Image Hosted by ImageShack.us

silvanaurbs. blog




Image Hosted by ImageShack.us

UN TEMPO

25.02.2007., nedjelja

VREMEPLOV 13.02.

13. 02. 1945.



Dresden



Dresden (lužičkosrpski: Drježdźany; izvedenica od starolužičkosrpskog Drežďany za stanovnike močvara, odnosno bjelogoričnih šuma na močvarnim riječnim obalama; češki / hrvatski i općeslavenski naziv: Drážďany / Dražđane) je glavni grad njemačke savezne države Saske. Smjestio se sjeverozapadno od pobrđa Elbsandstein te sjeveroistočno od Rudne gore, na prijelazu gornjega u srednji tok rijeke Labe u Dresdenskom proširenju doline Labe. Sa nepunih pola milijuna stanovnika, odnosno gotovo 1,2 milijuna računajući cjelokupnu gradsku aglomeraciju, Dresden je jedno od glavnih gradskih središta na istoku Njemačke.


DresdenNaseljen još od kamenog doba, a prvi put službeno spomenut 1206. godine, Dresden se kroz svoju dugu povijest razvio u kneževsku i potom rezidenciju saskih kraljeva te stoljećima plijenio pažnju svojim arhitektonskim, kulturnim i umjetničkim sjajem.

Kontroverzno bombardiranje Dresdena u Drugome svjetskom ratu /na današnji dan 13. veljače 1945./ i 40-ak godina u sklopu DDR-a dramatično su promijenili izgled grada. Od ponovnog njemačkog ujedinjenja Dresden je značajno kulturno, gospodarsko i političko središte istočnoga dijela Njemačke. Osim toga on je i sastavni dio metropolitanskog područja Saski trokut koje broji više od 3,2 milijuna stanovnika.


vikipedija


1787.



dubrovački i svjetski znanstvenik, matematičar, astronom, geodet, fizičar i filozof, isusovac, ruđer josip bošković umro je u milanu 13. veljače 1787.


životopis ruđera josipa boškovića nije nepoznanica i ono što spada u oficijelnu biografiju jednostavno se može naći na netu.
zato ja ne pišem klasičnu biografiju (iako ću preuzeti i poneki dio iz ove ili druge standardizirane), već raspravljam pitanje, bolje kazati tvrdnje nekih diskutanata s foruma (index.hr) srpske provenijencije o tome, je li ruđer bošković bio srbin.

dakle on, ruđe (rugierius, josephus boscovic u matičnoj knjizi krštenih; ruggerio giuseppe boscovic u djelima na talijanskom jeziku; roger joseph boscovic na francuskom), rođen je u dubrovniku, 26. svibnja 1711. godine, što samo po sebi ne bi ništa govorilo o njegovoj nacionalnosti, kao ni činjenica da je kršten kako stoji:

"ljeta gospodnjeg 1711. dana 26. svibnja ja marin caroli župnik i sakrista krstio sam dijete rođeno 18. dana istoga od supruga nikole boškovića i pavle pokojnog bartolomea bettere, kojem je djetetu umjesto dominika bettere njegovog brata, i senta, supruga g. vincentija m. volati".

dakle rođen je u nekadašnjoj ulici provaljenoj, koja se danas zove ulica ruđera boškovića.

boškovićev otac nikola došao je u dubrovnik iz hercegovine kao maloljetni dječak za 'šegrta' (pomoćnika) trgovcu radi gleđeviću. orahov do, rodno mjesto ruđina oca, jedno je malo hercegovačko selo ponad naselja slano u dubrovačkom primorju, tik uz današnju granicu rh, a ondašnju granicu dubrovačke republike.
selo je i 'danas' nastanjeno katoličkim življem. nema razloga vjerovati da nije bio isti sastav stanovništva toga malog siromašnog mjesta u ljutom kršu i prije 300 i više godina, kao uostalom i u drugim dijelovima zapadne hercegovine.

malo je nikola bošković ostao u dubrovniku, tek toliko da svikne na drugačiju čeljad, pa koliko toliko i na posao, jer ga je gleđević ubrzo (svakako u statusu šegrta) poveo sa sobom u dubrovačku koloniju u novom pazaru u srbiji.

