UN TEMPO
07.08.2006., ponedjeljak
|
a istine? pa one se nalaze u nebrojenim naslagama arhivske građe, spremljene, sačuvane, djelomično neotkrivene ili samo upakirane u različite predmete, kako bi izbjegle oku istražitelja i znanstvenika, koji se muče njihovim otkrivanjem. one što izađu na svjetlo upornim čeprkanjem ili posve slučajnim otkrićem, suhoparne su, između ostalog. uz to, čeka ih dugotrajno probijanje, osporavanje i dokazivanje do stvarnog prihvaćanja. to sve pod uvjetom da ne zaostanu u kakvom znanstvenom priručniku, koje teško dopire u ruke prosječnom čitatelju. uostalom, svaku od njih možemo opet smatrati samo pogledom na istinu iz nekog drugog rakursa, rakursa koji je odabrao istražitelj ili znanstvenik. koliko god da cijenim istinu, onu dokumentiranu dakako, toliko uvijek u nju i sumnjam čitajući različite poglede i procjene, teze i antiteze, vrlo stručne analize ili tek opise i popise argumenata, kojima jedan autor pobija drugog ili se slaže s njim, ali … mene, dobra priča koja prati tu istinu više zanima od nje same, a još ako je pitka i uvjerljiva, pogotovo. povijesni dokumenti republike (su kilometri arhivske građe) pisani su na latinskom, jer latinski je bio službeni jezik do njezinog pada početkom 19. stoljeća. kako se arhivske knjige vode od 13. stoljeća, točnije 1272., taj jezik je težak, često nerazumljiv, ispisan različitom kaligrafijom, dijelovi pobrisani ili ispravljani. vjerojatno je to slučaj i s mnogim spisima, pojedinačnih predmeta, koji su ne samo građom različiti, nego i pismom (pisani na mnogim jezicima kad se odnose na predmet trgovine i/ili pomorstva). hrvatski štokavsko-ijekavski govor i pismo očuvan je tek u književnosti, u djelima starih dubrovačkih pisaca, kao književni narodni jezik. pučki govor i jezik moguće je pronaći najviše u knjigama notarijata, bilo da je riječ o sporovima po različitim osnovama ili testamentima, njihovom prihvaćanju ili osporavanju, iz kojih se (bar o stvarnom životu puka), najviše i doznaje. |