UN TEMPO
20.02.2007., utorak
VREMEPLOV 2. 01
|
1877. 'za tako kratko vrijeme stvorio/la je ono za što je drugima potreban cijeli dugi život'. najveća hrvatska slikarica, akvarelist, slava pl. raškaj rodila se na današnji dan, 2. siječnja 1877. u ozlju. o njoj sam opširno napisala na jednoj drugoj temi, pa ću ovdje prenijeti svoj zapis: za neko veliko ime, ali i tragični lik, dosta je česta rečenica: ' za tako kratko vrijeme stvorio/la je ono za što je drugima potreban cijeli dugi život'. ovo sigurno vrijedi za hrvatsku slikaricu 19. (i početka 20.) stoljeća slavu raskaj , akvarelisticu, koja je umrla u 29. godini zivota ostavivsi iza sebe nezaboravne svijetle i pune zivota pejsaze (najvise) ozaljskog kraja ili mrtvu prirodu u čudnim kombinacijama. pred kraj zivota s osjećajem napustenost i samoće nastali su njezini drugačiji i tmurniji radovi: pusti krajolici, polusruseni mlinovi, kanjon kupe i uopće radovi tamnijeg kolorita i sumornijih vizura. bijahu oni odrazom njezinog čas agresivnog, a čas depresivnog stanja. zbog slikarskog talenta preko kojega je isključivo i komunicirala s prirodom, a gotovo isključivo sa svijetom, prepoznaju je danas generacije kao jednu od najpoznatijih hrvatskih umjetnika, umjetnica svakako, a zasigurno nasu najveću slikaricu akvarelisticu. rođena kao gluhonijemo dijete, introvertirano radi nedostatka sluha i govora, razvila je slava raskaj izvanrednu moć sporazumijevanja sa stablima, travama, voćem - svime oko sebe, osim s ljudima. izrazavala je svoje misli i dozivljaje ljepote, artikulirala svoje osjećaje iskazujući ljubav i raspolozenja jedino kistom. zarobljena u tom svijetu tišine, svijetu bez buke i tonova, ali prepunom boja i mirisa, prenosila je svoje utiske na papir ili platno zarom entuzijaste, bojama nebesa i prirode u sirokom spektru pastelnih tonova, a sigurnom i mirnom rukom. pretezno se izrazavala u tehnici akvarela, obojanog gvasa ili olovčicama u boji. izolirana i sama se izolirajući u svoj tihi svijet, uglavnom je lutala prirodom upijajući je zednim čulima, zapazajući ne samo cjelinu nego i detalje koje je prenosila na sebi svojstven način u slike pejsaza fluidne - lelujave atmosfere, vlastitim i neponovljivim slikarskim izrazom u kojemu se očitovala njezina teznja da sve te ljepote koje je okruzuju postanu zarobljenice njezinog kista. link ž i v o t o p i s "Libra" - časopis Hrvatskog kulturnog kluba (i. smokvina): Slava Raškaj rođena je 1877. u Ozlju u obitelji Vjekoslava i Olge Raškaj. Od rođenja gluhonijemoj i zbog toga vrlo povučenoj, vizualno izražavanje bilo je jedinim načinom izražavanja djevojčina emotivnog života. Socijalno usamljena, od malih nogu je mnogo boravila u prirodi gdje je crtala i slikala. Savršeni crteži cvijeća risani olovkama u boji nastali su već u bečkom Zavodu za gluhonijemu djecu, gdje je boravila od svoje sedme do petnaeste godine. Njenu nadarenost prvi je otkrio ozaljski učitelj Ivan Muha-Otoić koji je došao u Zagreb na mjesto ravnatelja Zavoda za odgoj djece oštećena sluha i govora. On ju je odveo tada poznatom slikaru Beli Čikoš-Sesiji kod kojeg je od 1896. polazila slikarski tečaj. Čikošev utjecaj koji se odražavao u izboru tamnih boja uspjela je vrlo brzo otkloniti. Neobičnom senzibilnošću i strukturom duha svoje doživljaje ostvarila je prvenstveno u akvarelu koji postaje i ostaje njeno glavno izražajno sredstvo. U njemu je naslikala niz svježih i intimno lirskih pejzaža, portreta i interijera koji je svrstavaju u prvi red hrvatskih akvarelista. " Njezin akvarel predstavlja upravo pojam idealnog akvarela ", napisao je Matko Peić u monografiji o umjetnici. Prvi put je izlagala 1899. u Umjetničkom