tamo je odrastao, naradio se, obolio i na pragu starosti vratio se u dubrovnik. arhivski dokumenti iz 1690. daju dosta informacija o nikoli boškoviću kao čovjeku prijeke naravi kojima se bavilo sudsko vijeće republike u nekoliko navrata. po svemu sudeći nikola bošković vratio se u dubrovnik poslije velikog potresa 1677., ali koliko poslije, ne zna se. ono što se pretpostavlja za njega, usporedbom s drugim nekim slučajevima, moglo je biti u vrijeme kad se grad još nije ni približno oporavio od strašnog udesa koji je prorijedio stanovništvo i ostavio sirote i beskućnike.
to je bilo i doba kad se iz redova bratovština stvaralo novo plemstvo, da bi se kako-tako održala aristokratska republika. svakako bošković nije primljen u redove senatora, iako je biološki minimum vlasteoskih obitelji tih godina dosegao demografsko dno. no to je bio i izravan povod njegove ženidbe, tj. udaje mlade sedamnaestogodišnje pavle, kćeri republičkog povjerenika bartolomea bettere za jednog osrednje imućnog obrtnika, stara i bolesna. u nedostatku odgovarajućih ženika, republika je oslobodila obveze međusobne (odgovarajuće) ženidbe i udaje samo između plemstvo, pa iz toga doba datiraju mnogi miješani brakovi plemstva i građanstva. tako je nikola bošković postao vlastelinski zet i to u uglednoj obitelji bettera, koja je republiku zadužila poduzetništvom i obnovom nakon katastrofe.
želim samo kazati kako ženidbom nije ušao u neku sirotinjsku obitelj. mlada pavle bila je profinjena i za svoje vrijeme vrlo obrazovana djevojka (kao i ostale joj dvije sestre, koja se je služila latinskim jezikom). od koje je bolesti bošković bolovao nije poznato, nigdje se ne spominje. to je ostala tajna u obitelji koju ni jednom riječi ne spominju ni u privatnim pismima (sačuvanim) između anice i ruđera tijekom dugih godina. ono što se može razabrati iz te prepiske je sumorna atmosfera doma u kojoj je fizički dotrajavao njihov otac.

iako star (za ondašnje pojmove, a osobito naspram mlađahnoj ženi) nikola bošković je bio otac osmero djece, od kojih je pet rođeno dok je ozbiljno bolovao (dvije sestre su nosile ime marija: jedna se je udala od 13 godina i to je jedino boškovićevo dijete koje je zasnovalo vlastitu obitelj; druga marija je postala dumna (časna sestra), te petero braće: božo koji je ostao s roditeljima, bartul, isusovac, ivan-dominik, dominikanac, petar je izvršio suicid, marko je umro u djetinjoj dobi i ruđer, isusovac, te najmlađa kći anica, koja je ostala uz majku (pavle bettera-bošković umrla je navršivši 100 godina). truhelka, koji je pisao o boškoviću («boškovićeva vita domestica») ili samo oni koji su njegove zabilješke tako iščitali (s. stojan: 'anica bošković', dubrovnik, hazu, 1999., str. 20), kalkuliraju da je nikola možda umro na sličan način kao i ruđer od patološke potištenosti, paranoidnih ideja na koja je došla i fizička bolest. da je nešto od toga bilo u genima može se zaključiti i po petrovom samoubojstvu u 23. godini života.
zato njegova bolest ovijena velom šutnje ostavlja prostora svakojakim zaključcima. gdje su se rodila ostala boškovićeva djeca, nije poznato, jer najpoznatiji od njih ruđer i anica rođeni su u gradu u popaljenoj ulici, koja se strmo penje prema zidinama.

