UN TEMPO
18.09.2006., ponedjeljak
|
17. rujna 2006. jutro je. negdje oko 8 ili samo minut dva iza. nebo je natmureno i sivo. teški oblaci svalili su se na grad.  ovaj izgleda kao da se objesio na velikoj palmi ili da će je progutati. toliko je nizak i težak, čini se da je dodirnuo zemlju. ali to je naravno varka, jer ja gledam ispod puta. palma je naviše, iznad velikog kamenog zida. velika je i raskošna krošnja joj pleše na vjetru, dok grane mašući rastjeruju prijeteću oblačinu.  samo čas poslije oblak je učinio vizualnu, skoro jednoličnu sivu kulisu iza nje. na njoj je palma samo dominantna, ali ne i usamljena figura. to sivilo neba svu je pozadinu obojalo sivim, ukralo je na tren boje ljeta.  na drugoj, južnoj strani isto tako sivilo. more se stopilo s nebom ili obrnuto. približavam objektivom konture gradca i lovrijenca. puštam grančici rute, koja se vjetrom primiče i odmiče da mi ostane u kadru i nekako razbije tu sivu monotoniju. uru kasnije ili još manje, kad sam se istim putom vraćala  malo se je raskijeralo. sad su boje već vidljive. iznad zida još uvijek cvijeta leandra (olender), i prekrasni čemin azurne boje. do jučer zelena povijuša počela je već mijenjati kolur. istina, još sramežljivoi tek tu i tamo naziru se listovi boje rđe. uskoro ili u idućih desetak dana crvenkasta mrlja koju sam slikala, povećavat će se dok posve ne ovlada u svim nijansama boje crvene zemlje. sve već miriše na jesen. a jesen, još rana jesen, je ipak najljepše godišnje doba. još kad je lijepo vrijeme i kad nam pođu gosti, divota. rujan je moj mjesec. |