paviljonu u Zagrebu, a već 1900. u St. Petersburgu i Moskvi. Iste godine četiri njena akvarela bila su postavljena u hrvatskoj sobi na Svjetskoj izložbi u Parizu. Slavu Raškaj zovu i Ofelijom hrvatskog slikarstva, ne samo zbog neobične i posebne ljepote tonova i jedinstva doživljaja izraženih u njenim akvarelima, nego i zbog tragične kao i romantične sudbine mlade žene. Bila je nesreteno zaljubljena u svog učitelja, što se odrazilo u portretu Bele koji je naslikala; rodna kuća u Ozlju joj je srušena; preko četrdeset njezinih djela se zagubilo; njezina pisma izgorjela su u sestrinoj kući u Budimpešti. Zbog teškog depresivnog stanja, koje se vidi u izboru motiva kao što su napušteni mlinovi i ruševine, smještena je 1902. u umobolnicu gdje je 1906. u dobi od samo dvadeset devet godina umrla. zbog provjere nekih podataka, npr. godine smrti ("znameniti i zaslužni hrvati", str. 226., piše da je umrla 1907.), pretražila sam ostale podatke i našla ove koje navodim o mjestu sahrane i prijenosu posmrtnih ostataka, kako stoji: "Njen život će se ugasiti u 29. godini života, u rano proljeće 1906. godine. Njen grob prenesen je iz Stenjevca u rodni Ozalj i smješten u cinkturi ozaljske crkve sv. Vida". ili "Umrla je u proljeće 1906. nakon teške bolesti. Pokopana je na Stenjevačkom groblju, ali su nedavno njezini ostaci prebačeni u Ozalj, kraj crkve sv.Vida". dok istovremeno matanić, koji režira film "slava raškaj", za 'vjesnik' (22.10.2003. tekst priredio denis vukoja), navodi: " Na ovom su groblju sahranjivani svi pacijenti iz sanatorija u Vrapču, pa se pretpostavlja da je i Slava tu negdje, ali zanimljivo nitko ne zna točno gdje je sahranjena", ... zbunjena sam. ili matanić nije znao podatak o prijenosu kostiju u sv. vida ili je novinar (omaškom) zaboravio napisati riječ "bila": "...pa se pretpostavlja da je i Slava tu negdje, ali zanimljivo nitko ne zna točno gdje je bila sahranjena, ..." 1982. (...) Onda ćemo konja jedinog upregnuti, Da te provozamo kroz naš mali grad. Nad njim se nebo nisko uvijek muti. Pod njim prigušeno tutnji vodopad. Ako me upitaš, dok naše staro kljuse Bude plašila kraj puta šaš: - Koja je ovo zemlja? - Kazat ću: O Isuse, pa to je Bosna, ti to znaš. bosanskohercegovački i hrvatski pjesnik nikola šop, gimnazijski profesor, rodio se u jajcu, gimnazju završio u banja luci, komparativnu književnost diplomirao u beogradu, veću polovicu života proveo u zagrebu, gdje je i umro 2. siječnja 1982. uz pjesnički rad u stihu i prozi koje odišu posebnim oblikom religioznosti, tako da će za njega i njegov odnos prema religiji i kristu, saša vereš u predgovoru "izabranim djelima" u 5. stoljeća hrvatske književnosti, napisati: Njegovo djelo iluminira ponajprije samotnički interijer, posvećeni krug "svijetle samoće", u kojem živi svoj imaginirani poetski svijet, vise nego i sama religioznost, koja spontano zrači iz njihovih pjesama kao prirodno stanje duha i svijesti. Šop je moderni kršćanin koji ljudskošću prevladava dogme; naivnom dobrodusnošću, poput fra Marka Krnete iz Andrićeve novele, Šop upućuje svoje stihove Isusu bez bogobojaznosti, toplom ljudskom neposrednošću, kao prisne poruke prijatelju koji mu je jednak, koji s njim dijeli dobro i zlo. Šopov Krist je potpuni čovjek, koji se odriče božanske moći da bi omekšao, oplemenio ljudska srca vlastitom poniznošću i dobrotom. dosta veliki opus šopovih pjesama tematizira jedan neposredni, čovječniji, blagi, roditeljski, učiteljski, naprosto ljudski odnos čovjeka i boga: Bog mu je više djed i glava velike obitelji nego strogi sudac i sveprisutni nadzornik. Na krivudavu putu mogao se lišiti svega osim čuđenja, ozlovoljiti je mogao