UN TEMPO
25.07.2006., utorak
NAHODIŠTE
natpis na vratima bolnice "domus christi" u povijesnoj gradskoj jezgri jedna ulica nosi ime pjesnika i prevoditelja dominika zlatarića. njegovo sam ime više puta spomenula (prenjela sam i njegov portret) u ovom i drugim mojim tekstovima iz kulturne povijesti dubrovnika. posljednji put je bio spomenut kao prevoditelj 'pirama i tizbe' uz posvetu čuvenoj dubrovkinji poetessi cvijeti zuzorić. ali ovdje nije riječ o njemu. naime, ulica koja nosi njegovo ime nalazi se nasuprot franjevačkom samostanu i za povijest dubrovačke republike ima određeno značenje. u toj ulici u jednoj prilično skromnoj kući osnovano je prvo dubrovačko nahodište. nahodištem, su stari dubrovčani zvali dom za nezbrinutu djecu ili ospitalle della misericordia.i danas je na dovratku latinski natpis: COCHALVIT . COR . MEV . ITRA . ME . ET . DITATOE . MEA . EXARDESCET . IGNI . ( "U meni srce je gorjelo, na samu pomisao buknuo bi oganj", što bi u prijevodu odgovaralo stihu 39. davidova psalma. ova humanitarna ustanova otvoreno je u 15. stoljeću, točnije 1434. godine. međutim kao osnivačka godina uzima se 1432., jer je te godine zaključkom malog vijeća nahodište dobilo zeleno svijetlo. tko su bila djeca? zašto su dubrovčani osnovali nahodište? nahodište spada u socijalnu instituciju, kojom se nudilo utočište nezbrinutoj i ostavljenoj djeci. kad je malo vijeće donosilo ovakvu odluku, zapisan je bio komentar, koji kaže: ".... odvratno je i nečovječno bacati mala ljudska stvorenja po gradu kao obične životinje". ovaj komentar navodi na zaključak da je ostavljanje (bacanje, čedomorstvo) neželjene djece poprimilo šire razmjere, što je i primoralo vladu na ovakvu mjeru. da bi se razumjela pozadina ovih događanja, potrebno je kratko kazati o običajima, odnosno pravilima i zakonima republike. |