od grla). Predaja o njemu i njegovim čudima postupno se širila izvan granica, prvenstveno po Maloj Aziji. U Carigradu je sve do 16. st. postojala crkva njemu posvećene sa svetim moćima. Istina, ova je srušena, ali je već 1847. sagrađena nova. Preko Carigrada se svečev kult proširio i na Zapad u sve zemlje kršćanstva. Zanimljivo je i to da su u rimskom Pantenonu, a nakon uklanjanja poganskih bogova među inim kršćanskim svecima našao i lik sv. Vlaha (610. god.), koji je donosio božji blagoslov i liječio grlobolju. Počeci štovanja sv. Vlaha u Dubrovniku podudaraju se kao drugdje s običajima toga doba kad su se kneževine ili gradovi stavljali pod zaštitu nekog Božjeg uglednika s nebesa. Još u 11. stoljeću u Dubrovniku se nalazio moćnik dijela glave sv. Vlaha, istina, zaogrnut velom legendi o načinu na koji je pribavljen. Kad nema egzaktnih dokaza (ni o tome je li ili nije to moćnik određene osobe), velovi legendi se često šire u nekoliko smjerova i različitih mogućnosti. U ovom slučaj nije poznato je li moćnik kupljen od nekog trgovca s Levanta; moguće i grčkog opata ili je zarobljen na kotorskom teritoriju kad su dubrovčani ukrali Petilovrijence (mučenici: Petar, Andrija i Lovro, prema Milenciju), kod kojih se nalazio. Činjenica je da je sarkofag u kojemu je navodno bio sahranjen sv. Blasius, pronađen prazan jedino može biti potvrda kako su njegove kosti nestale iz ovih ili bilo kojih razloga. No to nije nikakvo čudo ako znamo kako je srednjem vijeku postojao trend, da ne kažem pomam za prikupljanjem sv. moći, što je poznato iz mnogih izvora i knjiga, tako da i ovaj komadić lubanje sv. Vlaha samo dio te srednjevjekovne priče. Drugim riječima, taj komadić kosti lubanje sveca nije bio isključivim razlogom njegovog izbora za zaštitnika Dubrovnika. O pohlepi skupljanja kostiju mučenika ili o onome što se je kao njihove kosti prodavalo i predstavljalo, postoji jedan vrlo lijepi primjer vezan uz Firencu, Dubrovnik, papu i sultana Bajazita (v. Z. Šundrica). Stjecajem okolnosti, kaže legenda, u Dubrovnik je pristao jedrenjak iz Svete zemlje na kojemu se nalazio hodočasnik kojemu je firentinska vlada platila pronalaženje i donošenje kostiju ruke sv. Ivana, njihova zaštitnika (Inače sv. Ivan je po kršćanskoj predaji bio spaljen na lomači). Vrlo bolestan i gotovo pred smrt hodočasnik je te svete moći povjerio dvojici Dubrovčana pod uvjetom da mu ih vrate ako ozdravi, odnosno, zadrže ako umre. Ozdravio je i tražio ih natrag, ali Dubrovčani su mu uskratili povrat. Firentinci su radi tog događaja slali peticije Dubrovčanima i papi, ali bezuspješno. Najposlije se obratili i Bajazitu za pomoć u nagovoru Dubrovčana na povrat. Njegov odgovor je bio kratak, jezgrovit i nadasve znakovit kad se tiče kostiju i svetih moći, općenito: „Ako je Firentincima do kostiju mučenika, neka pođu na Kosovo.“  Premda je odabir sv. Vlaha za parca Grada, kasnije Republike u religioznom smislu dobio čisto sakralnu i zaštitničku ulogu održanu do danas, u onom političkom i vjerojatnijem to je bio još samo jedan u nizu promišljenih taktičkih poteza dubrovačke vlasti i razlog izbora tog istočnog, a ne nekoga drugog zapadnog sveca. Tradicionalna dubrovačka legenda, o zaštiti ovog sveca vezuje se za 971. godinu i pokušaj Mlečana da na prijevaru osvoje Grad. Faktički je bez uporišta takva povijesna predaja koja bi, inače, česte