UN TEMPO
03.08.2006., četvrtak
|
šipanci (kao i većina otočana, što zbog prirodne izolacije, što zbog naravi) bili su poznati po skercima i lakrdijama, koje bi znale neugodno iznenaditi posjetitelje ili povremene stanovnike. jedna od poznatih šipanskih šala bila je gađanje pomadorama. tako dok mirno điravaš lukom uživajući u tišini noći s uvijek dovoljno bave (povjetarac s mora), iz čista mira doleti zrela pomadora (rajcica) i zalijepi ti se onako za leđa ili već gdje te pogodi. nigdje počinitelja na vidiku. krivac samo nedužno nastavi razgovarati, kartati, nečim se nezainteresirano baviti ili jednostavno zuri na drugu stranu, dok odasvud pršti podrugljivi hihot. (o da, šipanci kao i mnogi otočani znaju bit jako zločesti, osobito prema furestom svijetu).  riva jednu neslanu šalu sam i sama osjetila: bilo je to negdje '90-tih. vraćala sam se s luke prema vikendici (desna obala zaljeva, predio kaludrice, naziv je toponim, naslijeđen iz bizantinske povijesti otoka). u to vrijeme kaludrica je bila zadnji stambeni predio u tom dijelu uvale. uska cesta, lungo mare, jednim dijelom prolazi između maslinika. kad sam se primakla tom dijelu, premrla sam od straha (da ne kažem da sam s up***la). na dovoljnoj udaljenosti od zadnje kuće na nekih 50 m prema meni žižila su se dva žareća oka. htjela sam se vratiti natrag, međutim, kad sam se okrenula dočekalo me je isto takvo uprizorenje. ostala sam skamenjena, a žareće oči su mi se i s jedne i s druge strane lagano primicale. kako je bilo ljeto, preostalo mi jedino uči u more i vratiti se plivajući. već sam se bila izula kada se začuo smijeh. prestrašili su me upaljenim cigaretama, koje su u mraku i na daljinu djelovale bas kao oči čaglja. naravno, poslije smo svi završili u kafiću, jer mi je trebalo vremena da se oporavim od straha. |