UN TEMPO
09.04.2006., nedjelja
GRIJESI I KAZNE U DUBROVAČKOJ REPUBLICI
|
GUBILIŠTA - mjesta smrtne kazne u republici smrtna kazna, a nije bila rijetkost, uvijek je javno izvođena. tako je uz druge uvedene ili ozakonjene dijelove običajnog prava i ona ušla kao dio gradskog rituala. postojale su, dakako, i iznimke iz tog pravila. među njih treba ubrojiti, ponajprije, smaknuća ili državna ubojstva stranaca. ovo iz razloga da se ne dovedu u pitanje kakvi diplomatski odnosi s državama podrijetla ili (nedajbože) ugrozili trgovački interesi grada. /šundrica i miović-perić tako navode polagano ubijanje otrovom turčina mustaja celebije, 1644., ali to, dakako, nije i jedini primjer/. iako se znalo dogoditi da se osuđenici na smrt pogube i u samom kneževom dvoru (izuzimam ovdje nerijetke smrti u ćelijama), mačem, davljenjem i trovanjem. šundrica navodi dva poznata slučaja: - 1529. godine u dvoru je ubijen francesco silvana di macerata, tajnik republike, jer je mlečanima odao neke državne tajne; - za jedan slučaj krađe u carinarnici istu je smrt zadobio jedan carinik krajem 16. stoljeća. prava gradska gubilišta su se polarizirala izvan zidina, na dobro istaknutim mjestima i uz javnu cestu, na dva specijalizirana punkta i dvije strane svijeta: - istočno, na predjelu ploče, bilo je mjesto gdje se je smaknuće obavljalo odsjecanjem glave. danas se ta lokacija ne raspoznaje zbog naknadne izgradnje stambenih i drugih objekata. u vrijeme o kojemu pišem, a to je 15. i 16. stoljeće, predio plača je bio samo dio padina srđa. - zapadno, predio danača - današnji park gradac, smrtna kazna izvršavana je vješanjem. današnji toponim 'vješala' na gradcu, upućuje gdje se je to mjesto nalazilo. kako sam prije naglasila, dubrovnik nije nit' prednjačio, nit' zaostajao u bilo kojem pogledu za europskim, osobito mediteranskim državama, što će reći ni u ritualu smrti. slične primjere imamo u veneciji, toulouseu, samo što su za razliku od dubrovnika, njihova stratišta bila u sred grada. još neki detalji diferenciraju dubrovnik od drugih renesansnih država u ovom kaznenom obredu. iz prethodnog odjeljka u kojem sam pisala o 'sramotnoj povorci', zaboravila sam napisati kako su u pratnji osuđenika sudjelovali svirači frula - pifferi (m. demović). u engleskoj su, primjerice, zabilježeni i pokladni elementi pratnje. dobro, i dubrovačko jahanje na magarcu (to je kasniji karnevalski ritual), pa držanje magarca za rep, pa smiješna kapa na glavi osuđenika i simboli kazne oko vrata osuđenih, mogli bi se također uzeti kao pokladni elementi. ono što ih i pored tog isticanja ipak briše iz te kategorije je onaj dio kad sam pisala o činu pokajanja osuđenika. ali kad je riječ o osuđenicima na smrt, za ideju o dobroj smrti ili umijeću dobrog umiranja (buona morte e ars bene morendi), brinuli su se članovi 'bratovštine sv. roka', osnovani nakon epidemije kuge 1542. godine. oni su pomagali osuđeniku na smrt u posljednjim danima i pratili ga na stratište molitvenim litanijama. (prije je to obavljala bratovština sv. ivana uzdignutog, a u 18. stoljeću franjevci i isusovci). dakle, ovisno o tome koja je smrt bila namijenjena osuđeniku, sramotna povorka (gradski puk i dužnosnici) zaputili bi se put istoka ili zapada, tj. na jednu od dvije izvangradske pozornice smrti, izvršiti pogubljenje mačem ili vješanjem. ono što je također bitno za izbor mjesta pogubljenja u republici, a potrebno je istaknuti, je svakako činjenica što su oba izabrana mjesta bila nastanjena zaraženim osobama. na pločama su bili izolirani gubavci, a na dančama kužni bolesnici (vidi opis danče i park gradac). tu je, u svakom slučaju, smrt bila uvijek nazočna. i bolesnici i osuđenici na smrt bili su građani 's ruba', izopćeni iz zajednice živih i doslovno i simbolično. dolazak sramotne povorke do gubilišta uvijek je pratilo zvono smrti. mjesto gdje se je ono nalazilo i danas je poznato po topnimu - mrtvo zvono. |