aspirante na Dubrovnik u tom vremenu smjestila u dubrovačko okruženje pa i sam Grad, kako kaže legenda. To je doba saracenskih napada, opsada i pokušaja osvajanja, a Dubrovnik je pod njihovom opsadom i prijetnjom proživio sve dok Bizant nije poslao veliki broj svojih halandija (tip jedrenjaka – ratnog broda) i rastjerao ih preko graničnog teritorija. Izbor sv. Vlaha za zaštitnika Dubrovnika bio je najvećim dijelom čisto politički potez vezan za protektorat i okrilje Bizanta na čelu s carem Vasilijem I. Sam odabir sveca zaštitnika i nije bio niti težak ni stran gradskom puku, jer se je on u Dubrovniku i tako već štovao. Religiozne pripovjedi o čudima sv. Vlaha još iz doba njegovog biskupovanja u Sebasti ili okolnim mu brdima tijekom progona kršćana i bijega, dodatno su učvrstile vjeru u njegovu moćnu zaštitu. Posebice se često spominje njegovo izlječenje djeteta od kosti koja mu je zatvorila grlo (negdje se spominje drača) prijeteći smrću, što je blagoslovom spriječio biskup Blasius. Također je poznata i legenda o siromašnoj udovici, vuku i otetom prasetu. Legenda o blagoslovu svijeća – Svijećnici ili Kandelori (2. veljače), kako se taj blagdan zove u Dubrovniku (kandelo – svijeća) je ujedno priča o siromašnoj ženi koja mu je dan prije mučeničke smrti uz okrepu donijela i lojanicu u tamnicu. Do danas se na taj blagdan vjernicima polažu račvaste goruće svijeće uz vrat uz molitvu: „Oslobodio te Bog i sv. Vlaho bolesti grla i glave.“  O opsadi i nakani Mlečana, legenda kaže približno ovako: Bilo je to vrijeme (odnosi se na 971.godinu) kad su se Mlečani usidrili pod Lokrumom i u Gružu, a pod izlikom da se odmore i popune zalihe na putu za Levant, što su im dubrovačke vlasti ništa zlo ne sluteći i dopustile. Pobožnom prioru i crkovnjaku Stojku, koji se je molio kasno u noć u svojoj Crkvi sv. Stjepana (porušena u potresu), ukaza se nepoznati starac sijede brade. Upozorio ga je da Mlečani zapravo kane zauzeti Dubrovnik. To su već pokušali prijelazom preko zidina što im je on, taj starac, onemogućio. Neka Stojko ranim jutrom obavijesti dubrovačku vlastelu o kakvoj Mletačkoj podvali i nimalo bezazlenoj nakani je riječ. „Znaj, da sam ja Vlasi mučenik i biskup od Sebaste; sutra netom svane otiđi u starovječnika i reci jim od moje strane, da se nimalo ne uzdaju u pomorsku vojsku, ni u nje vojnike; erbo oni posred gluhe noći mukom većkrat dosad nasrnuše na gradske mire, da bi jih osvojili; da bi se to i dosad bilo dogodilo da ja nijesam grad branio i sačuvao od neprijateljskog nasrtatanja. Ali odsad unaprijeda nek se misle oni da bi njihovo rodno mjesto branili i slobodu toliko od njih cijenjenu sačuvali. Da ja ganut cijeća ovoga grada od neprijateljskih zasjeda opkružena uzeh pod svoju osobitu obranu i da onoliko koliko vjera gragjana uzbude se neoskvrnjena uzdržat i mene za njihova branitelja i osobita parca spoznat i častit; da će toliko i skupnovladanje dubrovačko svoju slobodu sačuvat: I ovako rekaši, nesta s njegova pogleda.“ (Skurla) Kako mu je rečeno, tako bješe i učinjeno, Dubrovnik je ovom intervencijom sv. Vlaha i uz njegovu pomoć bio spašen, a venecijanske su korablje napustili njegov teritorij. Od tada je sv. Vlaho i službeno postao parac Dubrovnika, a Dubrovnik ostao pod njegovom posebnom paskom i zaštitom. Ovo je najčešća legenda vezana uz sv. Vaha i Dubrovnik. Oznake: sv. Vlaho |