učenjake, sistematičare, dogmatičare, skeptike i cinike, ali nikada čitaoca privržena lirici, nikada iskrena štovatelja pjesme. Astralan i prizeman, bezazlen i bremenit iskustvima, misaon i osjećajan, poganski vedar i filantropski sentimentalan, Šop je prošao više faza, odabirao raznolike simbole varirajući uvijek jednako autentičan motiv moderna prognanika. Stoji nepomaknuto među najzanimljivijim hrvatskim pjesnicima u razdoblju između dva rata, a poslijeratnim ciklusima daje tribut sve uzbudljivijim susretima s fenomenom — sveprostornog, zaključit će vereš. tvrtko čubelić spominje: 'pjesme siromašnog sina'; 'nocturno'; 'isus i moja sjena'; 'od ranih do kasnih pijetlova'; 'tajanstvena prela', kao i pjesme u prozi 'australija'. šop je i prevoditelj s latinskog: panoniusa ali i autor knjige o horaciju. fotografija i uvodni stihovi n. šopa preuzeti sa stranice. 1920. robot američki pisac fantastike, iznimno plodan autor, koji je napisao ili uredio preko 500 knjiga, kao biokemičar bavio se znanošću, "popularnom znanošću", kriminalističkom književnošću i spekulativnom fikcijom (uglavnom znanstvenom fantastikom, ali i fantastikom), ruski židov isaac asimov rođen je (rusija, petrowsk), 2. siječnja 1920. (umro u ny 1992). /Zajedno s Robertom Heinleinom i Arthurom Clarkeom čini poznatu Veliku trojicu pisaca znanstvene fantastike toga vremena. Najpoznatiji mu je djelo «Fundacija (Zaklada)» u koje je uklopio i serijale «Galaktičko carstvo» i «Robot»/. zajedno s roditeljima emigrirao je u ameriku u dobi od tri godine; s pet godina čita i govori engleski i jidiš (ruski nije znao); zaokupljen znanstvenom fantastikom s 11 godina i sam piše priče; diplomirao je na sveučilištu columbia, doktorirao biokemiju deset godina kasnije; profesionalni pisac i sveučilišni profesor; njegova knjižna ostavština zaprema 71 m polica u knjižnici 'mugar memorial'; erudit. čudak koji nikad nije naučio plivati, voziti bicikl; izbjegavao je odlaziti u udaljenije krajeve, bojao se letenja; volio je zatvorene prostore - klaustrofil; zaljubljenik u sherlocka holmesa i fan u njegovu klubu; znao je točno procijeniti vrijeme iako nikad nije gledao sat; nevjernik koji je svoj ateizam nazivao humanizmom; protivnik vijetnamskog rata; bio je zagovornik feminizma i homoseksualnih prava; bavio se najrazličitijim temama, ali mu je najveća ljubav ostala fantastika (robotika); sam je smatrao 'posljednje pitanje', nastalo 1956. svojim najboljim djelom; njegovi zakoni robotike postali su legendarni: --- 0. Robot ne smije naškoditi čovječanstvu, ili svojom pasivnošću dozvoliti da se čovječanstvu naškodi. 1. Robot ne smije naškoditi čovjeku, ili svojom pasivnošću dozvoliti da se čovjeku naškodi, osim kad je to u suprotnosti s nultim zakonom. 2. Robot mora slušati ljudske naredbe, osim kad su one u suprotnosti s nultim ili prvim zakonom. 3. Robot treba štititi svoj integritet, osim kad je to u suprotnosti s nultim, prvim ili drugim zakonom. --- umro je od side zaražen pri transfuziji krvi u operaciji srca, što je objavila njegova druga supruga janet, 10 godina nakon njegove smrti. ovdje. pojedinosti o isaacu asimovu - ovdje 1873. marie-françoise-thérčse martin, rođena je 2. siječnja 1873. na sjeveru francuske. poznatija je kao mala sv. terezija; svetica rimokatoličke crkve; najmlađa crkvena naučiteljica, redovnica karmelićanka; zaštitnica misionara, književnica; po odobrenju pape lava XIII. ušla je u samostan u 15 godini. umrla je devet godina kasnije od turbekuloze. jedino djelo je autobiografskog kataktera, a objavljeno je poslije njezine smrti s naslovom: "povijest jedne duše", izašlo je u velikoj nakladi i prevedeno na 35 jezika. |