iako nije bila u prvom redu kuća na stradunu bila mu je nadomak, pa s dvije funjestre (prozora) ili s balkona moglo se vidjeti stradun. bošković ju je kupio na dražbi 27. studenog 1705. i u nju uselio sa suprugom i petero djece. poznato je da su imali na 'konalu' jednu dosta oronulu kuću u kojoj su provodili dosta vremena, a to se doznaje iz prije spomenute prepiske anice s bratom ruđom. ruđer je bio đak isusovačke gimnazije 'na jezuitima' (jezuitska crkva) kao većina trgovačke djece, koju je napustio kao navršeni trinaestogodišnjak, kad je otpravljen iz kuće na daljnje obrazovanje u rim u onda čuveni collegium romanum.

po završetku studija, djelovao je kao profesor matematike na studiju filozofije istog kolegija skoro dvadeset godina (1740-1760); na sveučilištu u pavii sljedećih pet godina, a na dvorskim školama u milanu još tri godine.
ravnateljem optike francuske ratne mornarice ostaje osam godine od 1774-1782., kako navodi ivica martinović poznati boškovićolog ('ruđer bošković između marsa i venere', 2003. str. 18-19):

»posljednji je u znamenitom nizu isusovačkih polihistora i središnja figura u rimskom krugu hrvatskih latinista. napisao je dvije statičke ekspertize o pukotinama na kupoli bazilike sv. petra (…) u razdoblju 1750-1752 s ch. maireom izmjerio duljinu stupnja meridijana rim-rimini i prikupio astronomske podatke za izradu prvog astronomskog zemljovida crkvene države, 1755. utemeljio zvjezdarnicu u breri (1765)».

o stručnim i znanstvenim radovima ruđera boškovića ne mogu baš puno kazati broje se na više desetina, mogu samo prenijeti o tome nečiji tekst:

najvažnija djela ruđera boškovića:

trigonometriae sphaericae constructio (1737.); de aurora boreali (1738.); de novo telescopii usu ad objecta coelestia determinanda (1739.); de circulis oscillatorigus (1740.); de natura et usu infinitorum et infinite parvorum (1741.); de inaequalitate gravitatis in diversis terrae locis (1741); de annusi fixarum aberrationibus (1742.); problema mecanicum de solido maximae attractionis (1743.); de viribus vivis (1745.); de aestu maris (1747.); de lumine (1748.) i theoria philosophiae naturalis redacta ad unicam legem virium in natura existentium (1758.). neke od njih sam imala u rukama, jer se čuvaju u dubrovniku.

this graph was since 1763 called the boskovic curve (curva boscovichiana).

bošković se okušao u nekoliko književnih vrsta, a prvijenac mu je bio dramski tekst pastirskih razgovora 'dialogo sull' aurora borale'. martinović piše da je ponajbolje svoje epigrame (a pisao je herojske poeme, spjevao i izdao niz prigodnica, ep) prepjevao je na talijanski jezik. «u posvetnici francuskom kralju luju xvi. pozdravio je slobodu američkog naroda 'philadelphia gaudet libera'»
neizdana boškovićeva djela danas su u berkeleyu – 'bancroft library', ca, usa.

Zbogom, more! (1762)

Zbogom pučinski vali, granati, koralji, školjke!
Pozdravljam jegulje kret, ljuskononosaca svijet.
Zdravo Nereja kćeri! Tetido, zdravo s Doridom!
Ne sviđa meni se val meku što zalijeva vlas.

Zovu nas polja, brežuljci božice kojima glavu
Krasi i zeleni list, kiti i gizdavi cvijet.
Divit se nećemo njima; božica nama je ona
Koja ih nadmaši sve kad i ne dotjera lik.


(naslov originala: 'Un addio al mare', preveo i. martinović)


ruđer (ruđe) bošković bio je isusovac do ukinuća reda 1773., a svećenik nakon 1773., polihistor, pjesnik, putopisac i dramatičar. imao je i francusko državljanstvo.

dubrovačku republiku je zadužio rješavanjem mnogih sporova koji su prijetili njezinoj samostalnosti. umro je usamljen i pun pesimizma, pomračena uma (što sam već spomenula, a njegova bolest se već prije primijetili njegovi suradnici), 13. veljače 1787., ali od apcesa pluća.

dubrovnik se odužio svom sugrađaninu koji je kao raguseo proslavio njegovo ime ma nekomercijalnoj osnovi. tako je u zidu katedrale pohranjeno njegovo srce, o čemu svjedoči natpis u kamenu. spomenuta rodna ulica zove se njegovim imenom kao i veliki trg ispred jezuita.

ruđerova skulptura, rad ivana meštrovića i zaštitni znak instituta "ruđer bošković"

hrvatska mu je odala počast 'institutom ruđer bošković' znanstveno istraživačkim centrom u zagrebu, ali i nazivom školskih ustanova.
jedan krater na mjesecu promjera 46 km i dubine 1770 m nosi njegovo ime.


