UN TEMPO
25.07.2006., utorak
|
kako smo vidjeli iz prethodnog pisanja uz karantene ili odvojeno od njih djelovao je liječnički tim. dubrovčani su se školovali uglavnom u italiji u tijeku 15. i 16 stoljeća. ali uz te učene liječnike postajali su i oni drugi kojima je liječenje bilo tek usputna profesija. brijači su, primjerice, obnašali kirurške zahvate, o čemu na duhovit način priča bersa. uz njih su bili i ranari, koji su vidali rane liječili ugrize insekata ili divljih životinja. takvi liječnici nisu bili institucionalizirani u nekoj bolnici. obnašali su poslove na poziv građana. učeni liječnici su uglavnom proučavali medicinske slučajeve, bavili se dijagnostikom i pisali znanstvene traktate i studije. vladimir grdinić, na temu "Preventivne zdravstvene mjere", primjerice, piše o srednjevjekovnom dubrovačkom hospiciju, hospitale ili gostinjcu, bolnici (ali i hospicijima u zadru, a potom u poreču i puli, rabu, splitu), koji su osnivani po uzoru na justinijanove bizantske hospitale u duhu antičke kulture. "Veći hospiciji imali su i vlastitu ljekarnu. Osim njege bolesnika hospiciji su prihvaćali putnike i siromahe, pa i nahočad. Takvih konačišta ima mnogo u svim našim većim trgovačkim gradovima, a do vremena turske vladavine nalazimo ih u sklopu samostana. Iz gostinjca su se razvile ostale bitne humanitarne ustanove: bolnice, ubožnice i nahodišta". iz takve je ustanove se tijekom 16. stoljeća niknula u dubrovniku i prva javna bolnica. o njezi bolesnika su se, prema odredbama vijeća, morali brinuti ne samo redovnici nego i stručnjaci, liječnici. osim epidemija koje su harale ovim krajevima ali i europom: guba, lepra, kuga, sifilis, hospiciji su se koristili u ratnim situacijama u zbrinjavanju i liječenju ranjenika. poznato je da su prve vojne bolnice nastale u italiji tijekom 17. stoljeća i velikih pomorskih ratova, a razvile su se upravo iz ovakve vrste hospicija i po prvi put postale striktno medicinske institucije sa stalnim medicinskim osobljem. |