UN TEMPO
14.07.2006., petak
|
1575. vlada određuje porez na dubrovački kapital u stranim bankama. bio je to način sprječavanja odljeva kapitala iz države. 1581. sagrađena velika slanica u malom stonu, prostrano skladište soli. sol je bila najveći izvozni artikl dubrovnika i izdašno vrelo prihoda. primjerice 1577. bilo je proizvedeno 3864 tone soli.  Proizvodnja i promet soli naročito njena prodaja u zaleđu Republike, postali su osobito aktualni i za državnu blagajnu izuzetno značajni nakon što je Republika u svoj državni teritorij, putem kupnje, uključila poluotok Pelješac sa Stonom i njegovim solilima. "Stonska solana" postala je i ostala stalnom brigom Republike i njenih organa sve do utrnuća Republike l808. godine. Sol je postala isključivo državni monopol. On se učvršćivao sve većom brigom državnih organa o proizvodnji u " Stonskoj solani ". Solana je bila državna, te se Država i trudila da se usavrši, pospješi i uveća proizvodnja. Ta se briga očitovala već u 14. i 15. stoljeću. Tako je npr. 1493. pozvan u Ston jedan " magister "salinarium" iz Apulije u Itialiji, kao stručnjak koji je trebao poboljšati proizvodnju u " Stonskoj solani " Zbog važnosti proizvodnje soli Republika je u Stonu ustrojila poseban "Solni ured" ("Officium salis"). U njemu su radili jedan pisar, dvojica officiala (državnih službenika) i protomajstor - stručnjak koji je vodio brigu o solilima i ukupnom procesu proizvodnje. O režimu proizvodnje i prometu solju vodio je brigu i knez Stonske knežije, kancelar i drugi službenici Kancelarije kneza Stonske knežije. Naročitu brgu o tome vodio je dubrovački Senat (Vijeće umoljenih) u kojem su se birali i spomenuti officijali iz redova dubrovačke vlastele. Svake godine slati su u Ston "provizori" (nadzornici) iz Dubrovnika da obiđu stonska " solila" i tamošnji "Solni ured i izvrše kontrolu cjelokupnog stanja proizvodnje i poslovanja. U vrijeme kampanja prikupljanja i skladištenja soli bilo je angažirano skoro cjelokupno radno sposobno stanovništo iz Stona i njegove okoline, pa i stonskog Primorja. To je bila radna obveza, istina plaćena, čije je izbjegavanje povlačilo kaznene sankcije. Bila je obvezna i uporaba tegleće stoke za prevoz soli iz solnih bazena u "slanicu" (skladište). Sezona rada je trajala od travnja do listopada, a proizvodnja od početka maja do konca rujna. Početak rada određivala je dubrovačka Vlada, a kasnije Vijeće umoljenih. Država je plaćala i u "naturi" dajući obvezno radnom stanovništvu određeni broj modija soli. Ovisilo je to o broju ukućana, ali i broju stoke kojom su raspolagali. Nema pouzdani podataka o broju zaposlenih radnika u "Stonskoj solani". Jedna naredba iz 1381. godine kaže: da se ne dira u 50 radnika ("laboratores") u "Stonskoj solani". Možda je riječ o ukupnom broju radnika za spomenutu godinu. Proizvodnja u "Stonskoj solani" u 14. stoljeću bila je kombinirana u državnoj režiji ili najčešće pod zakupom od pet godina. Zakupnik je bio obvezan Državi isporučiti određenu količinu soli. Država je putem " premija" stimulirala uvećanje obima proizvodnje. Stimulirani su uposleni, te offcijali, stonski knez, službenici Kancelarije stonskog kneza, a sve s ciljem uvećanja proizvodnje. Prakticiran je i zakup u vidu "napolice", s time što je Država otkupljivala i zakupčevu polovinu, po određenoj cijeni, a na osnovici sklopljenog ugovora. Na kraju se, ipak, prešlo na državnu režiju i tako je ostalo do kraja Republike. tekst: proizvodnja i promet soli u dubrovačkoj republici |