---


Umro Franjo Rački

13. veljače - Na području povijesne znanosti, a i u javnom i političkom životu grada Zagreba i Hrvatske, Franjo Rački jedan je od najvažnijih ljudi 19. stoljeća. Rođen je u Fužinama u Gorskom kotaru 25. studenoga 1828. Školuje se u rodnome mjestu, zatim gimnaziju polazi u Rijeci i Varaždinu, a nakon završene gimnazije odlazi u senjsko sjemenište. Zatim u Beču studira teologiju. Ondje upoznaje Josipa Jurja Strossmayera s kojim ga do smrti veže nerazdruživo prijateljstvo.

Godine 1852. zaredio se u Senju, a od 1857. predaje crkvenu povijest i kanonsko pravo na senjskome sjemeništu. Rački je u mladosti prihvatio ideje ilirskog pokreta, a nakon sloma revolucije 1848. i nakon uvođenja Bachova apsolutizma, zastupa ideju o južnoslavenskoj uzajamnosti, kao zajedničkom nastojanju susjednih južnoslavenskih naroda da se oslobode dominacije Pešte, Beča, Italije i Carigrada.

Svoj povijesni rad Rački je počeo prikupljajući glagoljske listine po otocima te objavljujući djela o glagoljskoj crkvenoj književnosti i djelovanju Ćirila i Metoda. Na poticaj biskupa Strosssmayera i Ivana Kukuljevića godine 1857. otišao je u Rim kako bi se kao kanonik Zbora Svetog Jeronima posvetio proučavanju narodne povijesti. U Italiji pronalazi dragocjene izvore s pomoću kojih će postaviti temelje hrvatske medievalistike. Nakon pada Bachova apsolutizma vraća se kući 1860. te se počinje baviti politikom.

U promijenjenim političkim uvjetima postaje jedan od prvaka Narodne stranke boreći se za što veću hrvatsku autonomiju i boreći se protiv ovisnosti o Beču i Pešti. Prihvaća također i dužnost školskoga nadzornika te pokreće list Književnik, prvi hrvatski znanstveni časopis za povijest i jezik, a zatim politička kulturna glasila Pozor, Obzor i Vienac. Istodobno piše niz znanstvenih djela.

Velike kulture i erudicije, ali i energije, Rački će podnijeti najveći teret ostvarenja i osnivanja važnih kulturnih ustanova, kao što su Akademija, tada nazvana Jugoslavenska i Sveučilište u Zagrebu. Od dana osnivanja Rački je punih dvadeset godina predvodio Akademiju i kao njezin prvi čovjek stvorio je temelje njezina znanstvenoga rada. Pokrenuo je časopise Rad i Starine, potaknuo osnivanje knjižnice, arhiva i početak stvaranja velika Akademijina Rječnika.

Odlučnu riječ imao je u Akademiji sve do smrti 13. veljače 1894. Iako je bio crkveni velikodostojnik, jednako kao i glavni mecena Akademije Strossmayer, Rački je rad Akademije usmjerio svjetovnim, humanističkim i prirodnim znanostima, stvorivši temelje najvažnije akademske ustanove u jugoistočnoj Europi.



- 23:08 - Komentari (0) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

< veljača, 2007 >
P U S Č P S N
      1 2 3 4
5 6 7 8 9 10 11
12 13 14 15 16 17 18
19 20 21 22 23 24 25
26 27 28        

Ožujak 2014 (12)
Veljača 2014 (60)
Siječanj 2014 (270)
Lipanj 2013 (1)
Veljača 2007 (128)
Listopad 2006 (60)
Rujan 2006 (85)
Kolovoz 2006 (169)
Srpanj 2006 (287)
Lipanj 2006 (383)
Svibanj 2006 (4)
Travanj 2006 (93)
Studeni 2005 (3)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga
teme iz dubrovačke prošlosti i sadašnjosti; istine i legende u riječi i slici; detalji bez nepotrebnog detaljiziranja, ali s uporištem u dokumentaciji; iverci...

potpisane fotografije su osobne i ne prenositi ih bez autorstva

- Ombla, najmanja rijeka Hrvatske
- Urote i urotnici - velika zavjera ili raskol plemstva
- Predbračni ugovori ili zalog sigurnosti
- Zločin i Kazna: trovačice i trovači
- Anica Bošković, pjesnikinja
- Šipan i Beccadelli
- Grijesi i kazne u Dubrovačkoj Republici
- Samostan Puncjela
- Najstariji grafit Mediterana
- Otok Mljet - Odisejev otok
- Tvrđava Lovrijanac kroz povijest i sadašnjost
- Laus
- Puljiška pjaca
- Brdo Srđ, naziv
- Pustjerna, legenda
- Masoni i Dubrovnik, dokumenti
- Duh Tarakanove u Skočibuhi, legenda (podnaslov)
- Tarakanova i Dubrovnik, povijest (podnaslov)
- Istine i legende - Skočibuha, podnaslov
- Gundulići/Bone, Skočibuha, podnaslov
- Ljetnikovac Skočibuha u Dubrovniku
- Dubrovački ljetnikovci
- Srpska pravoslavna crkva usred Dubrovnika
- Serbokatolik: pojam i značenje
- Homoseksualizam (Dubrovačka Republika)
- Lokrum istine i legende - Otok ljubavi
- Cvijeta Zuzorić, dubrovkinja iz jakina
- Dubrovačka karaka
- Šeherezada u Dubrovniku
- Miho Pracat
- Crkva Sv. Spasa
- Dubrovački zlatari
- Austrijski brod TRITON u podmorju Lokruma
- Vlaho Paljetak, posljednji trubadur
- Nepobjediva Armada i Dubrovnik
- Park Gradac
- Danče
Ruđer Bošković
- Dubrovnik i Srbija : aspiracije i halucinacije
- Maro i Baro, dubrovački zvonik
- Maskeron, legenda o maskeronu na Maloj braći
- Samostan i Franjevačka crkva u Dubrovniku
- Maškarata nekad i danas
- Dubrovnik na starim razglednicama
- STRADUN, Luko Paljetak
- Neki likovi Držićevih komedija
- Dubrovački oriđinali
- Mokošica, toponim
- Pinakoteka
- Pelenica - relikvije Dubrovnika
- Otočić Sveti Andrija
- Lopudska sirotica, istina ili legenda
- Ivo Dulčić
- Dubrovačka književna kronika
- Potres 1667. i broj stanovništva nekad i danas
- Dubrovačka Republikai ratovi
- Srđ u slikama
- Stradun, rat, 1991.
- Bili su tamo umjeto vas, za vas, za nas
- Turizam Republike i nešto kasnije
- Nužnik, zahod, imena mjesta za nuždu
- Dubrovačka katedrala, promjena dubrovačke povijesti
- Dominikanski samostan u riječi i slici
- Židovi (Žudjeli~ Sefardi): Sinagoga i Dubrovnik
- Konologija Dubrovnika s posebnim osvrtom na Knežev dvor
- 57. Dubrovački ljetni festival
- Orlando~Rolando
- Sponza~ Divona
- Petilovrijenci, odakle ime ulici?
- Eskulap (Asklapije), podnaslov
- Eskulap i Dubrovnik, podnaslov
- Ljekarne – Aromatoriji, podnaslov
- Karantene, lazareti, ubožnica, nahodišta, ljekarne
- Izolacijski lazareti, podnaslov
- Domus Christi, podnaslov
- Nahodište
- Lorko, legenda
- Čedomorstvo
- Mandragora
- Otrov u službi diplomacije (i domovine)







GROBLJE BONINOVO